Jasmina Halilović: I dalje se grijeh računa samo sa ženske strane?!

Noć je bila duga, bez kraja. Sa mermera je kapala voda; mermer je plakao nad Reinom sudbinom. Kapljice su ritmično odzvanjale hramom.Bijeli veo stajao je nepomično, dok su se na bijeloj haljini sušili svježi tragovi krvi.

Rea je plakala. Željela je da umre te noći. Da je srce moglo da prepukne, prepuklo bi od bola i tuge mlade vestalke. Razmišljala je o sinovima koji su, prije samo dva sata po rođenju, od nje otrgnuti. Jednom je vidjela loknice, drugom osmijeh. Mlijeko je nadolazilo u njenim grudima, a niz obraze su tekle suze koje su pekle, poput bradavica nabreklih od mlijeka. Željela je samo jedno — da umre.

Još juče bila je moćna vestalka koja je šetala hramom i bdjela nad vječnom vatrom. Imala je moć i ugled; čak su se i visoki zvaničnici povinovali njenoj tišini. Zakon vestalki bio je jasan: morale su ostati djevice, inače su bivale žive zakopane i zaboravljene.

Kako je tanka granica između života i smrti.
Između uspjeha i poraza.

Zatvorena u mermerni hram, za nekoliko dana biće zaboravljena. Uskoro će biti izabrana mlađa i ljepša vestalka, čuvarica tradicije Rima. Oduvijek je čednost mjerena između ženskih nogu i muške mašte.

Kao jedina prestolonasljednica, stric je insistirao da bude izabrana za vestalku — sebi je darovao tron i vlast.

A Rea, ljepotica božanskih osobina… vatra je u njenim rukama plamtjela i garantovala napredak Rima. Njena moć bila je da se igra vatrom; pramenovi su veselo skakutali, želeći da joj dodirnu dlanove. Pakost vatre je u tome što zna i da opeče.
Zašto se grijeh računa samo sa ženske strane?

Njena zabranjena ljubav sa bogom Marsom bila je sudbinska, božanska — kao i sve velike ljubavi, tragična i pogubna.

Dok je plakala i jecala, njeni krici odzvanjali su hramom. Odjednom se osjetio blagi povjetarac. U prostoriju je ušla boginja Junona.

U Rei se iznenada rodila nada.

Iako sputana božanskim zabranama, Junona je željela da pomogne. Bila je zaštitnica žena i djece.

Htijela je da joj olakša bol, da je podijeli i zaliječi, dok čekaju samo jedno — da objasne životu razlog Reinine smrti.

— Oduvijek ti je bijela boja ružno stajala — reče Junona.
— Donijela sam ti ružičastu haljinu. Iskreno, mnogo je ljepša.

— Hajde, da se zajedno i dostojanstveno središ.

Ustala je i pomogla svježe porođenoj Rei da skine odoru vestalke.

— Vidiš, to je samo odora, kao i svaka druga. A mi ostajemo ono što jesmo.

— Hoću li umrijeti? — upita Rea.

— Svi smrtnici idu istim putem.
— Od dana kada si se rodila, znala si da ćeš je jednom sresti.

— Ja sam ovdje koliko mogu da te zaštitim i podržim. Kroz ovo su prošle mnoge žene prije tebe, prolaziće i poslije tebe. Vijekovi će se mijenjati, mijenjaće se i uloge u kojima će biti pogubljene, ali jedno ostaje isto:
grijeh se uvijek računa samo sa ženske strane.

I dok su vijekovi prolazili, zakon je ostao isti. Rea je plakala u mermernom hramu, a danas, u svijetu kamera i društvenih mreža žena plače pod sjenom osude. Njena privatnost je ukradena, njena moć izložena. Njeno tijelo postalo je predmet javnog suda, baš kao što je vječna vatra bila znak Reine sudbine. Ista pravila, ista osuda, samo druga epoha.

Vjekovi su se promijenili, granice vremena izbrisale, ali svijet i dalje grijeh broji samo sa ženske strane.