Dablin: Kao tramvaj koji na vrijeme stiže iza ćoška

,,I obavezno, obavezno ponesite kabanice“. Nije baš nešto što bi Mediteranac, Balkanac, želio da čuje polovinom septembra. Još lekcija koju ekspresno naučite, da je stvarno tako, dan nakon slijetanja u Dablin.

Ono, pet minuta ranije hvataš hlad da ne spapunjaš, jer si tog jutra zaboravio i kačket i kremu za sunčanje... I već sad stojiš na ćošku - jer kiša je tu, sa jasnom namjerom da ti se ekpresno uvuče u kosti. Da ti cijeli okean uvuče u kosti. Tad, pa još koji put tog dana. Spektakl.

 

* * *

,,Kad umrem, Dablin će mi biti u srcu upisan“. Sjetiš se i te rečenice u koju je onaj mrgud od Džejmsa Džojsa svoj gradu uramio (kako su samo lokalci Džojsom i tim riječima svoje zidove okitili!)... Pa mu sva ispisana slova o Dablinu šalješ u tri lijepe i još sve prebrojane kapi tog prvog sipljivog utorka. I pomisliš: ima li šanse da je stvarno, stvarno on to i tako pomislio i zapisao, je li i tog dana padala kiša, sigurno da jeste, sada kao i prije 90 godina, svakog dana u ovom kao u onom, njegovom Dablinu.

Koji dan kasnije, već sebi želite neki beskraj od dana pod kabanicom. Tu ispred Nacionalne galerije, ili kraj labudovog jezera u Sent Stivens Grin parku, ili na bilo kojoj od stanica gdje čekate tramvaj iza ćoška, a on u Dablinu uvijek stiže na vrijeme, baš kao u onoj pjesmi Bukovskog (,,Ali ostavili su nam malo muzike i govornički šou na uglu... grad koji čeka... voda što šeta preko jezera“). Pa vam se, na onoj statui mrguda sa šeširom (naravno, Džojsa), tu u centru već učini i osmijeh. Ozbiljno.

 

Nego, odakle mi u Dablinu. ,,Pirouette“ je program Evropske unije koji ohrabruje mlade ljude da se uključe i djeluju u svojoj zajednici - i to kreativnim djelovanjem, prije svega u performativnoj umjetnosti. Komplikovano? Uglavnom, nas troje smo ispred nikšićke NVO Optimisti dobili priliku da vidimo šta i kako u Dablinu čine oko toga. Još sa kolegama iz organizacija iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Njemačke i Kosova. Naravno, uz domaćine Irce. E sad, sigurno ćete skočiti: ,,Šta, evo je još jedna NVO priča, evo ih još neki da nam drobe o osnaživanju i inkluziji i njihovim projektima“. Ozbiljno, to nam sad nije poenta.

 

Stvarno, nije nam poenta ni to što smo, recimo, imali priliku da vidimo jednu veliku galeriju u najstrožem centru grada - ono, u epicentru života Dablina i cijele Irske, u Temple Bar četvrti i tik uz one najslavnije i najstarije pabove stare više od 200 ili 300 i još više godina. Pa ni to što se u baš toj i takvoj galeriji redovno ili čak primarno promovišu uglavnom mladi i do sada neafirmisani domaći umjetnici. I da će u toj istoj ,,Temple Bar Gallery“, dakle u epicentru života Dablina, u januaru, recimo, biti održana izložba ,,The Last Balkan Cowboy“ mlade Dragane Jurišić - o zaboravljenom i kultnom jugoslovenskom režiseru Hariju Džeksonu! Pa tako u sred Dablina i jedne dablinske galerije čujemo prvi put nešto o liku koji je i kult i mitologija i kaubojska fantazija sa našeg, balkanskog krša. Ali! Nije nam to poenta.

 

* * *

Nije nam poenta ni to kako, skoro četiri decenije, sa mladima u jednoj od dablinskih četvrti sa najvećim problemom narkomanije i siromaštva (da, i u glavnom gradu jedne od najbogatijih država Evrope postoje takve četvrti) rade u ,,Core Youth Service“. Na kojih način tu, udaljeni dvocifrenim brojem tramvajskih stanica od centra - prvo, grade uzajamno povjerenje - da u okviru tog ,,Core“ pronađu prvo svojevrsno utočište, sigurno mjesto. Pa onda i prvi korak ka ličnoj sigurnosti i ostvarenju. Pa nebitno, bile to zajedničke aktivnosti u prirodi, mehaničke popravke bicikala, zajednički rad u svojoj ulici, na svom zidu i u svom kvartu... Nije nam poenta čak ni taj momenat - kad vidite sjaj u očima mlade žene Karol, koja je svu svoju radost i ostvarenje i lične motive i damare posvetila toj zajednici i njihovoj mladosti i njihovim problemima. Pa čak kad se to svede i na nešto tako strašno i porazno - kao učenje mladih zavisnika od najadiktivnijih droga - kako da ih bezbjedno koriste, da sebi što manje ugroze život. Iznad svega toga treperi njen optimizam.

 

Nije nam poenta ni ono što bi stalo u proste brojke: recimo, da ,,Youth Theatre Dublin“, čije smo središte takođe posjetili, okuplja čak preko 55 teatara mladih širom Irske, dakle svake godine preko 3.000 mladih, za preko 4.000 sati dramskih aktivnosti... I to ne sa ciljem da ,,proizvedu“ neke glumce i autore i umjetnike - vek isključivo da grade mlade ljude koji više vjeruju u sebe, koji su spremni da prihvate do kraja sve svoje posebnosti, koji su otvoreni, koji lako grade ili su kroz program već izgradili neka divna prijateljstva. I da se suoče sa svom onom olujom koja znači: biti tinejdžer. I da iz toga izađu kao aktivni, angažovani mladi ljudi. E, za takav ,,Youth Theatre“, koji funkcioniše od osamdesetih, država Irska lako pronađe i sredstva i mnogo im je važan u oblikovanju i pomoći u sazrijevanju nekih novih generacija.

 

Ali, nije nam ni to poenta, pa ni sjajni ,,Rediscovery“ koji je već bliži aerodromu nego dablinskom centru - i koji, u jednoj prigradskoj četvrti, na mnogo zabavne i praktične načine pokazuje kako se može grabiti ka cirkularnoj ekonomiji i održivom razvoju. Pa u jednom velikom i energetski sasvim održivom objektu, zgradi - se i proizvodi održivo i reciklira i suživljava sa prirodom i okruženjem i... Sve to, sasvim jednostavno i lako, kad se posloži u jedan održiv sistem o kom se zaista može mnogo toga naučiti. Da vas, na kraju, bude i malo sramota - kako i sami ne primjećujemo, koliko smo nemarni ili kakav trag ostavljamo iza sebe, u svoj toj našoj svakodnevici.

 

* * *

Nego, šta je poenta: sve to i slično biste, sigurno, vidjeli i u nekoj drugoj evropskoj prijestonici ili velikom gradu. Ali, sve to tako, tamo funkcioniše i postoji i živi se sa savršenom lakoćom - jer sve je zajedno i jedno, i sve jeste, u cjelini - Dablin.

Pa je poenta to, da vam na kraju nikako ne bude čudno, što je u Dablin Kaslu, dablinskom dvorcu, praktično središtu političkog života grada - nalazi i jedna od najdivnijih svjetskih kolekcija starih i drevnih spisa (uz jedan crnogorski!), u ,,Čester Biti“ biblioteci. I tu joj je savršeno i mjesto.

 

I nikako vam ne bude čudno to, što se cijeli onaj veliki i nevjerovatni kompleks Triniti koledža, jednog od najcjenjenijih univerziteta planete - nalazi bukvalno u strogom centru grada. Da i ne primijetite - da ste iza ćoška, kroz jedne kapije, odjednom tu, u Trinitiju. Jer sve to je grad i sve je Dablin.

Pa je poenta i to, da vam nikako ne bude čudno i sasvim prirodno, što u svim gradskim vrevama i gužvama, nikad nećete čuti sirene; da je pješak tu uvijek gospodar a vozač savršen džentlmen, i da svi imaju vremena u svim svojim životnim trkama i danima. I svi dovoljno privatnog prostora i komotnog koraka na širokim pločnicima.

 

Poenta je i to, što će vam lokalci, umjesto onih čuvenih i prastarih pabova u Templ Baru, ipak preporučivati neke sa druge strane rijeke - jer žele da sa vama podijele ipak nešto više blisko, za njih manje izvikano, ličnije, manje konfekcijsko - i porodično. Pa im je i svaka ulične svirka ili ona u pabu - takva, porodična, komšijska. Pa svaki ćošak i klupa i park i stanica i piljara i nerijetko čak i šahta - imaju neku malu istoriju. I sve je Dablin.

 

Poenta je, naravno, i to što vam nikako neće biti čudno što je ulaz u galeriju sa sačuvanim slikarskim studiom planetarno bitnog umjetnika Frensisa Bejkona (netaknuto, u svom tom kreativnom haosu!) - ili u Nacionalnu galeriju sa Karavađom, Rubensom, Ticijanom, Moneom, Van Gogom... Besplatan. Ozbiljno, besplatan! A zašto? Pa, zato što je ta galerija koncipirana i tako, da će u njoj prvo da vas privuku radovi vama nepoznatih, a sjajnih irskih, domaćih umjetnika. I tako oni promovišu svoju kulturu. I u sebe ulažu.

 

Poenta je i to, da i najljepša katedrala u centru nije katolička - već protestantska, anglikanska, Katedrala crkve Hristove - i to Ircima u svoj njihovoj otvorenosti i širini nije nikakav problem, bez obzira na teško i komplikovano nasljeđe odnosa sa Britancima i Englezima. Jer gledaju naprijed i grade jedinstvo različitosti.

Pa je poenta i to, da je najdivniji od svih mostova u gradu onaj nazvan prosto po ,,pola penija“, koliko se naplaćivao - i vjekovima bio obični drveni prelaz za pješake... A Dablincima, baš takav, savršeno elegantan i radostan i bitan.

 

* * *

I onda na kraju shvatite, tu pod kabanicom u istim onim tonovima zelene koja miluje i rosnim kapima kupa Dablin: šta je značilo i sve ono, što je o njemu pisala velika moderna spisateljica Sali Runi. ,,Dublin is extraordinarily beautiful to her in wet weather, the way gray stone darkens to black, and rain moves over the grass and whispers on slick roof tiles. Raincoats glistening in the undersea color of street lamps. Rain silver as loose change in the glare of traffic“...

Pa vam, na kraju, bude i jasno: zbog čega je to morao biti samo Dablin. ,,Kao tramvaj koji na vreme stiže iza ćoška“. Grad koji čeka. Kao u pjesmi Bukovskog.

 

(foto: Milica Radovanović)