Vrijedi tražiti veze između onoga što se dešava nama, ovdje i sada, i širih slika

Sonja Dragović, urbanistkinja, doktorantkinja na Univerzitetskom institutu u Lisabonu - za naš magazin i portal pisala je o prostoru, izazovima i praksama planiranja prostora, sa fokusom na Nikšić.

Prvo sam mislila da ovdje napišem nešto o Zakonu o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. godine;

o tome, recimo, kako smo tada sve i svi – istraživačice, aktivistkinje, aktivisti, pa čak i opšinski službenici, savjetnici i gradonačelnici – bili protiv razbijanja same strukture planiranja, ali nas zakonodavci nijesu slušali;

i o tome kako me kolege sa strane sumnjičavo gledaju kad kažem da u Crnoj Gori od uvođenja tog zakona više ne postoje građevinska i upotrebna dozvola („Koleginice – pitaju – da li ste vi to sigurno dobro protumačili?“);

i o tome da već živimo stvarnost stvaranja prostora za život bez plana,

da nema ni velikih zamaha kolektivnog znanja i napretka, ni pažljivog traženja sklada među malim, možda nespojivim idejama –

da ima samo nezgrapnih pokušaja da se u nekadašnje okvire grada ugura, proda, i (ako baš mora!) ozakoni što više zbrda-zdola nazidanih, suštinski ubogih stambenih kvadrata.

Ili turističkih, ako ste u Budvi ili Kolašinu.

(„Ruše nam socijalističke hotele da bi iz kolektivne memorije obrisali ideju o tome da arhitektura može biti dobra i velikodušna,“ kaže mi drugarica.)

Onda sam shvatila da nema puno smisla u omladinskom magazinu pisati o Zakonu o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. godine,

ne zato što čitateljke i čitaoce ne bi zanimalo, ne zato što ne bi razumijeli,

nego zato što ne vjerujem da u par strana esejski složenih riječi mogu lijepo,

razložno, pregledno, privlačno – ili su „ohrabrujuće, pozivajuće“ bolje riječi? –

da objasnim sve razloge za strepnju, svu hitnost akcije, i sve naznake nade

zbog kojih se treba baviti prostorom i zanimati za zakone.

Stoga, dakle, evo nekih bilješki, preporuka i pitanja, u nešto slobodnijoj formi.

U Nikšiću, recimo, u lokalnom Sekretarijatu za uređenje prostora i zaštitu životne sredine, ne vide problem u tome što veliki novi privatni strani investitor želi da gradi nešto *u dvorištu Gimnazije*. Uputili su investitora, vele, na Vladu, jer je Vlada vlasnik dvorišta. Niko ne pominje one kojima je to dvorište potrebno iz neprofitabilnih razloga. Usput budi rečeno, Sekretarijat nema pravnika – kako novine javljaju, „pojedini ljudi otišli u penziju a imamo, nažalost, i onih koji su preminuli.“

U nadležnom Ministarstvu, recimo, ministri i ministarke se ne zadržavaju predugo: četvoro ljudi je bilo na ovom položaju za četiri godine. Neki nijesu znali šta je prostorni plan, a neki su za dva mjeseca izmislili novi grad. Kada se ljudi kojima je loš prostorni plan uništio životni prostor (vidi pod: DUP Zabjelo-Ljubović, Podgorica) ove jeseni u Ministarstvu raspituju šta da rade, ko će da im pomogne, Ministarstvo im kaže – sve je po zakonu. Ozbiljno.

U širem prostoru oko nas, recimo, sva se sila slila da iščupa skupocene rude iz prostora dolina u Srbiji i planina u BiH (ključne riječi: litijum, Rio Tinto, Jadar, rudarske korporacije, Vareš, Ozren, uništavanje životne sredine, protesti).

Takođe recimo da ne treba zaboraviti male i velike hidroelektrane kod nas i oko nas, uspjeh protesta na Uni i trajnu zebnju zbog Komarnice, i još: da plan za vojni poligon na Sinjavini nikada nije zvanično povučen.

Odaljimo li se još, recimo – zoom out na Google mapi – vidimo užasne septembarske poplave na istoku Evrope, užasne septembarske požare u Portugalu. Odaljimo li se još malo: ratovi traju, nema kraja.

Šta se, dakle, vidi?

Da postoje ogromna, prostrana prostranstva svuda oko nas, bliže i dalje, koja melju razni oblici borbe za profit i moć.

Da za naših života nećemo dočekati da se ti prostori oporave.

Da zajednice formirane na njima – društvene, biljne, životinjske, simbiotske – možda nestaju zauvijek. U svakom slučaju, zauvijek se mijenjaju, prečesto na gore.

Šta da se radi?

            U svakom slučaju, beskorisno je očajavati.

Vrijedi tražiti veze između onoga što se dešava nama, ovdje i sada, i širih slika.

Vrijedi razumjeti te veze, što je teže nego što izgleda.

Vrijedi pitati se odakle dolazi voda koju pijemo, u kakvom su stanju gradska elektromreža i kanalizacija, ko o tome brine, i koliko pčela živi u ovoj opštini.

Vrijedi pitati se kako da bolje živimo zajedno i odgovore tražiti u saradničkoj praksi.

Vrijedi, na koncu, poznavati i genezu i posljedice trenutno važećeg, nesrećnog Zakona o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. godine,

Ali za to nam je potrebno malo više prostora.

 

(cover photo: Privatna arhiva)