A đe je duh?

Eksponencijalni rast tehnologije i srozavanje svijeta (stvarnost, realnost) na virtuelnost i druženje mladih preko rpg nasilja, pri tom koristeći chat gpt da bi ispali pametni je narativ koji se najčešće koristi da bi se opisao život tinejdžera i školaraca. Zbog toga postaje svejedno koja je godina, koji je vijek, ko smo mi kao društvo? Ko smo mi kao nacija? Kojim jezikom pričamo, i čime se bavimo?

Ali ako se svijet svodi na individualizam, komfortizam, futurizam predodređen samo za virtuelne naočare koje će u jednom momentu zamijeniti i tjelesno, ako je već zamijenilo verbalno,  kako to da su nam ostale važne stvari poput religije i nacije?

Političke i uopšte društvene nauke pokušavaju da daju neku određenu sliku današnjeg svijeta. Međutim ono što je definitivno zeitgeist to je kapital, profit. I sve mu je više nego ikada podređeno. Sistem, pojedinac, građanski aktivizam, zajedništvo i urušena duhovnost. Ođe ne pričam o organizovanoj religiji. Već duhovnosti kao opasnost uspostavljenom globalističkom upravljanju i eksploatacije planete i ljudi.

Ne treba biti pismen, već i nepismeno proimućan um shvatiće da “ljeba i igara” nikad više, i ta taj ljeb i ta igra udara đe je najtanje, mladost i budućnost.

Takođe, možemo se zapitati đe su Čegevare, Čupići, Lorke, Viktori Hare, hipici, antiglobalisti, Strameri, pankeri, humanisti? Nema ih, niti postoje u kolektivnoj svijesti. O njima se ne uči, s razlogom.

Gotovo tehnološka introvertnost koja se postigla zbog straha od slobodnog govora, od straha da greška ne postane viralna dovela je do toga da je čovjek čovjeku i vuk i aligator i zec, a učenje kroz iskustvo i greške nepoželjan model ponašanja.

Poslije svakih velikih svjetskih trvenja, dolazilo je do preporoda, renesanse uma i tijela, bujnosti ideja i stvaranja novih svjetova. Danas humane nauke mogu govoriti o čovjeku u sklopu pesimističnog distopijskog živuljka koji već pokušava da omogući život na drugoj planeti kolonizujući je, ostavljajući za sobom pustoš na Zemlji. Spremljeni modeli koji nose nazive “15 minuta gradovi” uveliko predstavljaju projekciju bibliskog kraja svijeta za kakav nas svevjerujući cijelog života uče.

Iskrivljena tehnokratija uslovljena zasljepljujućom teokratijom ne ostavlja mnogo prostora za krilaticu “sjeti se da si rođen slobodan”.

Pitamo se đe je empatija, a živimo u permanentnosti aktuelnih 40 ratova koji se dešavaju na svijetu, i u kojem se gasimo kao vrsta. Još je Tesla rekao da se sva ljudska mržnja iskoristi kao električna energija svi ljudi na svijetu bi imali struju!

A đe je duh?

Nahua jezik drevnih Maja je opstao, priča ga milion i po ljudi u Meksiku, plemena u Africi piju krv životinja umjesto vode vjekovima. Stočari u Arktičkom krugu Skandinavije krote divlje jakove i irvase i danas. Ljudi svakog dana pomažu jedni drugima. Djeca u Crnoj Gori donose medalje sa svjetskih prvenstava u matematici.

Bipolarizam, nesavršenost, greška, tragedija je narativ koji se plasira, ali moramo ga prihvatiti bez straha, već renesansno, da će Sunce ipak uvijek zasijati, da će osvanuti novi dan i da će se pojaviti ta duga.

Ne smijemo se zavarati, predati, podijeliti i prepuštiti. Mi smo ljudi, mi smo slobodni!