Umjetnost u igrama: „Hotline Miami“ (2012)

Brutalna, brza i energična pucačina postavlja igraču neprijatno pitanje: da li uživa u nasilju i razmišlja li o njegovim posljedicama?

U svijetu modernih video-igara dominira žanr ubijanja neprijatelja. Običan igrač, naravno, ne primjećuje to, jer su to, maltene, bića koja ne osjećaju. Ali, sagledavši drugu stranu - da li zapravo volimo nasilje i da li nesvjesno navikavamo um na činjenicu oduzimanja života?

Na ta pitanja kontroverzno reaguje pucačina iz ptičje perspektive iz 2012. godine, „Hotline Miami“. Igrica je u početku bivala shvatana kao politička propaganda između Rusije i Amerike, ali ukazuje na širu sliku.

Glavni lik je Džeket, koji nosi masku pijetla zvanu Ričard, dobija misteriozne pozive i jednostavno ide i ubija pripadnike ruske mafije. Igrica ima priču koja je hronološki iscjepkana na djelove koji se postepeno spajaju u cjelinu.

Ali kroz misije ponekad se pojavi Džeketov podsvijet: Ričard. On zapitkuje Džeketa da li se sjeća ičega, da li je svjestan posljedica i, najbitnije, da li voli da povređuje druge ljude.

Naime, autori Denis Vedin i Jonatan Sederstrem ovo vješto prikrivaju kao pitanje Džeketu, ali je zapravo upućeno nama, igračima. Da li se privikavamo na nasilje kao primarni način rješavanja konflikta? Da li dobijamo takve nagone van igrica? Da li zapravo ima potrebe za tim?

Igrači, naravno, ne mogu da pređu misiju bez ubijanja i čišćenja čitavog područja. Autori tome dodaju činjenicu da, iako je igrica pikselizovana, prikazuje ubistva na što groteskniji i brutalniji način, kao da žele da stanemo i vidimo šta smo uradili.

Stati nije lako, naravno, jer je igrica napravljena da bude brza i zahtijeva konstantno kretanje, što nas takođe navodi na naviku brzog ubijanja bez osvrtanja. Čak i ako umremo, imamo mogućnost trenutnog restartovanja nivoa i ponovnog čišćenja soba, hodnika, velikih prostora i tako dalje. Ovo nas takođe navodi na brzo restartovanje i ulazak u akciju bez gledanja šta se dešava.

Nakon završetka nivoa, muzika potpuno stane i ostanemo u praznoj prostoriji punoj mrtvih. Ovaj nagli prestanak nas potpuno vraća u realnost. Svaka igrica nam dopušta da se vratimo u meni, ali „Hotline Miami“ nas tjera da prošetamo do svog auta, kroz svaki hodnik i pored svakog nedjela koje smo počinili.

Sljedeći element je ikoničan i najbitniji, jer nas on tonski potpuno uvlači u igru: muzika. Autori su konkretno izabrali muziku koja je ritmična, energična i podsjeća na tehno mikseve koji nas pune energijom i adrenalinom.

Takva muzika odgovara stilu igrice i njenoj prirodi i čini da igrač doživljava nasilje kao stilizovan način rješavanja problema. Ova muzika je ikonična, sastavljena od djela više producenata i kompozitora, i čini igricu pravom slikom retro pucačine.

Priča ove igre je veoma složena, retrospektivno raspoređena i fokusirana na izmišljeni rusko-američki sukob i njegove političke posljedice. Iako priča sadrži političku propagandu kao temu, ona nam daje jasniju sliku svega: da li je nasilje rješenje i koje su njegove posljedice?

Bez otkrivanja detalja radnje, igrica aludira na to da svako djelo ima svoje posljedice i da svaki život ima značenje. Ovakav način pripovijedanja daje nam primjere kroz junaka koji proživljava nasilne događaje, dok se postepeno otkriva šira slika.

„Hotline Miami“ je jedno remek-djelo koje je napravljeno kao antiratna poruka i poruka nama, igračima, o posljedicama nasilja – kroz jednu prelijepu pikselizovanu, ultrabrzu i energičnu formu pucačine sa brutalnim elementima.