Dr Picasso - Blic generacije

Uvijek se u muzičkom svijetu priča o pionirima, kultovima, kad to baš i nema nekog uporišta u stvarnosti i realnosti. Konstrukcije bitnosti nekog fenomena nisu zaobišle ni Jugoslaviju. Danas kada se pojave dokumentarci o muzici i muzičkim fenomenima, konstruišu se tako da se hiperbolišu do granice negledljivosti, pa sam tako protokom vremena na te fenomene prestao da gledam istim očima.

Riječka scena, sarajevska, ljubljanska, zagrebačka, novi talas, pank, puno je tu priča o bitnosti ne dozvoljavajući često pojedincima da se upitaju koja je stvarna važnost tih pokreta? Da li treba na kraju pominjati u šta se New primitives pretvorio danas? Crvena jabuka? I ostale “kultne” strukture koje je novac razorio...

Elem, te lokalne pričice o muzici, ljudima i značaju uvijek poprime veće značenje, jer ih upravo ta glomaznost nije “oštetila”, pukim slučajem nije dozvolila da se probiju dalje i da zažive kao gore pomenuti muzički fenomeni. Ali Nikšić, to je taj Nikšić đe se neki takav slučaj može desiti, a desio se u vidu Dr Picassa.

Za generaciju koja je počela rokenrol da sluša tokom devedesetih a i nešto ranije prošao je talas nekih bendova koji su ranije radili u Nikšiću. Ni sam ne mogu reći, a moram biti iskren da sam se za njih kačio, pa tako prije DST i Picassa na muzičkoj mapi koja je nama odgovarala nije bilo ništa. Vjerovatno je starijima bio obrnuti slučaj, ali to je čuvena generacijska priča da je svakom najdraže ono “kad je on bio mlad”. Za razliku od DST-a koji je već imao kakvu takvu “politiku” uspjeha i sviranja, Picasso je bio blic, gerilska atrakcija muzičara i nemuzičara. Puls i rendgen vremena i trenutka. Sirovi, jasni odjeci jedne generacije i svih koji su se osjećali kao oni. Ono što će se definisati kao Gangsterska hronika, sirovog snimka napravljenog u studiju Zahumlja postaće biser undergrounda ali i pokazatelj kako sirova energija i muzika bez biznis plana ostane samo to, a to je i suština, umjetnost.

Ekipu koju ja znam a tiče se Tome, Luja, Veljka, Dula i Ivana možemo definisati kao bend koji bi teško pogodio šta želi, ali društvena zbilja i okolnosti pokazali su zajednički osjećaj okruženja. Mnogi bi rekli da je bilo mnogo bendova koji su konstatovali taj mrak devedesetih i da je to bio zeitgeist. Ali ako idemo u širinu ono što su svi htjeli da čuju jeste bila obrada “Jutro je”. Ni Nikšićani nisu bili imuni na te nervoznopoštarske obrade koje će vrhunac dostići mnogo kasnije u vidu Brkova, Pera Deformera i drugih sličnih bendova. Dakle, sivilo i mrak ipak nije ostao u kolektivnoj svijesti iako je kvalitet benda bio da konstatuje to. Čim se svijetlo upalilo, bend je iščezao. Teško će široki auditorijum pamtiti Električne ljude, Sedam sekretara SKOJA-a, Mafijaš, Generalni direktor, ali svakako hoće kucati Tražio si sve.

I sam Toma je u nekom intervjuu, jednim od rijetkih, rekao na novinarsko pitanje da je većina pjesama danas relevantna, i jeste, ali modus operandi više nije napraviti relevantnu pjesmu da traje koja upućuje direktno na probleme. U tom smislu klincima je teško pričati o restrikciji struje koje nisu doživjeli, sekretare SKOJA-a koje nisu imali prilike da čuju, ili o nikšićkim lokalima devedesetih kada se nisu ni rodili. Ali, “Kad te nema bolje da se nisam ni probudila” jednostavno ostaje relevantno čak i kada mu se doda pank. U tom smislu je i taj medijski proboj išao u tom smjeru. Znali su da imaju hit i napravili su čak spot za tu stvar koji je i danas važan dokument.

Da je tu bilo Poštara, Primitivsa, Atheist rapa pokazuje taj “fun punk” momenat u vidu “Tašnica, mašnica” i na “Morskome plavom žalu” koji naravno objašnjavaju da i kad je najteže - daj veselja, i ta crno bijela obojenost često je bilo oličenje Picassa i na live nastupima. Vjerovatno mnogi pamte jednu od svirki u Montenegro pubu i diverzija poput Du hast i Neću, neću dijamante.

Opet kažem, za razliku od nekih drugih bendova koji su i kasnije radili u gradu tu nije bilo nekog muzičkog plana da se to iznosi i prodaje, išlo je samo od sebe. Možda je trebalo bolje snimiti album, možda je trebalo više svirati, možda je trebalo hiljadu stvari, ali možda je najbolje što je cijela priča takva i što je kao takvu i mi generacijski prihvatamo. Za nas je dobra, odlična, najbolja, kult, ali smo svjesni da tooo možda i nije baš tako. Ta priča je svakako važna. Međutim kako opet reče Toma, bend se nije raspao, tako dok uvijek postoje “ovakva” vremena ja sam siguran da bi ovaj bend imao puno toga da kaže.

cover photo: drpicassoniksic