Intervju: Zoran Marinković, Bjesovi

Šta više reći o kultnim Bjesovima, a da u Nikšiću već nije ispričano? Bend iz Gornjeg Milanovca u našem malom mjestu uvijek proizvodi i izaziva one najdublje emocije. Nakon kraćeg prekida, Bjesovi su ponovo aktivni, a frontmen Zoran Marinković razgovarao je za Omladinu sa Đorđijem Njunjićem i dohvatio se nekoliko izuzetno bitnih tačaka.

Bjesovi imaju jako uporište u Nikšiću. Ono što u toj priči treba istaći jeste izdanje benda Live at Lake fest, koncert snimljen 2012. godine (Nocturne media). Takođe, sjetiće se mnogi sjajnih nastupa u Nikšiću. Kakva vas konkretno sjećanja vežu za Nikšić? 

Uvek je bilo dobro... Nemam loših sećanja.

I u slučaju Bjesova i bendova koji dolaze iz Nikšića govorilo se uvijek da dolaze iz provincije. Međutim slučaj je takav da je provincija u dobrom dijelu održala rokenrol i umjetnost. Da li je na tom putu bilo teže što dolazite iz Milanovca, a niste u Beogradu? 

Od samih svojih početaka Bjesovi ne nastupaju s kompleksom inferiornosti, jednostavno zato što se nisu tako osećali... Što se tiče provincije, ona podrazumeva jedan mnogo sporiji ritam spoljašnjih senzacija, ali to se ne mora odraziti na našu unutrašnjost... Osim provincijskog, postoji, isto tako loš, kompleks metropole... I, tako…

Bjesovi su se bili na kratko vrijeme "ugasili". Međutim desio se preporod, ponovo ste na sceni, svirate, i par mladih ljudi je u bendu trenutno. Pošto se naš portal zove Omladina, kako gledate na te generacijske razlike u okviru muzike, pa i vašeg benda trenutno... 

Da, imamo dva nova člana. To su bubnjar Miloš Knežević i gitarista Mihailo Laušević. Obojici bih, po razlici u godinama, mogao biti otac, ali mi se ne družimo po generacijskom principu, nego iz ljubavi za umetnost, za muziku, pa je interakcija živa i plodna…

Takođe ste prosvjetni radnik, predajete likovnu umjetnost. Kako po vašem mišljenju izgleda obrazovanje danas, dosta se priča o tome, a čini se malo radi na tom polju...

Ima dosta problema. Deca su ovakva i onakva, gospodari bahati. Mnogi to shvataju i najbolje bi bilo da se problem ne "reši" saniranjem simptoma, nego suštinski, ali ko će sad da udara u tu gromadu... Ipak u naizgled komplikovanom rešenju se krije par početnih jednostavnih odgovora, ako nam je uopšte cilj da imamo dostojan narod…

Ako smijemo tako reći i Vi ste doživjeli prosvjetljenje ili prosvjećenje da nastavite sa muzikom. Na koji način rokenrol može da korespondira sa vjerom i vjerovanjem? 

Granice koje se ne prelaze se moraju postaviti što dublje na teritoriji, pre svega religije...

Bavili ste se i streljaštvom, uspješno. Šta vas je privuklo tom sportu? 

Da, 1981. godine sam osvojio 1. mesto u SFRJ, u pionirskoj konkurenciji, u disciplini vazdušne puške. Dve godine sam držao državni rekord… A, šta me je privuklo? Bio sam šesti razred osnovne škole kad sam prvi put otišao u streljački klub "Dragan Jevtić, Škepo". Meni se sve oko pucanja toliko dopalo da sam počeo da treniram svakodnevno, ponekad i dva puta... Ne znam, imam utisak da je sve to zasluga mog trenera, Srboljuba Jakovljevića, koji je baš znao sa nama, strelcima....

Hvala puno za intervju, čekamo vas u Nikšiću! 

Hvala vama, vidimo se!

cover photo: jovana milovanović