Jadi mladog pisca (početnika) u Crnoj Gori

Pokušaj da kao mladi pisac objaviš knjigu u Crnoj Gori može se uporediti sa pokušajem da zasadiš stablo u pustinji – iako imaš sjeme, zemlju i volju, nedostaje ti voda, a svi koji prolaze pored tebe ubjeđuju te da to što radiš nema nikakvog smisla. U zemlji koja se voli dičiti kulturom, ali je istovremeno sistematski urušava, mlad pisac se već na prvom koraku suočava sa zidom ćutanja i nevidljivosti.

Informacije o tome kako da objaviš knjigu su gotovo pa državna tajna. Ne postoji javno dostupno uputstvo – ni na sajtu ministarstva, ni u nekom kulturnom vodiču, ni u institucijama koje bi to morale znati. Ne znaš kome da se obratiš, kako da sastaviš prijavu, šta je uopšte „konkurs“ i da li neko zaista čita te rukopise. Ako nemaš „važne veze“ – a mladi ljudi ih, po prirodi stvari, nemaju – tvoja književna sudbina zavisi od toga hoće li te neko iz sažaljenja uputiti na „pravog čovjeka“.

Knjižare, koje bi trebalo biti dom knjige, uglavnom su dom prazničnih ukrasa i rokovnika. Tvoje mjesto na polici ne postoji, jer nisi niko. Vlasnici knjižara neće ni otvoriti rukopis, ime ti ništa ne znači, a naslov će im vjerovatno zvučati previše „alternativno“.

Ako pišeš poeziju, nisi vrijedan pomena. Poezija, kažu, ne prodaje se – kao da je svrha knjige da bude ukras, a ne umjetnički izraz.

A onda dolazi sljedeće poniženje: i ako nekim čudom tvoja knjiga završi u knjižari, od tebe se očekuje da sam platiš reklamu, police, katalog... sve. Kao da ti država poklanja mogućnost da izdaš knjigu samo pod uslovom da je to tvoje hobi-čudo dovoljno komercijalno za izlog. I kad prodaš primjerke – niko te ne obavještava da su se rasprodali. Nikoga nije briga da dopuni zalihe. Jer nisi interesantan. Nisi važan.

Institucije i ustanove kulture? One funkcionišu po principu političke lojalnosti. Ako ti je prezime poznato, ako si lojalan „pravoj“ strani, ako znaš „nekoga iz komisije“ – možda i dobiješ sredstva. Ako si, pak, samo neko ko piše iz potrebe, iz želje da nešto kaže, onda su tvoje šanse kao da tražiš stipendiju u lutriji.

Kritika? Ako postoji, ona je ili ideološki zatrovana ili potpuno gluva za sve što dolazi s margine. Književni žiri piše iz rovova svojih uvjerenja, a mladi autor koji nije na liniji – ili bar ne poznaje "liniju" – neće nikada biti prepoznat kao vrijedan pažnje.

Jer ne piše „u skladu sa...“ nečim. A šta je to „nešto“, ne znaš ni sam.

I najzad – škole. Tamo gdje bi trebalo njegovati ljubav prema književnosti, đaci uče da je čitanje dosada, a pisanje glupa obaveza. Nastavnici, zarobljeni programima bez duše i bez stvarne čitalačke strasti, teško mogu da inspirišu novu generaciju.

A ako nema čitalaca, kome mladi pisac uopšte piše?

I tako pišeš.

U tišini.

Bez uputstva.

Bez podrške.

Bez publike.

Bez priznanja.

Pišeš jer moraš.

I jer vjeruješ, možda naivno, da negdje ipak postoji neko kome će tvoje riječi značiti.

Ali u Crnoj Gori – niko ti to ne može potvrditi.

Jer niko to ne zna.

I nikoga, nažalost, nije briga.