Kad nasljeđe progovori tijelom: „Treća generacija“ na Korifeju

Tri naše mlade glumice se predstavile performansom na kolašinskom festivalu - i poručile nešto njima važno o ženskom nasljeđu

Znate šta se desi kada ono što je počelo kao NVO projekat odluči da izađe iz papira, istraživanja i radionica — i stane na scenu? Pa, dobijemo „Treću generaciju“ - kratki teatarski performans koji su u Kolašinu, na 12. Međunarodnom festivalu alternativnog teatra Korifej, 8. avgusta izvele Maša Božović, Marija Liješević i Milica Kekić.

I sve to je i važan autorski izraz, nastao kroz projekat nikšićke NVO „Optimisti“. A nije slučajno što se sve ovo događa upravo na Korifeju, teatarskom festivalu koji ove godine pita „Jesmo li kod kuće?“. Jer „Treća generacija“ kopa po nečemu što nam je svima, na ovaj ili onaj način, već u kući. Po ženskom nasljeđu koje se prenosi generacijama; najčešće tiho ili sasvim prigušeno. I bez velikih riječi.

Nego, projekat „Tijelo kao pitanje: žensko nasljeđe, rad i otpor“ polazi od ideje da je žensko iskustvo sačuvano i u stvarima koje smo navikli da ne gledamo kao umjetnost: u pranju, šivenju, vezenju, njezi, čekanju, radu, ponavljanju, dodiru, glasu. Ono što izgleda kao svakodnevna radnja može, kada se izmjesti na scenu, da postane sasvim drugačije pitanje. Ko je taj rad radio, zašto se podrazumijevao i šta je sve žena kroz njega naučila, preživjela i prenijela dalje?

Tu „Treća generacija“ postaje više od običnog nastavka jednog projekta: istraživanje ženskog nasljeđa pretvara se u živi teatarski jezik. Pa tri mlade crnogorske glumice uzimaju ono što je generacijama izgledalo kao „normalno“, „žensko“ i „kućno“ i postavljaju ga pred publiku da ga pogleda drugim očima. Jer nasljeđe nije uvijek samo ono lijepo što volimo da sačuvamo — ponekad nasljeđujemo i ćutanje, obavezu, strah, umor i obrasce koje niko nije pitao želimo li da ih naslijedimo.

Zato je ovo i priča o otporu: o tome kako se ono što je nekada bilo privatno može pretvoriti u javni govor. I kako tijelo, prije nego što izgovori ijednu riječ, već zna čitavu jednu porodičnu istoriju. „Optimisti“ su tako jednu istraživačku ideju pretvorili u nešto što se može gledati, slušati i — što je možda najvažnije — prepoznati.

A tri mlade umjetnice u Kolašinu pokazale su, u prisustvu velikog broja posjetilaca Korifeja - da se o nasljeđu može govoriti i bez prašnjavog jezika muzeja: direktno, savremeno i kroz tijelo. Dakle, od nikšićkog NVO projekta do teatarske scene u Kolašinu — sasvim lijep primjer kako ideja, kada joj se da dovoljno prostora, može da poraste... I postane predstava, prava umjetnost.