Mojih TOP 5: Milivoje Krivokapić

Prateći pravila kreativnog pisanja, ovu temu sam otvorio pitanjima, ali ne onim uobičajenim tipa Ko? Šta? Kako? Đe? Jok. U ovu priču sam ušao pitajući se sljedeće: Prvo, šta bre ima da piše o muzici za portal pod imenom Omladina tip koji je usekao skoro 40 ljeta u stražnjicu? Drugo, zašto, za sveto ime Lemijevo, pristajem da pravim liste kad mi to ne ide dobro?

Igramo po pomenutim pravilima, pa evo i odgovora na ta pitanja: 

Prvo, Krivokapiću, budi srećan što te iko cima povodom bilo čega što se tiče omladine. Vrijeme leti i nije ti prijatelj. A i slušanje muzike ti je jedna od rijetkih lijepih rutina, da ne kažem potreba. 

Drugo, i sam često kopam po tuđim preporukama i bude veoma praktično kad su svedene u određeni broj predloga praćenih korisnim opisima. Pored toga, lijepo sam zamoljen da ovo učinim (ako se pod tim podrazumijeva tojetebipolasata poruka i jedna prijetećeg tona nakon moje višednevne radio tišine).

Neko će zainteresovano kliknuti na ovaj tekst, a neko će ga nepodnošljivom lakoćom skrolovanja poćerati van displeja. To je u redu. Nekom će se ova lista dopasti, nekome i neće. I to je u redu. Najvažnije je što ekipa Omladine konta koliko je razmjena muzike bitna po sadašnju i bivšu mladež. 

Hvala im na tome.

A sada, ide lista albuma koji ovih dana brkaju moju tišinu. 

Khruangbin – A La Sala (2024)

Ako ste čuli za Khruangbin, onda znate o kakvoj muzičkoj pojavi govorim. A ako nijeste čuli za njih, onda – pa pobogu! Zašto sebi uskraćujete toliku radost?!

Khruangbin stiže iz Hjustona, i melje različite muzičke stilove u tako pitomu i zavodljivu fuziju koja će vas nagnati da usred najsivljeg zimskog dana turite šešir i naručite koktel sa onim papirnim kišobrančićem. Mora kišobrančić. Nema rasprave. 

Elem, Khruangbin je vožnjica. Soundtrack za dan kakav zamišljate da bi trebao biti. Stopala u talasima, vjetar na licu i melodija koja se javi u glavi da vam spasi nerve tokom dosadnog sastanka. Sve to odjednom ili posebno, kako vam paše.

A zašto je ovaj slikoviti opis bitan? Zato što su na novom albumu ostali dosljedni tom svom megazaraznom vajbu. Ljudi nastavljaju da voze, i to opasno, kako to reče citat iz jedne poznate domaće serije. A La Sala transformiše učmalost svakodnevice u šarenu sadašnjost, kad god i đe god. Posebno ga valja imati pri ruci za sunčanih popodneva i svojevoljne bosonogosti.

Bitna napomena: Koliko je ime benda komplikovano za izgovoriti, toliko je njihova muzika jednostavna za zavoljeti.

Random – Origano (2023)

Iz Hjustona skok u Podgoricu. Marko Lubarda, publici i nadležnim organima poznat kao Random, zavaradao nam je u facu novi album – Origano. Ustvari, kakav bre album? Albumčinu! 

Umalo sam se spotakao o poznati kliše nazvati ovog oštrojezikog Podgoričanina plodnim stvaraocem. Pa majka mu stara, Random nije ni rasplodni bik niti Vojvodina, pa da bude plodan. Random vidi zbilju, prisutan je u njoj i predstavlja je na način koji goni na iskren smijeh i suzu gorku istovremeno.
Origano, novi album dakle. Random je opet ošinuo po različitim temama, bez pardona i uvijanja, na njemu poznat način. Priznajem da sam se bio malo ufrčio prije nego što sam načeo ovaj golemi paket rima. Razlog? Učinilo mi se da je prošlo premalo vremena od prethodnog izdanja da bi se skrojio dobar album tog gabarita (pjesme, komada: 16) i da postoji rizik od pukog ispucavanja. Srećom, spektakularno sam omanuo. Origano je zaokruženo muzičko štivo, sa svakom pjesmom kao poglavljem koje se jednako dobro uklapa u cjelinu i posebno konzumira. 

Random je opet rekao toliko toga važnog za čuti. Zbog toga evo već smjesecima dane začinjavam Origanom – konstantno mi se čini da nijesam primio svaku poruku koju šalje.

The Pineapple Thief – It Leads to This (2024)

Za upliv ovog benda u moj maleni život zaslužan je YouTube algoritam, metnuvši ga na listu sugestija. Te ti ja tu klikni i – PUF! – eto meni novog omiljenog VIS-a.

The Pineapple Thief su britanski progresivci i prilično se komotno osjećaju u svom stvaralaštvu. Album It Leads to This iz februara ove godine dokazuje upravo to. U odnosu na prethodne albume, dodali su dozu eksplozivnosti, pa numere sa ovog ostvarenja mogu služiti u različite svrhe – od pratnje lagodnom zavaljivanju uz načeto pivo u rano veče, do flastera za krpljenje frustrirajućih situacija i egzistencijalnih preispitivanja. Golem raspon emocija, fakat. Ali ova ekipa je nekako uspjela sve to da spakuje u fluidan album, koji rado ide na repeat.

Stilski, album baca na Porcupine Tree, što može biti još jedan razlog da ga ovjerite. Ne kažem da su ih kopirali, gluvo bilo, već da sabiraju mir i haos u posebne muzičke komade, idealne za karaktere kojima život počiva na toj kombinaciji.

Inače, ime benda je inspirisano nekim filmom. Niko nije ukrao Sunđer Bobovu kuću, stanje redovno.

Architects – For Those That Wish to Exist (2021)

Iza imena Architects se ne krije nikakva indie skupina ili artistički projekat nekavih arhitekata koji nemaju pametnijeg posla, već ovovremenska metalcore grmljavina što lako nalazi put do srca u metalca. Ljudi šibaju i tu nema dalje priče.

Iako imaju noviji album (The Classic Symptoms of a Broken Spirit, 2022), još uvijek sam vjeran prethodnom ostvarenju o kojem ođe zborim. Razlog tome je što sam kroz taj album ozbiljnije počeo da istražujem ovaj sastav, a i tih 15 pjesama su kvalitetan zbir doom-čine, buke, emocije i, slobodan sam reči, radosti. Hoćete dokaz? Odvrnite sebi lajvčinu pjesme Animals i osjetite kako vam krv vri, a ruke cepaju jelek tesan.

Iako za mnoge kao žanrovsko metalcore izdanje može zvučati previše, emocija koju šalju numere sa ovog albuma daleko su od plitkih. Teme su svakodnevne, intimne i često one od kojih i sami bježimo. Nije li ovo potonje idealno za malo vriske? Evo, sami recite. 

Tako, kad vam dođe da vrisnete, učinite to uz neku od pjesama sa ovog ostvarenja. Biće vam lakše. A i na koncu – we're just a bunch of f*cking animals...

Pink Floyd – The Division Bell (1994)

Po cijenu da zvanično budem proglašen starcem kojem nije mjesto na ovom omladinskom portalu, mećem ovo muzičko čudo na listu zbog sledećeg – skoro je napunio 30 godina. Tri-de-set go-di-na savršenstva, drugovi i drugar’ce pioniri i pionirke.

Da pišem o albumu kao takvom, suvišno bi bilo. Odavno je postao kultni, vanvremenski, neponovljiv, i tako dalje, ima tih kinđurenja koliko vam duša iska. Radije ću pomenuti svoj osjećaj nakon što sam mu se vratio poslije mnogo vremena. 

Ima jedan japanski fazon iz Zen budizma koji se zove shoshin. U biti, to podrazumijeva zauzimanje početničkog pristupa povodom bilo čega, naročito onog što smo već iskusili, kako bi se probudila radoznalost i otvorile nove perspektive. U slučaju ovog albuma pokušao sam primijeniti taj fazon – potrudio sam se odslušati ga kao da ga nikad prije nijesam čuo. To nije bilo lako, cijeneći koliko puta sam ga provukao kroz uši. Ipak, donekle sam uspio i mogu vam reći da sad imam značajno drugačiji pogled od onog koji je imao jedan 20-ogodišnji ja, vožen drugim emocijama, potrebama i uzbuđenjima. To je i logično, godine čine svoje. Ali ono što nijesam očekivao jeste da album još uvijek ide ispred vremena, i onog ondašnjeg i ovog sadašnjed, i da ostavlja još mnogo prostora za istraživati ga.

Čekamo onda sledeću desetogodišnjicu da vidimo šta će nam još reći. Do tada, savladajte ovo sovršenstvo tvorenija tainstvene sile flojdovske, nemojte da berem prut.

cover photo: Damir Krpuljević