Oaza filma u Nikšiću - Videoteka Pegaz

Istorijat audio i video nosača u Nikšiću i intervju sa nekadašnjim vlasnikom videoteke Pegaz, Radovanom Burićem

Početkom 21. vijeka, došlo je do mnogih socioloških promjena koje su sa sobom dovele i stvaranje mnogih supkultura, a sa njima došli su i novi trendovi od kojih je većina bila veoma brzo prihvaćena od strane mladih. Kao produkt nečega što mnogi nazivaju ,,Hipster kulturom“ nastao je trend ,,oživljavanja starog“. Glavna asocijacija na ovaj trend bio je njegov aspekt vezan za odjeću, ali uključeni su bili i mnogi drugi segmenti vraćanja retro u moderno, kao što je recimo slučaj sa izborom automobila. Jedan od ogranaka ovog trenda koji je imao možda i najveći odaziv jeste trend oživljavanja starih audio i video prenosnika.

Malo nakon pojave interneta, broj prodatih CD-ova je počeo naglo da opada, što je rezultiralo time da su CD-ovi u odnosu na njihovu nekadašnju prodaju, statistički gledano, otišli u prošlost. Iako nisu u potpunosti nestali i i dalje postoji mogućnost da ćete naići na CD shop ili da će određeni mediji koje tražite biti smješteni na njima, sudeći po tome koliko naglo opada njihova prodaja, veoma razumno bi bilo reći da će za koju godinu u potpunosti nestati iz upotrebe

Za razliku od CD-ova, prodaja ploča je poslednjih godina toliko porasla da je, kako kažu, nadjačala vremena kada su one bile jedini nosači zvuka do kojih se moglo doći. Prodaja vinila nikada nije bila jača, proizvode se novi gramofoni i deckovi, a nerijetko se organizuju i berze ploča, u svijetu kao i kod nas. Sporim korakom i ne baš u stopu, prate ih i audio kasete koje su tražene daleko manje od ploča, ali još uvijek nisu date zaboravu.

Jedini nosač medija za koji bi se moglo reći da je predat zaboravu jesu video, odnosno VHS kasete. Koristile su se od 70-ih godina prošlog vijeka, pa sve do pojave DVD plejera i početka novog mileniuma. VHS kasetu činio je glomazni komad plastike koji je u sebi sadržao dva ,,kotura“ koji su okretali video traku. Puštale su se preko video plejera, a kvalitet zvuka i snimka bio je znatno gori od onoga na koji danas možemo naletjeti, a postojala je i opcija presnimavanja, sa kojom se dodatno gubio kvalitet. Uprkos svemu tome, prodaja je bila masovna zbog toga što su bile jedini način gledanja filmova kod kuće.

Nedugno nakon što su pušteni u promet, CD-ovi su u potpunosti zamjenili VHS. Za ovoliki porast popularnosti CD-ova razloga ima više. Bili su pouzdaniji, manje su se kvarili, dimenzijom su bili prilično manji, a kvalitet zvuka i snimka bio je dosta bolji. U ovom periodu internet nije bio previše dostupan, ali je postojao i ko bi se uspio snaći, imao mu je pristup.

Takođe, u tom periodu, već je postojala i opcija skidanja torrent fajlova sa interneta, što je doduše donosilo veliki trošak, ali ko se uspio snaći, sa lakoćom je mogao započeti biznis prodaje piratovanih kopija CD-ova. Potražnja za piratom je naglo porasla, što je dovelo do toga VHS kasete zauvijek dobiju ulogu skupljača prašine u podrumima. Dok su bile popularne, ove kasete su se prodavale i rentale u videotekama. Svoju videoteku je imao i Nikšić. Nalazila se na Bulevaru Vuka Mićunovića i bila je dobro poznata nikšićkim filmofilima tog doba. Nešto više o tome, za Omladinu će nam reći njen nekadašnji vlasnik, Radovan Burić.

S obzirom na to da veliki broj naših čitalaca nije bio još ni rođen za vrijeme rada videoteke, željeli bismo da znamo neke osnovne podatke o njoj. Kada je nastala i koliko dugo je trajala?

Radovan: Tako je, s tačke gledišta današnje omladine, video klubovi su nešto apstraktno, neki relikti prošlih vremena. Vjerujem da ne mogu ni da zamisle da su postojala neka mjesta gdje si dolazio, rentirao kasete ili diskove, uživao u aktuelnim ili antologijskim filmovima i serijama u prostoru svog doma i iste po korišćenju vraćao i za to plaćao neku dnevnu rentu. U današnje vrijeme brzog interneta i mnoštva online servisa (kao Netflix, Max, Disney +), i kada za njih jednokratno plaćaš godišnju naknadu, to isto mogu da obave u par klikova. Međutim, takva su bila vremena, sve je to imalo svojih draži i dovelo do ovog što imamo danas.Video klub je otvoren 1994. godine, dao sam mu ime Pegaz, nalazio se na uglu ulica Josipa Sladea (tadašnje Ljubljanske) i bulevara Vuka Mićunovića, i radio je negdje do 2006/2007. godine

Kako ste došli na ideju pravljenja videoteke i da li ste je realizovali sami ili uz nečiju pomoć?

Radovan: Ideja je dugo tinjala u meni. Vratio bih se na početke moje ljubavi prema filmu i filmskoj umjetnosti koji sežu još od rane mladosti, kada je Nikšić imao dva bioskopa i jednostavno svi smo u gradu jedva čekali da aktuelni filmovi ili retrospektive popularnih filmskih festivala kao što su FEST ili festival u Puli dođu na program istih. Tražila se karta više za svaku predstavu, a ja to nijesam propuštao. Prvi video rekorder sam dobio negdje 1986. godine kada ih je bilo u Nikšiću veoma malo, a postojalo je samo par video klubova koji su iznajmljivali filmove, pretežno presnimavane i prilično lošeg kvaliteta kopija. Ideja o kvalitetnom video klubu kakvi su postojali u Beogradu ili drugim većim gradovima bivše države se rodila baš na studijama u Beogradu, kada sam kao veliki fan filma obilazio najbolje video klubove grada (Zvinko, Žabac, M…), stvarao konekcije koje su mi kasnije bile važne u poslu i crpio ideje kako jedan profesionalan video klub treba i mora da izgleda. Pošto sam se posle nekoliko godina vratio u Nikšić, ideja je mogla da uđe i u svoju konačnu realizaciju, i uz nešto ušteđevine i pozajmice krenuo sam u sve to. Prostor je bio u dvorištu naše stare porodične kuće, tako da bar trošak iznajmljivanja prostora nijesam imao, što je prilično značilo u prvim danima poslovanja.

Kako je izgledao proces dobavljanja kaseta u videoteku? Da li ste ih nasnimavali ili kupovali?

Radovan: Prvo ’punjenje’ video kluba je bilo iz Beograda, jer je ipak on bio epicentar video biznisa u cijeloj regiji. Sjećam se da sam odmah naručio nekih 500-600 kaseta sa aktuelnim a i antologijskim naslovima (na svakoj kaseti bio je samo po jedan film) da bi taj broj vremenom narastao i na nekoliko hiljada. Prostor Pegaza je stvarno bio prostran, kasete sa kutijama i omotima su bile izložene duž čitavog prostora i članovi kluba su imali mogućnost da iste razgledaju, pročitaju sadržaj i informišu se natenane prije nego iznajme neku kasetu. Do tada sve videoteke u Nikšiću imale su flomasterom ispisane nazive filma sa bočne strane kasete i iznajmljivanje se svodilo obično na preporuke vlasnika ili onog ko radi u klubu. Ja sam zaista vodio računa da kvalitet snimka bude najbolji mogući, kao i da kvalitet traka na kojima su filmovi snimljeni bude perfektan (oštećene ili pohabane trake smo redovno mijenjali novim). Kasnije sam napravio jedan praktično partnerski i prijateljski odnos sa vlasnikom video kluba Montenegro iz Podgorice, pa smo zajednički naručivali i snimali filmove od par izvora iz Beograda koji su bili najaktuelniji sa ponudom. Takođe, poslije određenog vremena i pojave originala (filmskih kuća iz regiona koje su zastupale najpoznatije američke filmske studije) zanovio sam sve te naslove sa originalnim i skupo plaćenim naslovima, da bi poslovanje i ponudu doveo na najveći mogući nivo.

Kolika je bila posjećenost? Da li je bilo moguće živjeti samo od prodaje kaseta?

Radovan: Sjećam se kao da je bilo juče, tog početnog zanosa ali i straha kako će to sve da profunkcioniše, pošto sam ipak solidna sredstva uložio u otvaranje. Da li Nikšiću treba takav klub ili je moglo i prostije, jednostavnije i sa manje ulaganja? Ipak, ljudi su nekako bili željni dobre i kvalitetne ponude, kao i lijepo sređenog video kluba na kakav nijesu do tada bili navikli. Vrlo brzo se proširio po gradu glas o Pegazu i njegovoj posebnosti, pa je svakim danom broj novoučlanjenih članova rapidno rastao i narastao do nekoliko hiljada. Sjećam se i ta prva tri dana broja izdatih kaseta, čisto kao ilustracije interesovanja naših sugrađana da vide i provjere šta to nudimo. Prvog dana smo iznajmili 7, drugog 50 a trećeg 200 kaseta. Zaista, bolji početak nijesam mogao poželjeti.

Da li je vaša videoteka bila jedina u Nikšiću, ili ih je bilo još?

Radovan: Kao što sam rekao, prije Pegaza Nikšić je imao 4-5 video klubova ali su svi oni bili u malim, skučenim prostorima, bez velikih ulaganja i bez aktuelne ponude. O nekim dodatnim uslugama koje je nudio moj video klub nije ni bilo pomisli (snimanje muzike po izboru na kasetama a kasnije i diskovima, presnimavanje video kaseta ili kasnije prebacivanje sadržaja na diskove za članove (svadbi, rođendana…), iznajmljivanje i snimanje igrica na diskovima za konzole i računare, sa pojavom prvih gejmerskih konzola iznajmljivanje istih ili igranje u okviru kluba itd. Tek kasnije, kada je Pegaz postavio neke standarde, pojavili su se klubovi u gradu koji su obogatili ponudu, a nas tjerali da budemo još bolji i kvalitetniji.

Kako se kontrolisalo iznajmljivanje kaseta? Koliko često se dešavalo da se iznajmljene kasete ne vrate?

Radovan: Za učlanjenje u klub bio je potreban neki dokument (lična karta ili pasoš) i svaki član je dobijao karticu sa svojim brojem. Imali smo fenomenalan software za praćenje izdavanja, koji nam je davao puno kvalitetnih podataka za svakog člana, šta iznajmljuje, šta gleda, koliko ima običaj da drži iznajmljene kasete itd. Često smo pravili i akcije (najčešće za novogodišnje i uskršnje praznike) da na iznamljenih 2-3 kasete ili kasnije diska, jedan bude besplatan, što se članovima veoma dopalo i koristili su te pogodnosti. Tako smo znali da pred praznike izdamo i po 500-600 kaseta i ostvarimo značajne prihode. Bilo je i zadržavanja kaseta, i opravdanih i neopravdanih, ali to je sve neki očekivani trošak za koji znate da vas kroz posao čeka, a mi smo zaista izlazili u susret našim stalnim članovima i nismo naplaćivali velika kašnjenja, posebno ukoliko su bila opravdana.

Da li su u tom periodu bile popularnije kućne varijante video kaseta ili bioskopi?

Radovan: Popularnost video klubova se i pojavila sa laganim sumrakom bioskopa kao mjesta na kojima se filmovi po prvi put i gledaju. Od grada koji je imao dva odlična bioskopa, Nikšić je odjednom došao na to da nema nijedan, čak je u čitavoj Crnoj Gori djelimično funkcionisao samo bioskop u Podgorici. Treba se vratiti u ta vremena, bili su ratovi, sankcije, bili smo malo izopšteni od pojava koje su normalne u svijetu, a jedan od razloga je bio i taj što je ljudima bilo interesantno i prihvatljivo da za cijenu od 1 marke (danas eura) čitava porodica pogleda u miru svoga doma neki aktuelni filmski naslov. Srećom po sve nas ljubitelje filma (ne i za video klubove) sve je kasnije došlo na svoje, bioskopima je vraćen pun sjaj i uloga kakvu treba da imaju, i tvrdim (iako sam dugo godina bio u tom poslu i živio od njega) da magiju bioskopskog platna ipak ne može da zamijeni dnevna soba, ma koliko veliki ekran televizora ili monitor računara bio. Dakle, poruka vašim mladim čitaocima – idite u bioskope.

Koji su glavni razlozi koji su doveli do prestanka rada?

Radovan: Kao što sam na početku razgovora i spomenuo, dolaskom brzog interneta, striming platformi, torent sajtova i slično, svako ko je malo računarski pismen mogao je sebi u par minuta da download-uje film    na svoj računar ili android box. Vremena koja su došla i mediji kojima se prenose ’pokretne slike’ prevazišli su potrebu da negdje idete po kasetu ili disk i za to plaćate dnevnu naknadu. Sad je sve to prošlost koje se veoma rado sjećam, kao divnog, kreativnog posla kome sam posvetio solidan dio svog života i u njemu ostvario sve što sam i zamislio.