Oni žive, a mi umiremo polako

U doba interneta, gdje svako može biti novinar, naučnik i geopolitički analitičar sa Wi-Fi vezom i pristupom YouTubeu, svijetom vlada prava inflacija istine. Imamo informacije, dezinformacije, poluinformacije i, naravno, teorije zavjere – začin svake ozbiljne diskusije na forumima. Kako bolje objasniti ovu pojavu nego kroz kultni film "They Live" (1988), koji možda nije zamišljen kao dokumentarac, ali se na trenutke tako doima?

NAOČARE ZA RAZOTKRIVANJE LAŽI (ILI BAREM ZA POJAČAVANJE PARANOJE)

U They Live, običan radnik (kojeg glumi Roddy Piper) pronalazi sunčane naočare koje mu omogućavaju da vidi stvarni svijet – svijet u kojem elita (koja je, slučajno ili ne, vanzemaljska) kontroliše društvo pomoću subliminalnih poruka. "Slušaj", "Pokori se", "Ne propituj" – klasična propaganda zapakovana u reklamne panoe i TV emisije. Pravi mali vodič za preživljavanje u eri dezinformacija, zar ne?

Ovo je, naravno, savršen narativ za one koji su uvjereni da su mainstream mediji samo oružje u rukama globalnih elita, dizajnirano da zadrži mase u stanju kolektivnog dremeža. A zar nijesu? Svaka moderna teorija zavjere tvrdi da su upravo te "nevidljive poruke" stvarne – da se kriju u vijestima, reklamama, pa čak i u pop-kulturi, i da samo rijetki "probuđeni" imaju sposobnost da ih dešifruju. Razlika između filma i stvarnosti? U filmu zaista postoje konkretne, opipljive poruke, dok u stvarnom životu sve zavisi od interpretacije, osjećaja i – što je najgore – algoritamski pojačanih Facebook postova tetke iz Australije koja "zna stvari" jer joj se na feedu stalno pojavljuju isti sumnjivi linkovi.

Apsurdno je kako su naočare u filmu alat za otkrivanje istine, dok su u stvarnom životu naočare često metafora za vlastitu zabludu – jer čim neko napiše "probudite se!", obično znači da bi radije povjerovao u bajku nego u dosadnu, sivu realnost u kojoj nema reptila, iluminata i tajnih poruka u logotipu Pepsi-ja. Da su naočare iz They Live stvarne, vjerovatno bi ih svi nosili – ali tada bi ih brzo proglasili opasnim i cenzurisali, jer ako postoji išta što ljudima ne prija, to je suočavanje s vlastitom lakovjernošću.

DEZINFORMACIJE: ORUŽJE MASOVNE DESTRUKCIJE MOZGA

Dezinformacije su poput zombija: ubaciš ih u društvo, i odjednom se šire, hraneći se lakovjernošću i algoritmima društvenih mreža. Neke su bezopasne, poput tvrdnje da je Elvis živ i da nastupa na tajnim koncertima u Vegasu, ali druge su prava intelektualna crna rupa – jednom kad uđeš, teško je izaći. Svaka dezinformacija ima svoju publiku, od onih koji vjeruju da su piramide izgradili vanzemaljci, do onih koji su uvjereni da su sve velike istorijske tragedije inscenirane. Jer, naravno, ništa nije onako kako izgleda, sve je režirano, a jedino što stoji između nas i "istinske istine" je neki opskurni forum iz 2003. godine i YouTube video snimljen kalkulatorom.

They Live je, naravno, inspirisao gomilu ovakvih priča. Neki su ozbiljno povjerovali da film nije fikcija, nego prikriveni dokumentarac o stvarnom društvu. Naravno, u njihovoj verziji vanzemaljci nijesu doslovni vanzemaljci, već "oni" – globalisti, iluminati, masoni, tajna društva koja pletu mreže kontrole. Ponekad su to i slavne ličnosti, političari ili tehnološki magnati, a nekad čak i obični činovnici iz porezne uprave – jer ako iko zaslužuje sumnju, to su ljudi koji ti šalju rješenje o dugovanju. Ovi teoretičari su uvjereni da su "probuđeni" i da vide istinu skrivenu ispod slojeva propagande, dok u stvarnosti najčešće provode sate prelistavajući Reddit teorije u tri ujutro, sigurno uvjereni da im baš ta sledeća objava donosi konačno razotkrivanje svjetske zavjere.

 

TEORIJE ZAVJERE: HRANA ZA ONOG KOJI ŽELI BITI PROBUĐEN

Teorije zavjere su kao fast food: brze, jeftine i izuzetno loše za mentalno zdravlje. U osnovi svake je uvjerenje da "mainstream" narativ laže, a da samo određeni prosvijetljeni pojedinci – obično sa YouTube kanala snimljenog u podrumu – imaju pravu istinu. Bilo da se radi o reptilima koji vladaju svijetom, ravnoj Zemlji ili ideji da su svi mediji dio istog gigantskog zavjereničkog kruga, osnova je ista: mi smo prevareni, ali SREĆOM, evo dokaza koji razotkrivaju istinu.

Problem? "Dokazi" su često samo loše montirani snimci, sumnjivi "eksperti" i tvrdnje bazirane na osjećaju. Screenshot iz opskurnog članka sa sajta dizajniranog u 90-ima? Dokaz. Video u kojem neko kruži mišem oko "sumnjivog" detalja na slici? Neoboriva istina. Čovjek koji je "radio u sistemu" ali je sada "odlučio da progovori"? Sveti prorok.

Ali nema veze – jer logika i razum nisu potrebni kada imaš jak osjećaj da si u pravu. A osjećaj je ono što se računa, zar ne? Nije važno što fizičke zakonitosti ne podržavaju tvoju teoriju, što naučni konsenzus kaže drugačije, ili što je osoba koja "razotkriva istinu" zapravo bivši DJ koji sada vodi podcast iz garaže. Bitno je da se priča uklapa u ono što već želiš da vjeruješ.

Pritom, teorije zavjere su zabavne. One nude dramatičnu priču, uzbuđenje, i što je najvažnije – neprijatelja koji je uvijek nevidljiv, ali svemoćan. Bezlična birokratija i nesposobnost sistema nisu dovoljno uzbudljivi, ali tajna globalna elita koja kontroliše sve? E, to je već blockbuster. Jer ako si dio zavjere, onda ti ništa nije slučajno – svaki događaj, svaki simbol, svaki naslov u novinama dio je ogromne slagalice koju samo "oni" razumiju. Na taj način, svijet prestaje biti haotičan i postaje velika, uredna priča – baš poput filma. Samo što u ovom slučaju, glavnu ulogu igraju ljudi koji misle da su protagonisti, a zapravo su samo publika koja aplaudira iluziji.

 

ŽIŽEK I IDEOLOGIJSKE NAOČARE: ŠTA AKO SMO SVI VEĆ ZATVORENICI?

A sada dolazimo do interpretacije Slavoja Žižeka, čovjeka koji izgleda kao da nije spavao tri decenije, ali je pritom skontao sve što mi nijesmo. Prema njemu, They Live nije film o otkrivanju "stvarne istine" – naprotiv, ono što protagonist vidi kroz naočare nije stvarnost, već stvarnost bez ideologijske maske. Drugim riječima, mi već živimo u iluziji, samo toga nijesmo svjesni, jer ideologija nije nešto što nas "vara", već ono što oblikuje naše poimanje svijeta.

U Žižekovom tumačenju, naočare ne skidaju zavjesu s očiju, nego nam tek tada otkrivaju brutalnu jednostavnost sistema u kojem živimo. Kapitalizam nije zla zavjera u kojoj nekoliko vanzemaljaca upravlja svijetom – ne, on funkcioniše jer svi igramo po njegovim pravilima, čak i kada mislimo da ih kršimo. Potrošačka kultura, spektakl i mediji ne služe samo da nas "zavaraju", već da proizvedu našu stvarnost. Nema tajne grupe u podzemnim bunkerima koja vuče konce – stvar je u tome da konci nisu ni potrebni, jer sistem održavamo sami, svakodnevno, kroz rad, kupovinu i pasivno prihvatanje pravila igre.

Teorije zavjere u tom kontekstu nijesu znak buđenja, već produžetak istog ideološkog sna – jer umjesto da prepoznamo kako sistem funkcioniše na strukturnom nivou, mi biramo verziju u kojoj postoji konkretan neprijatelj: globalisti, bankari, tehnološki giganti, masoni, reptili. Lakše je zamisliti kapitalizam kao vanzemaljsku zavjeru nego kao banalnu realnost u kojoj je izrabljivanje radnika, nejednakost i beskrajna potreba za profitom jednostavno način na koji stvari funkcionišu. Ili kako bi Žižek rekao: "Lakše je zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma" – ali, srećom, uvijek možemo gledati filmove u kojima heroj pobijedi zlo , pa makar samo u fikciji.

 

MOĆ INFORMACIJE: SLOBODA ILI ORUŽJE?

Informacija je moć, ali samo ako znaš šta da radiš s njom. U They Live, protagonista koristi naočare da otkrije istinu, ali u stvarnom životu nema tih naočara koje će ti reći koji izvor laže, a koji ne. Umjesto toga, imamo internet, gdje su činjenice i fikcija tako dobro izmiješane da je sve postalo stvar interpretacije – i, još gore, algoritamskog prilagođavanja. Svako dobija svoj personalizovani set "istina", skrojen prema prethodnim klikovima i preferencijama, tako da umjesto traganja za stvarnim informacijama, ljudi samo potvrđuju ono što su već odlučili da vjeruju.

Ono što They Live odlično prikazuje jeste kako mediji i autoriteti mogu oblikovati percepciju svijeta. Ne nužno kroz otvorenu propagandu, već kroz jednostavno usmjeravanje pažnje. Šta se prikazuje, šta se izostavlja, kako se priča konstruiše – sve to kreira sliku stvarnosti koja možda nije lažna, ali je svakako pažljivo filtrirana. Pitanje je: šta radimo s tom percepcijom? Ako odbacimo sve što dolazi iz "zvaničnih izvora", jer "oni lažu", onda smo samo otvorili vrata za one koji lažu još više – samo sa manje kontrole i odgovornosti.

To je paradoks informacione ere: imamo pristup više činjenica nego ikada, a opet, zbog viška podataka i manjka sposobnosti kritičkog razmišljanja, gubimo kompas. Ironija je da oni koji odbacuju "zvanične" informacije obično završe kao najveće žrtve dezinformacija – jer umjesto sistematske provjere, vjeruju prvom izvoru koji im se emocionalno dopadne. Na kraju, nije problem u tome što informacije nisu dostupne, već u tome što su postale toliko mnogobrojne da ih svako može interpretirati kako želi, bez potrebe da provjeri da li išta od toga ima smisla.

 

ZAKLJUČAK: ŠTA NAM PREOSTAJE?

Ako nas They Live i Žižek išta uče, to je da preispitujemo. Ali preispitivanje ne znači automatsko odbacivanje. Dezinformacije i teorije zavjere opstaju jer nude jednostavne odgovore na složena pitanja. Svijet je haotičan, ali nije nužno kontrolisan od strane reptila u odijelima. Ponekad je haos samo – haos.

Ili, kako bi Žižek rekao – možda već nosimo naočare, ali ih ne znamo skinuti. Srećom, tu je internet da nam pomogne. Ili da nas još dublje zakopa. Biraj.

Srdačan pozdrav.