Tijelo kao pitanje: žensko nasljeđe, rad i otpor

Ovaj projekat polazi od ženskog nasljeđa kao živog, često nevidljivog arhiva. U njegovom središtu je znanje koje su patrijarhalna uređenja potiskivala, umanjivala ili proglašavala beznačajnim upravo zato što je pripadalo ženama: znanje tijela, rada, tekstila, brige, preživljavanja i otpora. To nasljeđe nije uvijek imalo pravo na javni govor, ali je opstajalo u gestu, materijalu, ritmu i pamćenju.

Kroz tekstil, ručni rad, kostim, njegu i sopstveno tijelo žene su izražavale i zapisivale ono za šta često nije postojao dozvoljen javni jezik. To je vrsta isključivo ženskog pisma, izraza i opstanka, koje je preživjelo upravo kroz prenošenje nasljeđa, kroz ponavljanje, rad, učenje tijelom i svakodnevne geste.

Istraživačka linija projekta razvija se iz polja likovne umjetnosti, tekstilne umjetnosti i modnog dizajna, scenografije i kostimografije, kao i iz doktorskog istraživanja neverbalnog jezika u performativnim umjetnostima na prostoru bivše Jugoslavije. Upravo tu se otvara pitanje kako tijelo govori prije riječi, ali i kako kroz tijelo prolaze patrijarhalni obrasci: rad, poslušnost, strah, sram, obaveza brige i navika da se izdrži ono što se od žena očekuje kao “prirodno”. Zato se u ovom projektu nasljeđe ne posmatra samo kao lijepa memorija ženskih vještina. Važna je i njegova tamna strana: ono što je u ranijem istraživačkom tekstu označeno kao genealogija patrijarhalnog zločina. Patrijarhat ne opstaje samo kroz otvorenu zabranu ili nasilje, nego i kroz jezik zaštite, morala, njege i porodične dužnosti. Nasilje se često ne pojavljuje kao izuzetak, već kao obrazac koji se opravdava “dobrom namjerom” ili “brigom”.

Ako se tijelo posmatra kao jezik, analiza ne može ostati samo na riječima ili na onome što je kultura priznala kao tekst. U ženskom iskustvu znanje se često prenosilo kroz svakodnevne i ritualne radnje: kroz rad, ponavljanje, glas, dodir, tkaninu, oplakivanje, njegu. Te prakse imaju ritam, trajanje i unutrašnju strukturu. Na to podśeća i antička tragedija, u kojoj se istorija često prelama kroz patnju sestre, žene, majke i kćerke.

Upravo zato je važna i figura “stare cure” (riječ “cura” nastala je od riječi “curiti”, jer ženski polni organ curi), odnosno spinsterke, riječi koja je prvobitno označavala ženu koja prede. To nije bila samo pogrdna oznaka za usiđelicu, nego trag jedne od rijetkih ženskih djelatnosti kroz koju su žene, u društvima koja su im ograničavala pravo na rad i zaradu, mogle živjeti od sopstvene vještine. Međutim, umjesto da pojam ostane vezan za rad, znanje i samostalnost, kultura ga pretvara u oznaku za neudatu, suvišnu, seksualno sumnjivu ili gotovo vještičju ženu. Tu se jasno vidi mehanizam patrijarhata: ženska vještina se koristi, a zatim okreće protiv nje. Žena koja radi, zarađuje, ne pripada mužu i ne ulazi u zadatu ekonomiju braka i rađanja postaje opasna; zato je književnost, od Balzaka do romantičarskih i karikaturalnih predstava o “starim curama”, često prevodi u figuru smijeha, nelagode, vještice ili društvene prijetnje.

Tekstil je jedno od mjesta na kojima se najjasnije vidi veza rada, tijela i ženskog znanja. Ženski ručni rad kroz istoriju nije bio samo “vještina” ili kućna zanimacija, nego prostor u kojem se istovremeno proizvodila disciplina i otvarala mogućnost izraza. Ono što je spolja moglo izgledati kao poslušan rad, često je nosilo tragove otpora, poruke, lične memorije, klasnih razlika i nevidljivih biografija. Zato tekstil ne treba čitati kao romantičnu sliku, nego kroz uslove u kojima taj rad nastaje: kroz klasu, rasu, seksualnost, kolonijalne istorije i živote koji su dugo ostajali izvan umjetničkog kanona.

Ono što se u patrijarhalnom poretku nazivalo brigom, dužnošću ili prirodnom ženskom ulogom zapravo drži svakodnevni život i čitave ekonomije, ali se rijetko priznaje kao vrijednost, znanje ili umijeće. Upravo u tom kontekstu treba čitati Mierle Laderman Ukeles i njen rad sa održavanjem: kao rad koji je ženski, privatni i svakodnevan, pa zato dugo smatran nevažnim i performativno nezanimljivim, iako u sebi nosi tijelo, ritam, trajanje, napor i društveni odnos.

Umjetničke reference u ovom projektu ne funkcionišu kao modeli za ponavljanje, nego kao potvrda da se tijelo može čitati kao arhiv. Kod Marine Abramović, u Balkan Baroque, čin pranja krvavih kostiju postaje nemoguć rad: pokušaj da se opere ono što se ne može oprati — rat, krivica, nasilje, istorija. U Balkan Erotic Epic otvara se seksualno i ritualno nasljeđe Balkana: tijelo kao mjesto plodnosti, straha, smrti, tabua i otpora. Kod Eszter Salamon, posebno u seriji Monument, tijelo je prostor u kojem istorija nastavlja da traje kroz pokret, prekid i odnos među generacijama.

Za Piruetta Fusion Workshops u Berlinu ovaj koncept se prevodi u rad sa studentima kroz jednostavan, ali zahtjevan postupak: uzeti jednu radnju koja pripada ženskom radu, ritualu ili nasljeđu i izmjestiti je iz svakodnevice. Pranje, šivenje, vezenje, češljanje, nošenje, čekanje, bajanje ili tužbalica ne koriste se kao folklorni motivi, nego kao početne tačke za savremeni performans. Radnja se ponavlja, usporava, ubrzava, premješta u prostor, izlaže pogledu, povezuje sa glasom ili tekstilom. Tada ona više nije samo funkcija, nego počinje da otvara slojeve rada, memorije, nasilja, discipline, brige, ekonomije i otpora.

Ovđe se pojavljuje i princip soft hacka: tiho, ali subverzivno pomjeranje naslijeđenih obrazaca. Umjesto da se tradicija ruši frontalno ili dekorativno citira, ona se otvara iznutra. Pranje više nije samo pranje. Šivenje više nije samo popravljanje. Bajanje više nije samo zaštitna formula. Čekanje više nije pasivnost. Kroz promjenu trajanja, ritma, intenziteta i prostora, ono što je bilo podrazumijevano postaje pitanje.

Projekat zato ne koristi folklor kao kostim, nego kao trag. Ne zanima ga rekonstrukcija tradicije, nego ono što je od nje ostalo upisano u tijelu. U središtu je žensko pismo koje nije uvijek napisano slovima, nego koncem, rukom, glasom, ponavljanjem, umorom, ritmom i izdržavanjem. Upravo tu, u malom pokretu koji je viđen hiljadu puta, ali rijetko stvarno gledan, počinje prostor ovog projekta: mjesto đe se privatno pretvara u javno, rad u ritual, nasljeđe u pitanje, a tijelo u jezik.