U ZEMLJI BUKE – KULTURA NIJEMA
24.11.2025
U trenutku kada Crna Gora nastoji da modernizuje svoj kulturni sistem, unaprijedi institucionalne prakse i poveća transparentnost kulturne politike, očekivalo bi se da proces javnih konsultacija predstavlja ključni mehanizam komunikacije između donosilaca odluka i stručne zajednice.
Javne konsultacije, posebno kada je riječ o zakonima koji uređuju pozorišnu djelatnost, kinematografiju i sveukupnu kulturnu infrastrukturu, treba da budu prostor dijaloga, argumentacije i zajedničkog kreiranja najboljih rješenja.
Međutim, posljednji ciklusi konsultacija u oblasti kulture u Crnoj Gori otkrivaju duboko zabrinjavajući obrazac: potpuni izostanak učešća sektora u trenucima kada se oblikuje pravni okvir koji određuje njegovu budućnost. Ni pozorišna niti filmska zajednica nijesu dostavile nijedan komentar, inicijativu ili sugestiju u početnoj fazi izmjena relevantnih zakona. A na konsultacije o krovnom Zakonu o kulturi reagovala su svega četiri subjekta – dva pravna i dva fizička lica.
Takvi podaci ne ukazuju samo na manjkavosti pojedinačnog procesa, već otvaraju ozbiljno pitanje: koliko je kulturni sektor stvarno prisutan u kreiranju politika koje ga se neposredno tiču?
POZORIŠTE I FILM ĆUTE, A ZAKONI SE PIŠU U PRAZNOM EHU
Kada Ministarstvo kulture i medija objavi poziv da struka i javnost dostave svoje predloge za izmjene zakona, očekivalo bi se da se sektor odazove – makar simbolično. Ipak, u slučaju izmjena Zakona o pozorišnoj djelatnosti i Zakona o kinematografiji, odgovor je bio potpuno identičan: apsolutno nikakav.
Pozorište – nijemo.
Film – nijem.
A administrativni aparat — marljivo bilježi da se javnost nije izjasnila.
Ova savršena harmonija tišine postavlja se kao nova kulturna matrica Crne Gore. Ne zato što nema problema, već zato što o njima niko nije formalno govorio kada je to bilo najpotrebnije.
1. Kad je tišina postala zvanični odgovor sektora? Ne postoji izgovor koji dovoljno uvjerljivo objašnjava kako je moguće da dvije velike kreativne zajednice, poznate po kritičkom glasu, energiji i javnom nastupu, jednoglasno izaberu – tišinu.
To je tišina koja nije slučajna.
To je tišina koja govori.
2. Apatija, zamor i uzaludnost: crnogorska kulturna trilogija. Na terenu, stvari su mnogo jednostavnije nego u teoriji participativne demokratije. Kulturni radnici u Crnoj Gori rade mnogo, a žive na permanentnoj ivici iscrpljenosti. Nezavisna scena je hronično potfinansirana. Pozorišni i filmski sistemi bolje poznaju improvizaciju nego planiranje. Kada dođe poziv na konsultacije, najčešći odgovor je: „A što da pišem kad se ništa neće promijeniti?“
3. Mala zemlja, kratki rokovi, duga sjećanja. Odvažiti se i napisati kritički osvrt na zakonski predlog u državi u kojoj je kulturni sektor mali i međusobno zavisan – često djeluje kao rizik. I najmanji komentar može postati „stvar principa“. A u malim sistemima princip često zna da bude skuplji od budžeta.
4. Formalna komunikacija umjesto stvarnog dijaloga. Objavljivanje poziva na sajtu ispunjava proceduru. Ali nije poziv u suštinskom smislu. Da bi se desio stvarni dijalog, potrebno je mnogo više od linka i roka.
A NA KROVNI ZAKON O KULTURI – SVEGA ČETIRI GLASA
U zemlji koja ima desetine institucija, stotine umjetnika i brojne organizacije, na konsultacije o najvažnijem zakonskom dokumentu u oblasti kulture javila su se: 2 pravna lica, 2 fizička lica.
Ukupno – četiri.
Četiri glasa za zakon koji određuje smjer budućeg razvoja kulture.
Četiri glasa za strategiju kulturnog sistema države.
Ako brojke ikada govore same za sebe – onda govore ovdje.
I govore nešto što nije ohrabrujuće.
SADA SU NACRTI ZAKONA OBJAVLJENI: HOĆE LI SE STRUKA KONAČNO OGLASITI?
Ministarstvo je sada objavilo nacrte izmijenjenih zakona o pozorišnoj djelatnosti i kinematografiji.
To znači da ulazimo u fazu kada je dokument konkretan, kada je tekst vidljiv, kada se više ne govori o apstraktnoj namjeri nego o stvarnim rješenjima. Naravno, idealno bi bilo da se struka oglasila ranije – ali ako nije tada, neka bude sada.
Bolje kasno nego nikad.
Bolje zakašnjeli glas nego institucionalni muk.
ZAKLJUČAK: DA SE KULTURA NE BI DONOSILA U TIŠINI
Pozorište i film zaslužuju da zakoni koji ih uređuju nastanu kroz dijalog, ne kroz odsustvo dijaloga.
Kultura bez učešća svoje zajednice postaje birokratska konstrukcija, a ne živi sistem.
Ako želimo zakon koji služi umjetnosti, institucijama, nezavisnoj sceni i građanima – onda glas struke ne smije ostati u zaglavlju nepročitane imejl pošte.
Ako kulture nema u kreiranju kulturne politike – čemu se nadamo?
Kultura može ćutati na sceni.
Ali nikako ne smije ćutati kada se pišu zakoni koji je određuju.
U periodu određenom za konsultovanje zainteresovane javnosti, nije bilo zainteresovanih subjekata za učešće u konsultacijama i nije bilo dostavljenih inicijativa, prijedloga, sugestija i
komentara.