Zola i Sezan: Prijateljstvo vrijedno romana ili slike

Nevjerovatna biografija u kojoj se prepliće prijateljstvo dva genija iz 19. vijeka, Emila Zole, oca naturalizma, pisca čiji je Žerminal ostao među klasicima svjetske književnosti i Pola Sezana, za kojeg je Pikaso rekao da je “otac svih nas”, a Klod Mone ga nazvao “Bog među slikarima”. Obojica rođeni u istom mjestu u francuskoj Provansi, od djetinjstva sanjarili i rasli kroz igre u šumi i na obalama mora. Provansa ih je oblikovala i u njihovim radovima je jako zastupljena.

Dva prijatelja su se toliko zbližila i voljela da je sukob njihovih razlika tinjao dok nisu okončali živote. Zola koji je živio sa majkom u teškom siromaštvu, oduvijek je želio da se odupre tome, da svojim radom pokaže svijetu koliko vrijedi, dok je Sezan rođen u kući oca bogataša sa kojim nikad nije uspostavio odnos, dakle dvije različite socijalne slike, ali sa istim željama. Sukobi ega umjetnika su ih krasili čitav život, kao i razlike u pogledu odrastanja, to se najviše ogledalo u tome kad je Zola počeo da prodaje knjige, kada se odselio, kupio imanje i ogromnu kuću, što Sezan nikako nije mogao da shvati. Često je govorio da je Zola postao kao oni koje su cijeli život kritikovali, sa druge strane Zola nije mogao da shvati zašto se Sezan uporno odriče lagodnog života svoga oca?

Kako to obično biva, između njih je bila i jedna žena. Gabrijela koja je bila Sezanova ljubav, sve dok je nije prepustio Zoli u koju je ovaj bio jako zaljubljen i koju je oženio. Promijenila je ime u Aleksandrina. Ova žena je bila česti kamen spoticanja u velikom prijateljstvu dva umjetnika. Međutim Sezan je sa svojom ženom dobio sina. dok Zola sa Aleksandrinom nije mogao imati djece. Pred kraj života i ta se stvar završila, kada je Zola dobio dvoje djece sa svojom služavkom, a Aleksandrina ostala u istoriji zabilježena kao muza za dva genija.

Pored ličnih trvenja u procesima stvaranja, Zola i Sezan su bili kontraditorni i u tome šta znači biti slavan i priznat. Iako su često pravili i javne opstrukcije i kritikovali Francusku akademiju umjetnosti u pogledu toga šta prihvataju, i jedan i drugi žudjeli su da dobiju status iste Akademije i da budu priznati. Zoli je to počelo da se dešava poslije Žerminala, a Sezanu tek poslednjih godina života. Kako to biva danas hiljade njegovih slika krasi muzeje širom svijeta. Zola je nominovan dva puta za Nobelovu nagradu i to na njenom početku 1901. i 1902. godine.

Prijateljstvo koje je često bilo prekidano raznim mimoilaženjima u stavovima u pogledu umjetnosti, ljubavi i života okončano je kada je Zola objavio svoj roman Luvr, za koji je Sezan smatrao da je patetična verzija njihovih života, u kojem ga Zola ubija u romanu. Dok je Zola tvrdio da je roman podtekst njegovih životnih muka. Ni jedan ni drugi nisu mogli preći preko toga.

Zola je umro 1902. godine u Parizu u 62. godini. Mnogi hroničari govore da je Sezan danima plakao nakon Zoline smrti. Pol Sezan umire četiri godine kasnije u mjestu u kojem je rođen u 67. godini. Zolina rečenica: „Neću sve što nije život, temperament, stvarnost!” možda najbolje opisuje i njihovo prijateljstvo koje pored njihove umjetnosti inspiriše ljude širom svijeta.

cover photo: "Pol Aleksis čita rukopis Zoli", slika Pola Sezana (1869)