Argentinac zaljubljen u Balkan - Fakundo Santiago Seara

Fakundo Santiago Seara dolazi iz Argentine, za koju kaže da je poznata po bogatoj kulturnoj raznolikosti, prostranim pejzažima i snažnim evropskim uticajima, te da je uvijek imala važnu istorijsku vezu sa imigracijom, koja je duboko oblikovala argentinski nacionalni identitet.

Prvo bih želio da Vas pitam o Vašoj vezi sa Crnom Gorom i Srbijom. Kako ste dospjeli na Balkan i kakvo je bilo Vaše iskustvo?

Još od djetinjstva osjećao sam duboku, gotovo neobjašnjivu povezanost sa Balkanom u cjelini. Iako nemam srpsko porijeklo, uvijek je postojala neka magnetska privlačnost prema ovom regionu — njegovoj istoriji, borbama, istrajnosti. Moje prvo putovanje na Balkan bilo je 2018. godine, tokom kojeg sam mnogo putovao po Jugoistočnoj Evropi. To putovanje je samo dodatno produbilo moju strast prema ovom području. Kasnije sam se vratio po drugi put, ovaj put sa jasnijim fokusom: većinu vremena sam proveo u Srbiji, Republici Srpskoj i Crnoj Gori. Ta iskustva su bila duboko transformativna za mene. Susreo sam se sa složenom istorijom, kulturom i ljudskom toplinom koja me natjerala da se osjećam i kao gost, ali i kao da sam, na neki način, kod kuće.

Crna Gora, iako mala, ima dijasporu u Argentini. Čini se da su naši narodi prilično slični, zar ne?

Potpuno se slažem s tim. Istorijski gledano, crnogorska imigracija u Argentinu bila je koncentrisana uglavnom u sjevernim provincijama, posebno u provinciji Ćako. Često sam razmišljao o nevjerovatnim kulturnim i klimatskim prilagođavanjima kroz koja su ti imigranti morali da prođu — dolazak iz krševitog Balkana u suptropske šume i ravnice sjeverne Argentine morao je biti zaista duboka promjena. Ipak, uprkos geografskim i jezičkim razlikama, smatram da postoji jaka sličnost u mentalitetu i načinu na koji ljudi iz oba naroda gledaju na život: sa istrajnošću i snažnim osjećajem zajedništva.

Po zanimanju ste istoričar. Kakav je Vaš utisak o našoj istoriji?

Kao istoričar, pristupam istoriji Crne Gore — i Balkana uopšte — sa dubokim poštovanjem i fascinacijom. Istorijski put Crne Gore, od srednjovjekovne nezavisnosti do vjekovne istrajnosti pod pritiscima Osmanskog carstva, i njene složene moderne transformacije, predstavlja priču o upornosti i snažnom identitetu. Posebno me zadivljuje kako je Crna Gora uspjela da očuva svoj jedinstveni kulturni duh uprkos tolikim spoljnim izazovima i promjenama. Vaša istorija predstavlja svojevrsni mikrokosmos šire evropske dinamike: borbe između imperija, afirmacije nacionalnog identiteta, tenzije između tradicije i modernosti. To je istorija koja zaslužuje ne samo divljenje, već i dublje proučavanje, jer sadrži univerzalne lekcije o izdržljivosti, dostojanstvu i ljudskom duhu. Lično sam se posvetio proučavanju balkanske književnosti kako bih dodatno produbio svoje razumijevanje. Među djelima koja posebno cijenim je Gorski vijenac Petra II Petrovića-Njegoša, koji imam u španskom izdanju, zajedno sa velikom kolekcijom balkanskih istorijskih i književnih tekstova koji su me pratili tokom ovog intelektualnog putovanja.

Argentina je takođe imala burnu istoriju. Kako biste opisali Argentinu danas?

Bez ikakve sumnje, Argentina je danas duboko polarizovano, podijeljeno i fragmentisano društvo. Trenutno prolazimo kroz veoma težak period — čak bih ga nazvao krizom. Međutim, važno je napomenuti da argentinsko društvo ima dugu istoriju suočavanja s krizama; na neki način, razvili smo posebnu otpornost na periode nestabilnosti. Ekonomske i političke krize, nažalost, ponavljaju se u našoj istoriji, i zbog toga smo kroz iskustvo naučili kako da ih izdržimo — iako to nikad nije bez posljedica.

Na političkom nivou, naša trenutna vlast je otvoreno i blisko usklađena sa spoljnopolitičkim pravcima Izraela i Sjedinjenih Američkih Država. To je izazvalo ozbiljne unutrašnje komplikacije. Da budem iskren, uticaj američke i izraelske politike je istorijski bio štetan za mnoge zemlje Latinske Amerike, uključujući i Argentinu. Danas svjedočimo produbljivanju nejednakosti, urušavanju suvereniteta i sve većoj potčinjenosti stranim interesima koji ne odražavaju stvarne potrebe ni težnje našeg naroda. Umjesto da podstiču razvoj i istinsku demokratiju, te alijanse često vode ka zavisnosti, društvenoj podijeljenosti i rastućim unutrašnjim tenzijama. Ovo je presudan trenutak za razmišljanje i redefinisanje pravca kojim naša nacija ide.

Mnogi se interesuju za fudbal u Argentini. Recite nam više o tome — šta ljudi ne znaju, i koje su česte zablude?

U Argentini, fudbal je mnogo više od sporta — to je dio našeg identiteta. To je osjećaj, porodična tradicija, zajednička istorija. Nosimo ga sa sobom od djetinjstva, bez obzira na to odakle dolazimo ili čime se bavimo. Zanimljivo je kada se pogleda porijeklo: fudbal je u Argentinu stigao iz Britanije, zahvaljujući imigrantima i radnicima. Ali, s vremenom, nismo samo igrali tu igru onako kako su je oni igrali — učinili smo je svojom, dali joj novo lice, nešto duboko argentinsko. To je čak i pomalo ironično, uzimajući u obzir istorijske tenzije koje smo imali s Britanijom, posebno nakon rata za Malvine.

Kod nas fudbal prelazi sve društvene barijere. Bilo da je neko bogat ili siromašan, iz grada ili sa sela — svi ga žive jednakim intenzitetom. Nije to samo zabava; to je strast, ponos, ponekad čak način da se shvati život. Imao sam priliku da gledam fudbal i dok sam putovao Balkanom. Naravno, i tamo ljudi iskreno vole igru — osjeća se ta ljubav — ali u Argentini je to malo drugačije. Sirovije je, neposrednije, više... sveprožimajuće. Kod nas se utakmica ne gleda samo — ona se proživljava, pati, slavi, kao da je lična pobjeda ili poraz.

Pronašao si i pank i fudbal u Nikšiću. Kakva su ti bila iskustva — jesi li upoznao dosta ljudi?

Moje posljednje iskustvo na Balkanu bilo je izuzetno intenzivno. Da ti dočaram — proveo sam više od dva i po mjeseca bukvalno neprestano pijući i izlazeći. Osim dana kada sam imao institucionalne sastanke (bio sam pozvan od strane Instituta za savremenu istoriju u Beogradu), ostatak vremena sam provodio s prijateljima koje sam upoznao još 2018, kao i s novim poznanicima koje sam sreo tokom ovog putovanja. Išli smo iz kafane u kafanu. Moram pomenuti da obožavam srpsku narodnu muziku — posebno legende poput Tome Zdravkovića, Šabana Šaulića i Džeja! Imao sam i priliku da gledam Brkove uživo u Novom Sadu i Bolesnu Štenad na Dorćolu.

Što se tiče Nikšića, moja posjeta je bila kratka, ali potpuno simbolična. Izašao sam odmah prve noći, i dok sam šetao, čuo sam tango iz jednog bara po imenu Propaganda. Zamislite mi izraz lica — Argentinac šeta Nikšićem i odjednom čuje pjesmu Carlosa Gardela koja savršeno prati trenutak. Bio sam šokiran. Naravno da sam ušao, i upoznao vlasnika s kojim sam imao sjajan razgovor. Upoznao me s idolom, tvog brata, Veljkom, koji mi je potom pokazao grad. Noć je bila duga, veoma duga; ni sam ne znam kako, ali sljedećeg dana sam se našao na stadionu Čelika s mojim prijateljem Vasilijem i ekipom iz Fap Mašine, gledajući utakmicu. Sve se desilo jako brzo, a već sljedećeg dana sam morao da idem, ali nosim sjajne uspomene iz tog grada i definitivno ću se vratiti.

Koji klub u Argentini bi uporedio sa Čelikom?

Moj klub, General Paz Juniors, ima dugu istoriju i dolazi iz mog grada Kordobe (koji je drugi po veličini poslije Buenos Airesa). Primijetio sam snažan osjećaj pripadnosti — iako klub nema ogromnu ni previše popularnu bazu navijača, vidiš da su svi koji ga prate duboko vezani za njega. Pravi navijač se postaje upravo u porazima i teškim vremenima, više nego kad se pobjeđuje…

Mislim da me upravo to i zbližilo s Čelikom, pored sjajnog drugarstva koje su mi pružili momci iz Fap Mašine. Čak smo i improvizovali jednu pjesmu o Čeliku koristeći melodiju poznatog pjevača iz mog grada, Carlosa "La Mone" Jiméneza — pjesmu Beso a Beso.

Kako Argentinci gledaju na Brazil i ostatak Južne Amerike? Misliš li da Južna Amerika može postati ekonomski ujedinjena? Znamo koliki je uticaj, posebno iz SAD-a…

Mislim da je s Brazilom rivalstvo prisutno samo u fudbalu. Imamo mnogo poštovanja i simpatija prema brazilskom narodu. U Argentini smo imali sjajnog predsjednika Juana Dominga Peróna, koji je pokušao da stvori savez ABC (Argentina, Brazil, Čile), s ciljem da koordinira stratešku regionalnu integraciju protiv pohlepe Sjedinjenih Država. Nažalost, to nije uspjelo. Ipak, uprkos nekim razlikama, zemlje Latinske Amerike dijele zajedničke korijene koji nas povezuju i čine da san o Patria Grande (Velikoj Domovini) ne djeluje tako daleko, iako neke današnje vlade često sve to oboje u sivo.

Kada se vraćaš u Crnu Goru — možda čak i da sviraš sa svojim bendom?

Trenutno radim na knjizi zajedno s prijateljem iz Obrenovca koji je ilustrator. Knjiga je djelimično fikcija, ali se bazira na stvarnim situacijama koje su mi se dogodile tokom mojih dvaju putovanja na Balkan (na primjer, jednom su me skoro pretukli navijači Delija jer su mislili da sam Amerikanac, ali kad sam rekao „Maradona, Argentina“, zagrlili su me, hahaha). Jedno poglavlje biće posvećeno mojoj posjeti Nikšiću, i moguće je da će knjiga biti objavljena ove godine. Ako se to dogodi, vrlo je vjerovatno da ću organizovati turneju po Balkanu u ljeto 2026.

Bilo bi sjajno da zasviramo nešto sa Punkreasom! Mogli bismo izvesti Čelik Šampion i Kaninđin hit, a onda da sviramo No Abandonamos, prvi singl mog novog benda Bagayeros Punk Rock, u čast mom voljenom klubu General Paz Juniors.

Pravićemo pogo, mosh i slam (kako kažemo u Argentini) cijelu noć u Propagandi, a naš drug Ratko će nas častiti turama betona (pivo i rakija; ракија и пиво). I to je to, brate!