Bojan Dubljević: Nisam bio talenat, ali sam bio radnik

Kapiten naše košarkaške reprezentacije, kolos iz Pete proleterske, govori o odrastanju i rodnom gradu za prvi broj našeg magazina Omladina.

Kapiten košarkaške reprezentacije Crne Gore, momak koji je primjer istinskog čojstva i junaštva, kako na terenu, tako i van njega.

Kolos iz Pete proleterske za Omladinu priča o djetinjstvu u Nikšiću, počecima, prekretnicama u životu, o tome kako ga je prihvatio grad u kojem je postao legenda, ali i koliko voli da sluša nikšićke bendove.

OMLADINA: Za početak: đe si odrastao? Čega se najviše sjećaš iz djetinjstva?

DUBLJEVIĆ: Bilo je to malo drugačije vrijeme za odrastanje nego danas. Nije bilo pametnih telefona, tableta, društvenih mreža, već smo igrali basket i fudbal ispred zgrade ili na selu. Najviše se sjećam odrastanja u Petoj proleterskoj, takođe svakog raspusta na selu u Pivi i u Bukovici. Mogu da kažem da sam imao lijepo i zdravo djetinjstvo. 

OMLADINA: Pretpostavljam da je i basket sastavni dio djetinjstva. U tom smislu - đe si igrao košarku, trenirao, šta najviše pamtiš iz tih početaka? Ko su bili košarkaški idoli? 

DUBLJEVIĆ: Istina je da nisam počeo da treniram košarku jer sam je volio. Zbog naglog rasta imao sam ozbiljnih problema sa koljenima i petama i tad sam dobio veliku tjelesnu kilažu. Kako je moj brat igrao košarku i bio je jedan od boljih centara u CG, krenuo sam i ja da bih izgubio te kilograme.

Prvo sam počeo u Anagastumu kod Peka, ali nije dugo trajalo jer nikad nisam ni bio talenat za košarku. Posle sam otišao kod Dušana Dubljevica u Ibon i sa već 15 godina dok su svi vježbali akcije i uigravali se, ja sam sa strane vježbao osnovne stvari. Kao što sam rekao - nisam bio talenat, ali sam bio radnik.

U dresu naše reprezentacije (foto: FIBA)

 

Naporno sam radio i tad je prekretnica bila dolazak pokojnog Boška Đokića koji je najviše zaslužan za skoro sve što sam napravio u karijeri. Trenirali smo po 8 sati bez prestanka. Taj čovjek je živio za nas. Spavao je u sali. Pauzu bi pravili samo kad bi neko od roditelja donio ručak, pa smo u nekoj maloj kancelariji iliti njegovoj sobici u sali ručali i nastavljali dalje. To je bio najbolji a ujedno i najteži period u mom košarkaškom razvoju.

Što se tiče idola, to su bili Peđa Stojaković i Nikola Peković. I htio sam nekako to da uklopim u moju igru, šut sa low post igrom.

OMLADINA: Valensija je grad koji si obilježio svojim angažmanom i igrama. Šta je to što te privuklo toliko klubu i gradu?  

DUBLJEVIĆ: Sve. Dosao sam u Valensiju mlad, sa 20 godina i nisam znao šta me tu čeka. Nisam znao ni jezike, ali imao sam sreću sto je tada tu bio Stefan Marković. On mi je puno pomogao i uputio me u u sve stvari. Ljudi su me odmah prihvatili, stvorilo se obostrano poštovanje i godinama je samo raslo. Takođe, Valensija je prelijep grad za život. Tu sam i stvorio porodicu. Iznenadio bi se kad bih ti rekao da ima dosta rok pabova i često se održavaju mini-koncerti i ranije dok sam imao vremena često sam ih obilazio.

OMLADINA: Kako se danas osjećaš kad dođeš u Nikšić? Đe voliš da provodiš vrijeme, pored porodice?

DUBLJEVIĆ: Pa skoro sve vrijeme provedem kući s porodicom đe se svi okupimo i uživamo. Ponekad odem s ocem i njegovim drugovima penzionerima na kafu, đe god oni odrede. Ranije sam izlazio s prijateljima po gradu, ali sada više volimo da se okupimo na jednom mjestu i uživamo.

OMLADINA: Kako gledaš na košarku u Nikšiću, stižeš li da pratiš?

DUBLJEVIĆ: Ispratim kad god stignem. Najčešće ispratim rezultate, mada moj otac često ide na utakmice pa mi javi kako je bilo.

 

OMLADINA: Kao kapiten košarkaške reprezentacije Crne Gore napravili ste ogromne uspjehe na velikim takmičenjima. Za mnoge si primjer kako se igra i bori za nacionalni dres. Šta predstavlja taj dio karijere za tebe? 

DUBLJEVIĆ: Velika čast je nositi dres svoje zemlje, a ja sam imao još veću čast da budem i kapiten. Mislim da smo pravili fine rezultate, bili smo nezgodna ekipa protiv koje mnogi nisu htjeli da igraju.

Najveći problem je to što smo rijetko kad mogli da se svi okupimo jer u sportu ima previše povreda i često ne možemo nastupiti u ful sastavu. Ali i sa kojim god sastavom da smo se pojavili i dalje smo ponosno nosili dres i borili se da bi naši ljudi bili ponosni na nas.

OMLADINA: Do ovog ljeta igrao si u Rusiji, u Zenitu iz St. Petersburga. Zbog rata igrala se domaća liga, svi pratimo šta se dešava u tom dijelu svijeta. Kakve su tvoje profesionalne i životne impresije do sada tim gradom? 

DUBLJEVIĆ: Grad je prelijep, pun istorije i kulture. Oduševljen sam muzejima, pozorištima i hokejom. Taj sport sam prvi put u životu gledao tamo i sada je još jedan na listi sportova koje ću u budućnosti pratiti.

 

Ono sto je teško tamo jeste zima. Traje dosta dugo i bude baš teška. Ali, mimo te zime, ostalo je sve bilo super. Stekao sam dosta prijatelja, klub je odličan i drago mi je što sam u svojoj karijeri mogao da igram za klub kao što je Zenit. 

OMLADINA: Za kraj, znam da si lokal patriota i u Valensiji su ljudi čuli neke nikšićke bendove. Slušaš kvalitetnu muziku. Stigneš li da dođeš na festivale i koncerte kada se održavaju?

DUBLJEVIĆ: Volim nikšićke bendove, često ih slušam i uvijek me predstavljaju na prezentacionim utakmicama. Kad god sam u NK i kad su festivali, uvijek odem i tako će biti i u budućnosti. I što se koncerata tiče, idem kada god imam vremena. Imam par bendova koje obožavam i na koje planiram da idem kad se završi košarkaška karijera.

 

Cover photo: Predvodnik Crne Gore na meču u rodnom gradu (foto: FIBA)