Direktor na krovu vaterpolo Evrope

Koliko je bio poseban taj Đorđe. Samo sedmicu dana nakon Olimpijskih igara u Rimu 1960.na 200 metara prsno plivao je lični rekord 2:40,2 minuta - što bi mu bilo dovoljno za olimpijsku bronzu, da je učestvovao! I tek nakon toga se ozbiljno posvetio vaterpolu

Cijelih je 47 godina jedan Kotoranin bio najtrofejniji vaterpolista Lige šampiona; tek ga je 2023. godine slavni Italijan Pjetro Filjoli pretekao! Naš velikan Đorđe Perišić šestrostruki je klupski prvak Evrope.

Crnogorski zaljubljenici u sport i vaterpolo uglavnom ni ne znaju za taj podatak. A podvig Perišića, potpuno jedinstvenog beka i jednog od najboljih vaterpolista planete šezdesetih i sedamdesetih - je još veći, imajući u vidu da je u tom periodu bio i direktor jedne uspješne turističke kompanije!

Tada, sedamdesetih, Đorđa su u Beogradu opisivali - kao jedinog jugoslovenskog direktora koji igra u Prvoj ligi. A tada je već bio i olimpijski šampion, sa zlatom sa Igara u Meksiko Sitiju 1968. godine. Kakva karijera - i kakva ličnost jednog mladog Kotoranina, koji je završio i Pravni fakultet u godinama kada je Partizan predvodio do šest osvojenih titula prvaka Evrope.

Pa je direktor ,,Centroturista“, u sektoru za domaći program, lagano uspijevao i da trenira dva puta dnevno - i da se posveti porodici... ,,Napravio sam plan, držao se programa, bio precizan“ - tao je govorio Đorđe o svim profesionalnim uspjesima.

Dječak rođen na samom početku Drugog svjetskog rata i okupacije, u maju 1941 - očeo je, naravno, u našem Primorcu - kao jedanaestogodišnjak. Ali, kao plivač. A u Partizan, već kao veliki talenat, stigao je 1960. godine.

Pričao je ovako: 1952. osnovci iz Kotora pošli su na pionirsko prvenstvo Crne Gore. I tamo jedan takmičar, zbog slabih ocjena, nije mogao da učestvuje. Pa nastavnik odluči da umjesto njega povede dječaka Đorđa. Namjeravao da ga na takmičenju ,,prošvercuje“ po imenu onog već ranije prijavljenog jediničara. 

A na takmičenju, međutim, izbije ,,bruka“: onaj ,,prošvercovani“ u dvije plivačke discipline lagano pobijedi, stigne prvi! E, nakon toga trenerima plivača iz Primorca nije trebalo više dokaza o talentu. Dječak je brzo pozvan na treninge. I koliko je samo napredovao dok ga je trenirao nezaboravni Boris Škanata... A sa 18 godina - eto ga u Beogradu. Samačka soba, upisan fakultet - i zadužena kapica plivača Partizana.

E sad, koliko je bio poseban taj Đorđe. Samo sedmicu dana nakon Olimpijskih igara u Rimu 1960. na 200 metara prsno plivao je lični rekord 2:40,2 minuta - što bi mu bilo dovoljno za olimpijsku bronzu, da je učestvovao! I tek nakon toga se ozbiljno posvetio vaterpolu, definitivno od 1963. godine i tragične smrti Borisa Škanate...

Od te 1963. do 1976. odigrao je 13 sezona, preko 700 utakmica za Partizan uz 152 meča za Jugoslaviju. Osvojio šest evropskih titula - uz još dva odigrana finala! I deset titula prvaka Jugoslavije. Eto koliko je bila bitna i vrijedna ta njegova odluka, da batali plivanje zbog drugog sporta - za jugoslovenski vaterpolo u cjelini.

Nego, kako je igrao taj Perišić. Govorili su, i u samom finišu karijere, sa 35 godina - bio je najizdržljiviji i najsvježiji u bazenu. I fizički i mentalno - najodmorniji u završnicama teških mečeva. U plivanju za loptu na početku posljednje dionice - uvijek su njega slali. I uvijek bi lopta bila sigurna u napadu u njegovim rukama, uvijek je bilo garantovano dobro dodavanje... 

A od svega toga, on je najviše ipak volio da govori o timskom karakteru tog Partizana, šestrostrukog prvaka Evrope. 

- Uz sav naš kvalitet, mi smo ekipa koja se ističe prije svega ponašanjem, tipičnim fer plejom. Mi nikad ne protestujemo. Mi se nikad ni ne prepiremo, ni međusobno, ni sa sa protivničkim igračima, ni sa sudijom. Nećete nikad vidjeti naše rezervne igrače, da skaču sa klupe kad misle da je sudija pogriješio! I da, naši igrači su bez izuzetka svi dobri učenici, studenti ili službenici - govorio je Đorđe.

Taj Đorđe je pričao - da dnevno osam sati posveđuje radu u preduzeću u kom vodi sektor, pa osam sati spavanju i odmoru - a osam vaterpolu i porodici.

Najbrži i najizdržljiviji na vaterpolo mečevima na treninzima je svakog dana preplivavao otprilike 15 kilometara... Čuvao je zdravlje tako što nikad nije ni pio ni pušio. Režim ishrane - samo to, govorio je, da nikad ne preskače obroke. I ništa više.

Pa je Đorđe znao da opiše i svoj šampionski karakter.

- Vozim ,,folksvagen“, dakle, automobil sa slabim ubrzanjima. Ali istrajan, dugovječan, stabilan. Čini mi se da sam i sam takav. Kad vozim, nikad brzina ne prelazi 90 kilometara na čas. Polako, ali sigurno. Takav sam i kad ručam... - govorio je slavni Kotoranin.

E, taj velikan Lige šampiona, olimpijski šampion - je po završetku igračke karijere osvario izuzetne uspjehe kao sportski funkcioner.

U periodu, na primjer, kada je četiri godine bio generalni sekretar Vaterpolo saveza Jugoslavije - zemlja je osvojila dva olimpijska zlata u vaterpolu (Los Anđeles 1984. i Seul 1988), uz prvu, istorijsku titulu prvaka svijeta u Madridu 1986. godine! 

Potom je bio predsjednik Vaterpolo saveza Jugoslavije, pa ministar sporta, pa potpredsjednik Jugoslovenskog olimpijskog komiteta, potpredsjednik Partizana...

Dobitnik Ordena Međunarodnog olimpijskog komiteta i Ordena rada sa zlatnim vijencem Jugoslavije - je i sasvim ostvaren pisac i publicista. Napisao je, na primjer, sjajnu sportsku knjigu ,,Naši olimpijci od Stokholma do Solt Lejk Sitija“.

I da: u svim ekipnim sportovima, samo bjeloruski stonoteniser Samsonov (devet) i Italijani, košarkaš Menegin i vaterpolista Filjoli, imaju više titula klupskog prvaka Evrope od Đorđa!

Govorio je, da mu je prva titula bila i najdraža - iako je u osvajanju druge i treće postigao odlučujuće golove za tron, a četvrta osvojena pred beogradskom publikom. Kada je osvojio šestu, bio je i kapiten Partizana.

Nakon što je Perišić završio igračku karijeru - Partizanu je bilo potrebno čak 36 godina, pa da ponovo bude prvak Evrope. I to je najbolji dokaz, koliko je, epohalno važan, Đorđe Perišić bio za jugoslovenski vaterpolo. Ne kao sudionik elite - već kao lider.

I ipak i iznad svega: Kotoranin Đorđe je kao najveći uspjeh pominjao i opisivao tu zlatnu olimpijsku medalju. Govorio je i to, da je tada igrao najbolji vaterpolo u karijeri, da su mu uslovi igre na velikoj nadmorskoj visini u Meksiko Sitiju savršeno odgovarali! A da je kao najteži meč karijere pominjao, interesantno - jedan olimpijski duel sa Japancima. Jer je Jugoslaviji trebala što ubjedljivija pobjeda da bi se plasirala u polufinale, a duel sa sitnim rivalima potpuno atipičan i lagani kontakti bi se svirali kao ,,potapanje“...

Razlog je, naravno, to što je više od šest decenija u Beogradu - pa mlađi crnogorski zaljubljenici u sport ne znaju toliko, o kakvom velikanu ekipnog sporta se radi. 

A koliko je Đorđu Perišiću bitan Primorac? A Kotor? U 83. godini, u maju 2024. je kao jedan od dvojice autora predstavio opsežnu monografiju ,,Primorac na putu kroz svoj prvi vijek“. Koja je mnogo više od priče o vaterpolu, već priča o Kotoru i posebnom urbanom duhu...

Tada je Đorđe poručio, između ostalog: da su ,,stotine članova bili neimari Primorčeve stospratnice“... Kao pravi lider: nikad ne ističući sebe, uvijek podređen sastavu, zajedništvu. I spram onih lekcija, koje je učio na kotorskom otvorenom bazenu - i mnogo prije nego što će zaputiti ka Beogradu, ka onoj svjetskoj vaterpolo slavi, koju mu u Crnoj Gori u našem vremenu tako često i nepravedno zaboravljamo.