Dragica Gara Abramović: Svjedok poslednje ure Ljuba Čupića

Dragica Gara Abramović je kao dijete prisustvovala suđenju Ljubu Čupiću i Joki Baletić u zgradi nekadašnjeg nikšićkog pozorišta. Poslije je napolju, s ostalom djecom, prišla italijanskim vojnicima koji su čekali ispred zgrade da sprovedu osuđene. „Nisu nas micali“, sjeća se danas Gara. Dobro pamti 6. maj 1942. kada je Ljubo, korzom, u lancima, poveden prema starom groblju i kod crkve Svetih apostola strijeljan.

Na otvaranje spomenika Ljubu, u centru Nikšića, niko je pozvao nije. Sama je došla. Sa buketom cvijeća, prvo na njegov grob, a onda do spomenika.

Vruće je, kako to biva u julu u Podgorici, ali soba je rashlađena, a sladoled prijatno osvježava. Razgovaram sa Dragicom Garom Abramović. Ona je poslednji svjedok, poslednje ure narodnog heroja Čedomira Ljuba Čupića. Čuva isječke iz novina i knjige u kojima je pominjana. Ovdje je i slika sa njenim likom, ulje na platnu, koje je dobila na poklon kao zaslužni građanin Nikšića. „Ko da sam ja nešto Nikšić zadužila“ – čudi se Dragica – „možda samo time što sam se brinula o Ljubovom grobu. Plakala ga i kitila decenijama. I onda kada su Ljuba Čupića zaboravili.“ Dragica Gara Abramović rođena je 1934. godine u Staroj varoši u Nikšiću. U mladosti, tokom razgovora sa starijim bratom Talom i sestričinom Darom Čokorilo, shvatila je da je otpor protiv okupatora počeo. Njen drugi brat, Luka, već je bio s partizanima i nije se vratio. Gara pamti mnoge mlade iz svoje okoline koji su se pridružili partizanima, bez obzira na vjerske ili nacionalne razlike. Među njima je bio i Ljubo Čupić, istaknuti član otpora. Ljubo Čupić rođen je u Argentini, ali se nakon Prvog svjetskog rata njegova porodica vratila u Nikšić. Tu je Ljubo završio gimnaziju i kasnije prava na Beogradskom univerzitetu, gdje se priključio komunističkom pokretu. Nakon izbijanja Aprilskog rata 1941. godine, vratio se u Nikšić i postao komesar samostalne partizanske čete.

Zarobljen je 1942. godine u sukobu sa četnicima i suđeno mu je u zgradi nekadašnjeg nikšićkog pozorišta; događaj kojem je prisustvovala i naša sagovornica. Sudilo se Ljubu Čupiću i Joki Baletić. Dragica Gara Abramović sjeća se tog dana u Staroj varoši, kada su se igrali na ulici i čuli vijest da vode Ljuba Čupića na suđenje. „Popeli smo se stepenicama na balkon pozorišta kako bismo bolje vidjeli i čuli. Zgrada je bila puna djece, dok su odrasli, u strahu da ne budu prepoznati kao simpatizeri, stajali u automehaničarskoj radnji preko puta. Među njima je bio i moj otac. Unutar pozorišta stajao je jednostavan sto, iza kojeg su sjedila trojica četničkih sudija. Suđenje je bilo brzo i kratko. Ljubo je hrabro izjavio: ‘Ja sam uradio ono što sam morao uraditi!‘ Presuđeno je. Ljubo da se ubije, a Joka Baletić da se objesi.“ Poslije suđenja, Gara je, s ostalom djecom, prišla italijanskim vojnicima koji su čekali ispred zgrade pozorišta da sprovedu osuđene. „Nisu nas micali“ – sjeća se. A da li je, kako bilježe Čupićevi biografi, njegov osmijeh za vječnost zabilježio zvanični fotograf italijanskih fašista Karlo Ravnić, Gara nije sigurna. To je ona fotografija ispred koje će Žan Pol Sartr tražiti da ga slikaju, kojoj će se diviti Đžavarhalal Nehru i njegova ćerka Indira Gandi i koja će se naći po muzejima svijeta... Gara se jasno sjeća i 6. maja 1942. godine, kada je Ljubo Čupić, s osmijehom na licu, vezan lancima, sproveden korzom prema starom groblju. Kod crkve Svetih apostola, izveden je na strijeljanje i tamo je, sa svojom hrabrošću i smirenim osmijehom, otišao u istoriju. „Hodala sam preko pjace lijevo od Ljuba. Na prozoru, glave zamotane u crnu krpu, stajala je Ljubova majka Stana. Vidjela sam kad je podigao ruke da je pozdravi“ – priča Gara. „To što kažu da je kačket skinuo, nisam vidjela, a mislim da od lanaca nije ni mogao. U ulici kod gradskog parka, Joku su poveli desno put Trebjese, a njega put groblja. Pored male crkve u nikšićkom groblju, raka je već bila iskopana. Stao je na tu zemlju i povikao: ‘Živjela sloboda! Osvetite me, drugovi!’ Plotun je opalio, a mi djeca u strahu smo se razbježali...“

Ratne godine prolazile su u strahu, ali i u solidarnosti komšiluka. „Nikad niko nije dao svom djetetu da nešto pojede, a da nije dao i komšijskom, ako se tu zateklo“ – priča Gara. „Davali su i Talijani. Davali su bombone i puštali nas da jedemo iz kazana u kome su bili pašta i oriz.“ Decenijama prala i kitila herojev grob Djeca su u okupiranom gradu brzo stasavala. „Lijepili smo letke po gradu i prenosili poruke po zadatku partizanskih ilegalaca“ – sjeća se Gara. „Dari Kojašević, u rukavu, koji je bio stegnut trakom oko ruke, prokrijumčarila sam ceduljicu.“ Gara dodaje da je i Dara 1943. godine strijeljana. Mir je konačno došao. Pobjeda. Gara nije nastavila školovanje. Kao konobarica zaposlila se u Gradskoj kafani Nikšić. Dijelila je dane sa nikšićkim boemima, Vitom Nikolićem i Dugom Krivokapićem... ali i redovno obilazila grob Ljuba Čupića. „Na groblje sam počela ići pedesete, kad mi je majka umrla. Vidim, Ljubov grob niko ne obilazi, te ja počnem“ – priča Gara. „Godinama, osim mene, niko dolazio nije. Samo je jednom grupa Galija održala koncert na nikšićkom trgu u čast Ljuba Čupića. Koliko je velika ona mermerna ploča na grobu, popalili su svijeće i ostavili crvene karanfile. Lanci su na grobnici 18 godina stajali pokidani. Savez boraca ljutio se jer ih kritikujem, ali nisam mogla da ćutim. Govorili su da nema para da se to popravi...“ „Tek kad su se novinari počeli interesovati za ‘ženu koja obilazi Ljubov grob’ i pisati o njoj, sjetili su se crnogorskog Če Gevare“ – kaže Gara. „Mladost Nikšića ponijela je majice sa Ljubovim likom. Prkosni osmijeh inspirisaće Obrada Nenezića za roman Osmijeh za Mariju Mihajlović.

Šobić će pjevati o njemu, a djeca u školama učiti... Na nikšićkom šetalištu vajar Zlatko Glamočanin uradiće skulpturu Ljuba Čupića, visine 220 cm po idejnom projektu Mihaila Radojičića. Heroj na korzou. Spomenik je otvoren 13. 7. 2018. godine, u prisustvu predsjednika države i predstavnika više crnogorskih opština, brojnih zvanica privrednog i društvenog života države i grada, mase Nikšićana... Među njima, bili su i članovi porodice Čupić Ktitor spomenika, preduzetnik dr Dušan Đurović, nazvao je ovaj spomenik simbolom grada.“ Dragicu Garu Abramović niko nije pozvao na otvaranje. Došla je sa bratanićem i njegovom porodicom, iz Podgorice, autobusom, pa sa buketom cvijeća prvo do Ljubovog groba, a onda do spomenika. „I tada sam rekla, a i danas tako mislim, da je sramota da privatnici Ljubu spomenik podižu, a ne država, ili opština. Stišavali su me. Donijela sam ružu, a onda je Željko Šapurić viknuo da se svi sklone, kako bi me slikao pored spomenika. ‘Pomaknite se’, rekao im je, ‘Gara je jedini svjedok Ljubovog posljednjeg puta.’“ Slike su ostale. Ostale su i zamjerke Gari Abramović što se pored spomenika nije slikala sa crnogorskom, nego sa dvije crvene, proleterke zastave. „Za ove dvije krv se prolivala, a uz ovu – ruka na srce, a druga u džep. Eto zašto!“