Dragomir Bečanović: Svjetski prvak u džudou

Sa nepunih 17 godina donio je zlato sa takmičenja u Dubrovniku i srebro sa šampionata Evrope u Parizu, 1987. Učestvovao na Olimpijskim igrama u Seulu, 1988. godine. Nosilac je titule Najbolji sportista Jugoslavije i Balkana. Konkurencija mu bili Monika Seleš, Jasna Šekarić, Toni Kukoč, Dragan Piksi Stojković. Dva puta proglašen je najboljim sportistom Crne Gore, a pet puta najboljim u Nikšiću. Nagrađen najvećim priznanjem grada – Nagradom 18. septembar.

Imao je tek 24 godine i pripadao sportskom Olimpu, kad je napustio džudo. Početkom devedestih raspadala se Jugoslavija. Više se nije igralo u dresu sa poznatim grbom i u čast trobojke sa petokrakom... Danas kaže: „Nijesam mogao zaboraviti da sam se, još u pionirskoj reprezentaciji, oblačeći dres sa jugoslovenskim obilježjima, osjećao kao da se penjem na Mont Everest. I tada sam, naravno, bio Crnogorac, i predstavljao sam svoju Republiku, ali sve što se počelo dešavati na prostoru države koju sam volio, nije bio ambijent u kojem sam želio da nastavim sa aktivnim sportom.“ Strunjače i kimono Bečanović će zamijeniti mjestom ambasadora za sport, toleranciju i fer plej u Vladi Crne Gore. Potom  će obavljati funkciju predsjednika Crnogorskog džudo saveza i prvog čovjeka Džudo saveza SRJ, kao i Balkanske federacije. „Sa funkcija koje sam obavljao, želio sam da pomognem, a mislim i da sam uspijevao u tome – da mladim džudistima obezbijedimo mogućnost da na pripreme idu u Japan, Austriju i Mađarsku, da Federacija poveća budžet za ovaj sport, ali i da interes za džudo omasovimo, opremajući potrebnom opremom škole i vrtiće.

Sport mora biti dostupan svima. Nažalost, danas je malo razumijevanja u politici za ovakav stav. Da sam ja morao da plaćam članarinu, sigurno ne bih mogao da odlazim na treninge.“ Bečanović i njegovi uspjesi i danas su uzor mnogim mladim sportistima. O njemu se mnogo pisalo i govorilo, a doživio je i da se na osnovu njegove karijere, 2004. godine, na Ekonomskom fakultetu, odbrani diplomski rad – i to sa čistom desetkom. „Bilo je to mojih pet minuta, a onda se spustiš na zemlju“ – priča mi Dragomir Bečanović u prostorijama njegovog hotela Trim u Nikšiću. Medalje i pehare, kaže, odložio je u podrum, jer bez opterećenja prošlošću lakše se živi. Crni pojas sa njegovim imenom i prezimenom, poklon Svjetske džudo asocijacije, darovao je Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću kako bi podsjećao mlade da od snova nikada ne odustaju. „Biće mi drago ako će ta polica s mojim trofejima nekoga motivisati i nadahnuti energijom, jer vrhunski rezultati mogući su uz predan rad, disciplinu i jaku želju.“ Bečanović je imao i upornost i disciplinu, te stav: „Svi su pobjedivi!“ Sjećamo se zajedno te velike pobjede. Davne 1989. godine, džudo reprezentacija Jugoslavije i njeni džudisti nisu mnogo ‘obećavali’. Čak ni u njegovom klubu, JK Akademik, nisu bili optimisti. Bečanović je, međutim, vjerovao. „Kad sam govorio  I ZBOG NJIH VOLIM NIKŠIĆ da idem da osvojim svjetsku medalju, predlagali su mi da posjetim izvjesnu medicinsku ustanovu“ – kaže uz osmijeh. Borio se protiv tadašnjeg svjetskog prvaka i olimpijskog pobjednika, kao i protiv osvajača evropskih i svjetskih medalja. Redom je obarao sportiste iz Španije, Urugvaja, Zapadne i Istočne Njemačke, Sovjetskog Saveza i Japana. Među protivnicima bio je i Nijemac Udo Quellmalz, dvostruki olimpijski, svjetski i višestruki evropski prvak. Zlato je pripalo Bečanoviću. Trener boksera Mate Parlova, profesor Zoran Ćirković, nakon završetka Parlovljeve karijere, nastavio je da trenira džudo reprezentaciju, posvećujući posebnu pažnju Bečanoviću. „Trenirali smo svaki dan po šest sati.

Bila je privilegija raditi sa njim, pričati i, zahvaljujući njemu, sticati samopouzdanje“ – priča Bečanović. Ćirković danas predaje na Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja u Beogradu. Na nepravedno oduzeto prvo mjesto Bečanoviću, na Evropskom prvenstvu u Parizu 1987. godine, slavni džudista danas pomirljivo reaguje. „Vjerovatno sam bio mnogo bolji u finalu od protivnika, ali Francuzi su bili organizatori. Oni su i vele-sila u džudou, i taj sport je tamo obavezan i u školi, pa su sudije, možda, bile pristrasne...“ Učešće na Olimpijskim igrama Bečanović je ostvario 1988. godine, u Seulu. Stigao do trećeg kola, kao dio jugoslovenskog tima sastavljenog od 155 sportista iz svih djelova Jugoslavije. Sve je počelo u prostorijama Osnovne škole Mileva Lajović u Nikšiću. Imao je deset godina kada je otkrio ovaj sport. Vježbao je u čvrstim trenerkama, jer su prava kimona bila rezervisana za starije i iskusnije igrače, dok su roditelji negodovali jer je premalo učio. Već na pionirskim takmičenjima ostvarivao je pobjede. „Ali dokaza o tim uspjesima nije bilo – ni medalja, ni novinskih članaka, ni sponzora. Morali smo se snalaziti, tražeći makar neku objavljenu rečenicu sa takmičenja“ – prisjeća se Bečanović. Vjerovao je, mali Bečanović, da bi pobjede mogle donijeti roditeljsku dozvolu da nastavi s treninzima. Džudo je u Nikšiću započeo šezdesetih godina prošlog vijeka, zahvaljujući braći Ilić – Petru i Miliću. U klubu Akademik, oni su bili i takmičari i treneri, uzori mladim momcima u ovom gradu. Bečanovića je trenirao Milić. „Nije bilo privilegovanih u klubu. Svi smo bili kao jedna velika porodica u kojoj se cijenio zajednički rad“ – kaže Bečanović. „Zahvaljujući braći Ilić, klub je bio prisutan na svim selekcijama – svjetskim, evropskim i republičkim. Tu su stasavali vrhunski sportisti, poput Rajka Mrvaljevića, koji su inspirisali i vukli klub naprijed.“ Sa neskrivenim divljenjem, Bečanović se prisjeća i profesora Radomira Kovačevića – jednog od najboljih svjetskih džudista, poznatog kao posljednji savremeni samuraj. „Mnogo je uticao na moju karijeru.

Bio je jedan od najboljih sportista Jugoslavije, izuzetno obrazovan, profesor na medicinskom fakultetu na Long Ajlendu, kapiten džudo tima na Tokaj univerzitetu u Japanu, kapiten najboljem džudisti svijeta – čast koju Japanci teško odaju. Radomir je imao titulu kapitena, što za Japance znači Bog. Kada je biološki napustio Japan, ispratili su ga uz sve samurajske obrede...“ Samurajski mač, danas u vlasništvu Dragomira Bečanovića, simbol je velikog prijateljstva i međusobnog poštovanja između dva džudo velikana. „Obećao sam Kovačeviću da ću, kada se pojavi dostojan naslednik, mač predati njemu“ – kaže  Bečanović. „Ako takvog naslednika ne bude, mač će, prema drevnom običaju, biti polomljen.“ Dragomir Bečanović Migina, kako ga prijatelji zovu, i danas je vitalan i u punoj snazi. Disciplinovano svakodnevno vježba i uspješno vodi restoran u Nikšiću, koji je dobio zahvaljujući pomoći privrednika Ćana Koprivice. „Sjećam se, sreli smo se na Glavi Zete. Ćano mi je čestitao zlatnu medalju i pitao: ‘Mali, šta ti treba u životu?’ Odgovorio sam da mi ne treba ništa, ali on je insistirao da dođem u Montex. Na sastanku sam mu spomenuo poslovni prostor na nekadašnjoj trim stazi, koji bih želio adaptirati. Već sljedećeg dana sredstva su bila uplaćena.“ Danas u tom prostoru djeluje i umjetnička galerija, gdje se, pod Bečanovićevim vođstvom, često održavaju izložbe. Dok razgovaramo, prostor se priprema za izložbu slika umjetnika Krsta Andrijaševića. „Svojevremeno je ovdje stanovao Uroš Tošković. Bila je privilegija poznavati ga i družiti se s njim. Bio je izuzetan umjetnik i intelektualac, govorio je perfektno francuski i ruski, a družio se s najistaknutijim ličnostima svog vremena. Danilo Kiš je Urošu predviđao književnu karijeru“ – prisjeća se Bečanović. Ovdje su mnogi mladi nikšićki slikari dobili priliku da predstave svoj talenat, ispunjavajući obećanje koje je Dragomir Bečanović dao Toškoviću. Naravno, šampion uvijek ispunjava svoja obećanja.