Henrik Angel, Norvežanin koji je donio prve skije u Crnu Goru

U Crnu Goru je prvi put stigao 1893. godine kao promoter skijaškog sporta i s željom da upozna čudesni slobodarski crnogorski narod, koji je vidio kao uzor norveškom. Boravak među Crnogorcima mu je poslužio kao inspiracija za dvije knjige

Norveški vojni činovnik, sportista i pisac Henrik Angel rođen je 22. avgusta 1861. godine u Lusteru. Nakon odrastanja u Bergenu proživio je zanimljiv i dinamičan put. Za primarni cilj je postavio buđenje omladine na način što će biti podsticajan i uticati na to da postanu disciplinovani i dobri vojnici. 

Bio je ljevičarske provenijencije i svjetonazora, poliglota i kartograf. Svojevremeno je bio jedini čovjek koji je u pohodu na velocipedu po zimskim uslovima prešao preko Švedske, Danske, Njemačke, Francuske do Italije i vratio se natrag kući. U Crnu Goru je prvi put stigao 1893. godine kao promoter skijaškog sporta i s željom da upozna čudesni slobodarski crnogorski narod, koji je vidio kao uzor norveškom. Boravak među Crnogorcima mu je poslužio kao inspiracija za knjige ,,Sinovi crnih planina“ i ,,Herojski narod“. Francusku je smatrao drugom kućom. U toj zemlji je obučavao vojnike skijanju. Kao pripadnik Legije stranaca borio se u Rusiji, odakle se vratio bez jednog stopala i dijela šake, koji su amputirani uslijed promrzlina. U jesen 1921. godine se dodatno razbolio. Preminuo je 26. januara 1922. godine u Kristijani. Kod Holmenkobakea nalazi se spomenik podignut u njegovu čast 1924. godine.

Angel je tri puta boravio u crnogorskim krajevima – 1891, 1893. i 1914. godine. Prilikom njegove prve posjete Crnogorci su imali prvi susret sa skijama. Taj dolazak je izazvao burne reakcije i opštu začuđenost, a zabilježen je i u tadašnjim novinama. Međutim, nedugo zatim afirmisao je skijanje i kod dinastičke porodice Petrović Njegoš, pa je ovaj sport postao moderan u Crnoj Gori.

U knjizi ,,Skijama kroz Crnu Goru“ objavljenoj 1895. godine bilježi: ,,Bila je nedjelja, ulica je puna Crnogoraca koji se šetaju, uglavnom muškaraca. Samo na par mjesta mogla su, zbog ogromnih smetova, uporedo da idu po dvojica. Nijesu još stigli da očiste ulicu, ali su prokopali usku stazu, nalik na tunel, po sredini, i duž zidova kuća.  Hrpe snijega su znatno više od čovječjeg rasta, i sa ulice se ne mogu da vide prozori i prizemlja. Kad bi se skijao gore, po sniježnim nanosima, mogao bih da zavirim u prozore prvog sprata“.

O odlasku iz Crne Gore, Angel piše u knjizi ,,Sinovi crnih planina“ (koja je imala tri izdanja 1895, 1898. i 1899): ,,Moj boravak među hitrim sinovima crnih planina je prebrzo došao kraju, morao sam da produžim putovanje, od zime i snijega na visoravnima ka ljetnjoj žegi dolje kraj Jadranskog i Sredozemnog mora.

Morao sam da se oprostim od svojih crnogorskih prijatelja uz duboko žaljenje; u ovome planinskom narodu sam se osjećao jako dobro, sva vrata su mi bila otvorena. Svuda su stranci nudili mjesto pored vatre, nikada nijesam vidio na bilo kome ponižavajuću pritvornost ili snishodljivost, koja je svojstvena mnogim južnjačkim narodima, a prije svega, upoznao sam jedan zdrav, odvažan, bogobojažljiv i junačan narod“.

Vojnim temama vezanim za crnogorske prilike Angel se bavi u knjizi ,,Herojski narod“ iz 1903. godine. Ovdje notira da je svaki Crnogorac znao gdje mu je mjesto prilikom formiranja jedinice, te da je srodstvo među saborcima značilo posebnu kompaktnost i snagu. Takođe, napominje da je čast odreda bila čast zemlje, sela i roda.

Nizao je ovaj kosmopolita u svojim knjigama svakovrsne opise Crne Gore. Bio je impresioniran sniježnim krajolicima i zadivljen Lovćenom. Zabilježio je i crnogorske običaje – kako muškarci vole da sjede zajedno i pjevaju, a žene pletu. Gusle je nazvao jednostavnim instrumentom, ali koji je ipak pandan harfi.

Čvrsti snijeg blistavo bijele boje u bespućima crnogorskim podsjećao ga je na rodnu zemlju. Na simpatičan način je prokomentarisao da je dobro što ga prvih dana, kad je djelovao kao prikaza na skijama, niko nije ,,zasuo olovom“ jer su Crnogorci jako dobri strijelci. Kad se odomaćio, u amanet, ostavio svoje skije. Nedugo zatim, osnovano je Cetinjsko skijaško društvo, a dragi gost se uskoro vratio sa sto pari skija.

Tako je ovaj čudesni čovjek sa sjevera stigao u Crnu Goru, prvi put na poziv knjaza Nikole Prvog Petrovića, i zavolio ovu zemlju. Baš ovdje je napravio prvo uporište skijaškog sporta u ovom dijelu svijeta. Ostao je upamćen kao veliki prijatelj naše zemlje i naroda. Sada jedna ulicu u Podgorici nosi njegovo ime.