Ljudi

Intervju - Dražen Radaković: Osjećaji ne mogu uništavati osobu, oni joj pripadaju

Đorđije Njunjić 28.07.2025
Intervju - Dražen Radaković: Osjećaji ne mogu uništavati osobu, oni joj pripadaju

Dražen Radaković je poznati hipnoterapeut i regresioni terapeut iz Hrvatske. Po struci je specijalista za psihosocijalni pristup u socijalnom radu. Usavršavao se u oblasti psihoterapije na Međunarodnoj školi za kibernetiku psihoterapije pri Psihijatrijskoj klinici u Zagrebu, kao i u inostranstvu, gdje je stekao sertifikat Instituta Majkla Njutna za regresiju u prošle živote i život između života.

Pored klasične hipnoterapije, Radaković koristi i tehnike kao što su sistemske porodične konstelacije, Theta iscjeljivanje i metode energetske psihologije. Autor je više knjiga iz oblasti ličnog razvoja i duhovne psihologije, među kojima se izdvajaju: "Hipnoza za svakodnevnu primjenu", "Reinkarnacija – tajna vječnog života", i "Terapijske priče: Ego i ja".

Radaković je poznat po dubinskom pristupu terapiji, fokusiranom na stvarne promjene u ličnosti, a ne samo na otklanjanje simptoma. 

Vjerujem da ste poznati široj javnosti u regionu, ali eto da pomenemo ključne tačke Vaše karijere i profesije.

Radim kao hipnoterapeut i savjetnik već dugi niz godina. Intenzivno radim obiteljske, sistemske i poslovne konstelacije, kao i obiteljsko i psihosocijalno savjetovanje. Po zvanju sam sveučilišni specijalist psihosocijalnog pristupa u socijalnom radu - titula univ.spec.act.soc. Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pohađao sam 1998.-2001.g. Međunarodnu školu kibernetske psihoterapije (School  for Cybernetics of Psychoterapy, Department of Psychiatry, Faculty of Medicine University of Zagreb) u klasi dr. Biserke Koren, gdje sam  stekao svoje prvo zvanje psihoterapeuta (The Professional Board of the Department of Psychiatry).

Certificirani sam terapeut TNI instituta (The Newton Institute) u Hrvatskoj, najpoznatije ustanove za regresoterapiju u svijetu, čiji je osnivač i utemeljitelj čuveni Michael Newton. Sudjelovao sam na seminarima čuvene američke psihoterapeutkinje Phyllis Krystall gdje sam se obučio tehnici „kidanje veza“. Pohađao sam  niz psihoterapijskih edukacija u Hrvatskoj i u inozemstvu: kontaktirao sam i prošao edukacije sa Ž. M. Slavinskim, poznatim psihologom iz Beograda i dobio diplomu PEAT-a. Također sam prošao obuku Theta iscjeljivanja.

Vodim i vlastite škole samohipnoze, hipnoze i regresoterapije u Hrvatskoj i izvan nje. U nakladi izdavačke kuće "Profil" izdao sam knjige "Hipnoza za svakodnevnu primjenu" objavljenu 2012. godine (reizdanje Hipnoza za početnike 2025.g)kao i "Život između smrti i ponovnog rođenja" 2014. godine, reizdanje Život između života 2025. g.). U vlastitoj nakladi izdao sam  knjigu „Gay kod“  2015.g. U izdanju naklade Uliks 2019.g izdajem knjigu „Reinkarnacija“. 2024.g. izdajem knjigu "Terapijske priče" u vlastitoj nakladi. Završio sam edukaciju OBE (Out of body experience) na čuvenom The Monroe Institutu u Americi 2025 g. (hrvatski prijevod: izvantjelesno iskustvo (ITI) ili Astralna projekcija). 

Ono što je meni jako zanimljivo to je takozvana ŽIŽ terapija i iskustva koje ste imali dok ste je praktikovali. Možete li nam ispričati zapravo o njoj samoj i neki slučaj koji je karakterističan za ovaj vid terpaije.

Seansa ŽIŽ-a (život između života) obuhvaća prošloživotnu regresiju do trenutka smrti i put duše do ponovnog utjelovljenja tj. rođenja. Tamo se ide preko djetinjstva, malo “frojdovski”, preko boravka u majčinoj utrobi do samog prošlog života i dalje kako je već opisano. Postaje na koje se ide nakon smrti imaju neki zajednički nazivnik, no i to ovisi o samom životu koji je prethodio. Ako je netko vodio sebičan život i činio loše stvari (danas je to relativizirano, no univerzalno loše stvari su uvijek bili i bit će: oholost, taština, krađa, ubojstvo, prevara, licemjerje..) i međuživot mu neće biti baš pun ljubavi, društva, zabave i učenja. Imat će vrlo suhoparno razdoblje pročišćavanja, regeneracije duše… Izbor tijela u ponovnom utjelovljenju bit će mu jako skučen i imat će slab izbor. Najčešće postaje na koje duša ide jesu susret sa primarnom skupinom duša, susret sa vodičem, prostor za regeneraciju, susret sa Vijećem Staraca, možda neke knjižnice, prostorije za izbor tijela i roditelja, ponekad odlazak u Akaša knjižnicu, ali rijetko (knjižnica u kojoj se nalaze pohranjeni svi životi svih ljudi koji su živjeli na zemlji), mjesta za učenje i još neka druga mjesta. No još jednom ponavljam, rijetko kada je to baš tako školski.

Dodao bih da je ŽIŽ (već i sama prošloživotna regresija) nastavak Freuda, koračajući unatrag kroz faze (ove faze koristim u stanju hipnoze kao indukciju vraćajući ih »svjesno« kroz njih):

5. genitalna faza – adolescencija, razdoblje od 12. do 18. godine

4. faza latencije – školska dob, razdoblje od 6.do 12. godine

3. falusna faza – predškolska dob, razdoblje od 3. do 6. godine

2. analna faza – rano djetinjstvo, razdoblje od 1. do 3. godine

1. oralna faza – dojenačka dob, 1. godina života

Poslije oralne faze slijedi rođenje, koje se smatra traumom »par excellence« (što ono za svaku dušu uistinu jest). Tu za klasičnu psihoanalizu istraživanje prestaje. To je trenutak gdje PLR-past life regression (prošloživotna regresija) ili ŽIŽ (PLR + život između života) počinje. Ako bismo gledali unatrag prolazeći kroz svih pet faza + rođenje u jednoj od ove dvije terapije, ulazimo u razdoblje boravka u maternici, majčinoj utrobi, što već klasična psihoanaliza ili bilo koji oblik terapije ne obuhvaća. Nakon toga slijedi ulazak u prošli život... Teoretski nastavak ovih faza iza rođenja grafički bi ovako izgledao:

1. boravak u maternici

2. prošli život (s najbitnijim trenucima)

3. trenutak smrti (jako je bitan karakter smrti, u smislu je li prirodni, nasilni, samoubojstvo...)

4. susret s vodičem

5. primarne skupine duša

6. boravak u knjižnici, učionici, prostoriji za obnovu duše... (ovo nije obvezno kod svake duše)

7. susret s Vijećem staraca

8. ulazak u prostoriju za izbor života i priprema za polazak

Ova podjela ne mora biti tako striktna. Katkad je nepredvidljivo kamo će vodič voditi dušu nakon smrti i moguće su neke preinake u procesu. Puno ovisi o duši, karakteru osobnosti koja je bila u prošlom životu, trenutku smrti... Svatko je »priča za sebe«, no ipak ovo bi bila neka gruba podjela. Ovih osam faza mogli bismo shvatiti kao rad na dijelu sebe koji iz nekog razloga klasične psihoterapije dosad nisu rabile.

Imam i dvije knjige. Život između života i Reinkarnacija ukupno 42 primjera iz prakse i ono što je meni možda speciično nije i većini. Pri tom mislim možda na 3,4 primjera koji su svoje živote našli na wikipediji jer su bili evidentirani zbog nešto malo “značajnijeg” života poput jednog koji je bio neka vrsta britanskog veleposlanstva krajem 18.st ili npr. jednog križarskog ratnika. Našli su svoje ime kasnije i čak prepoznavali neke simbole i sitne detalje. Meni osobno je to najvažniji dio.

Psihoterapije i hipnoze pa i ŽIŽ ima mnoge benefite kako kažete. Suština te percepcije i spoznaje je mnogostruko korisna. I ono što nas čeka na tom putu po iskustvima ljudi koji su praktikovali tu terapiju jeste doživljaj ljubavi, sreće, plač od radosti. I ako su neke sudbine reinkarnacija tragične, kao u ostalom i život na Zemlji, čini se da je cijelo iskustvo međuživota ili prelaska iz jednog života u drugi obojeno optimizmom i pozitivizmom. Da li onda u biti govorimo o tome da ljudska duša jeste čista i satkana od bezuslovne ljubavi, i na koji način se ona kvari?

Duša je čista, kao što kažete, no kod nekog se bzo “prekrije” osjetilnim iluzijama, kod nekog sporije, a netko zadrži izvornost. Dakako, ovisi i o okolnostima i o trudu samog čovjeka. Ako je čovjek na pola puta od životinje prema Bogu, možemo reći da sam usmjerava sebe prema kamo ide. Evo ukratko puta kojim se kvari ono što jesmo:

 Ako gledamo razvoj djeteta, i njemu se kroz odgoj nameću raznorazne stvari koje ga tjeraju da odustane od izražavanja svojih osjećaja. Sljedeća stvar je da se odustaje od samog osjećaja. Kako gubi kontakt sa svojim osjećajima dijete prestaje prepoznavati i osjećaje drugih te tako postaje na neki način automat za zadovoljenje društvenih normi i pravila. Što je još gore, društvo nas (ili djecu, svejedno) uči da doživljavamo osjećaje koji nisu naši. Npr. moramo se smiješiti kad nam to prilike nalažu i biti ljubazni, pogotovo u današnje vrijeme kada prodajemo na bilo koji način sebe ili neki proizvod (prodaja, turizam, medijske prezentacije bilo koje vrste…). Osim što gubimo svoje „izvorne“ osjećaje kao zamjenu dobivamo „kopije“ i nakon nekog vremena niti sami više ne prepoznajemo tko smo, kako se ustvari osjećamo i može nam se dogoditi da ponekad zaboravljamo koju smo masku stavili za koju priliku. Od pseudo osjećaja kompletno usmjeravanje osobe ide prema pseudo karakteru. Tako smo, u stvari, dobili društvo u  kojem je mišljenje i življenje bez emocija ideal.

Ovo bi bile neke dobiti od uvida u renkarnaciju :

  1. Sama ideja da nismo jedino tjelesna bića i da s trenutkom smrti ne prestaje naše cjelokupno postojanje (meni i nekolicini znana desetljećima) vrijedna je, ako ništa drugo, da netko postane svjestan toga.
  2. Oni koji to znaju ili vjeruju u to od prije (bolje rečeno »jednostavno znaju«) kroz primjere koje navodim bolje će razumjeti »zakon karme«, tj. uzročno-posljedičnu vezu.
  3. Upoznavši načelo uzročno-posljedičnih odnosa i ponašanja, ljudi će biti barem oprezniji u vezi s onim što rade sebi i drugima, kao i općenito izborima koje donose u životu jer za svaku negativnu akciju znat će da moraju to otplatiti kad-tad ili oni ili njihovi potomci u trenutku kada bi to najmanje htjeli. Nema druge i točka.
  4. Mnogi ljudi imaju pogrešnu pretpostavku da se odlaskom u smrt konačno rješavaju »svih tegoba, strahova...«. Istina je da dio koji nismo odradili u danom nam životu, noseći ga sa sobom u grob, moramo odraditi u sljedećem (vjerojatno čak i u težem obliku, kulturi i tijelu). Nema preskakanja lekcija u školi, pa ni u životu. Sve nas to čeka sasvim sigurno. Poruka ljudima koji sami žele na ovaj način okončati svoj život i igrati se Boga: Ne činite to nikada, pa ni tad. Cijena je previsoka.
  5. S obzirom na to da se kroz inkarnacije rađamo u različitim tijelima, kulturama, rasama, nacijama, spolnim opredjeljenjima, nikad ne osuđujte bilo kakvu različitost jer ima onaj koji to sudi. »Netko to od gore vidi sve«, kako je to lijepo rekao Đorđe Balašević. Postat ćete ono što najviše mrzite i to ćete morati odraditi baš u toj kulturi koju ste najviše mrzili, baš u toj rasi koju ste možda smatrali manje vrijednom, spolnoj orijentaciji koju ste možda prezirali i gnušali se...
  6. Procedura odlaska iz tijela u »duhovno carstvo« nešto je što nas sve čeka pa nije loše znati »put« barem da se manje bojimo kada nam je vrijeme za to. Toplo svima želim da to bude što kasnije, ali ako nekad dođe i prije, i tada se događa s razlogom.

Kao i mnoge stvari koje nisu mjerljive u nauci ova vrsta hipnoze naravno sa sobom nosi skepticizam. Koliko se van okvira profesije kod drugih nauka ona danas prihvatila, i njene metode i njeni rezultati, i naravno koliko se prihvatila u okvirima same struke, jer je gotovo nedokaziva kao i mnoge stvari koje čine čovjeka i njegovo postojanje.

Dokaza je previše danas. Uvijek ih je i bilo previše. No, ako ga ne želite vidjeti ili priznati niti milioni vam nisu dovoljni. Ako ih želite vidjeti dosta vam ih je nekoliko. Evo citata E. Fromma koji dobro sjeda na vaš pitanje:

Akademska psihologija, pokušavajući imitirati prirodne znanosti i laboratorijske metode mjerenja i računanja, okrenula se svemu i svačemu samo ne duši. Trudila se razjasniti one aspekte čovjeka koji se mogu ispitivati u laboratoriju i ustvrdila da su svijest, vrijednosni sudovi, znanje o dobru i zlu metafizički pojmovi, izvan područja psihologije, više se bavila beznačajnim problemima koji su bili prikladni za navodnu znanstvenu metodu, nego što je tražila nove metode za proučavanje važnih čovjekovih problema. Psihologija se tako razvila u znanost koja je ostala bez svog glavnog predmeta: duše; ona se bavila mehanizmima, formiranjem reakcija i nagonima, zanemarujući najspecifičnije ljudske fenomene: ljubav, um, svijest i moralne vrijednosti.

E. Fromm: Psihoanaliza i religija (str.15)

Vaša knjiga "Život između života" jeste sažetak iskustava ljudi koji su prošli prošle živote. U tim seansama postoje paterni i obrasci koji su univerzalni. Jedna od tih etapa je jako zanimljiva i zove se biranje tijela i roditelja. Porodica je za mnoge nucleus, i ona je “kriva” zašto se između ostalog i bojimo smrti, da je ne bi napustili. Kad uzmemo ustaljeni motiv porodice, i to da smo prema ovoj teoriji ŽIŽ-a imali neke druge, šta je to što nas okuplja oko porodice u svim tim životima?

Da, istina je. Biramo porodicu između (najčešće) 3,4 “ponude”. Nekad je izbor i manji. Ovisi o zalihi dobrih ili loših djela koje nosimo kao polog. Slično kao u banci. Ako dolazite sa 2 miliona eura, imate izbor od nekih vila, velikih stanova možda i u New Yorku. Ako imate npr. 7000 eura, možete dobiti samo parcelu ili straćaru negdje izvan naseljenog mjesta i gradite sami ako uspijete. Ovdje je zaliha dobro ili loše djelo od prije. Oko možda istih članova obitelji nas drži nivo razvoja duše na kojem smo najčešće zajedno, tu negdje bar. A bojimo se kod smrti odlaska pred Vijeće Staraca koje procjenjuje naš prethodni život i određuje slijedeći. Znamo da tamo nema laganja, podmićivanja sudaca, lažiranja papira i čega sve ne. Tu je izvorni strah.

Živimo u modernom dobu koji neki zovu tehnokratijom. Govori se i o redefinisanju pojma čovjek. Ako uzmemo u obzir napredak i robotike i genetike, već poznatog neurolinka i drugih stvari kojima se teži - u kakvoj korelaciji smatrate da može biti vještačka inteligencija i svijest, pa i duša? Da li ćemo moći digitalizovati svijest, da li će ona biti objašnjavana na taj način? Da li će se kroz kompjutere moći digitalizovati? I u tom pogledu kao što postoje prošli životi koji su materijalistički nedokazivi da li postoji svijest koja se vještački stvara, metafizički postoji u korelaciji sa ovom našom?

Osobno mislim da AI možemo koristiti kao i sve i na korist i na štetu nas samih. Moje mišljenje je da su ljudi koji su danas predvodnici takvih vrsta razvoja često ekstremno emotivno i mentalno nezreli i toga se pribojavam. Pa pogledajte Elona Muska samo. Imao sam iskustvo sa pojedincima i u svojoj praksi i naprosto je zastrašujuće koliko neki od njih nemaju moralnog i karakternog integriteta i inteligencije osim “informatičke”, nimalo asimilirane sa ostalim aspektima svega onog što čovjeka čini ljudskim bićem. S te strane nisam optimist. Kao što npr. fetusu treba 9 mjeseci da se rodi (ne računam prijevremene porode) i ne može tehnika to ubrzavati, isto tako i duhovni put iziskuje trud i vrijeme i tehnika ga na taj način ne može ubrzati. Samo možemo prije doći do važnih informacija. Ali tko procjenjuje važnsot? Opet mi sami. Iz čega? Iz vlastitog integriteta i zdravog razuma.

Koliko modernost čovjeka i njegova dogma udaljava istraživanje ovih esencijalnih pitanja čovjekovog postojanja?

Jako teško pitanje, jer teško je definirati modernost precizno barem. Moje mišljenje je da oko 5-7 % ljudi realno može pratiti duhovni put čovjeka. Uvijek bilo kroz povijest i bit će. Tehnika omogućava da npr. 95% ljudi odmah  na googleu nađe informaciju koju samo površno pregleda i uvjeri sebe da je “u tom” i da sve razumije. Ja sad mogu sigurno naći na google obranu doktorske studije sa Oxforda matematike u par klikova i pregledati, a moje znanje matematike ja na nivou srednje škole i to što sam klikao danas i gledao to me ne čini boljim matematičarem i može mi samo napuhnuti ego kao da sam i sam doktorirao.

U opisu knjige "Gay kod" kažete: “Osjećaji ne mogu uništavati osobu, oni joj pripadaju. Osobu uništava nedostatak osjećaja, a nedostatak osjećaja omogućava uništenje drugih osobnosti.” Da li su ti nedostaci osjećaja bolest savremenog čovjeka?

Nema emocija koje uništavaju osobnost, već tu istu osobnost uništava negiranje emocija i nemogućnost izražavanja emocija. Osjećaji ne mogu uništavati osobu, oni joj pripadaju. Osobu uništava nedostatak osjećaja, a nedostatak osjećaja omogućava uništenje drugih osobnosti. Ne uništava gaya to što je on gay, već ga uništava to što se on kao takav ne može izraziti. Homoseksualnost nikada nikoga nije uništila i taj osjećaj privlačnosti prema istom spolu je autentičan, ali negiranje i sakrivanje, nemogućnost izražavanja postojanja tih osjećaja ono je što uništava samog homoseksualca.

Ne čini nas emocionalno bolesnima trauma koju smo proživjeli u djetinjstvu, već nemogućnost da tu traumu izrazimo.

Čovjek u modernom društvu prigušuje sumnje u vlastiti identitet i stječe određenu sigurnost identificirajući se s tuđim očekivanjima i ne razlikujući se od drugih ljudi. Međutim, plaćena cijena je visoka. Odustajanje od spontanosti i individualnosti ima za cijenu odustajanje od života. U psihološkom pogledu automat je živ, ali emocionalno i mentalno mrtav.                                                   

E. Fromm: Bjekstvo od slobode (str. 231)

Pisali ste o hipnozi za početnike, o ovim temama koje ste pomenuli. Dosta od ovoga je neistraženo područje. Ali možete li nam reći koje su sledeće stepenice u Vašoj profesiji na kojima radite uzimajući u obzir sve rečeno. Šta Vas i dalje najviše intrigira i šta Vam je fokus?

Prošao sam edukaciju OBE (Out of body experience) na Monroe Institutu u Charlotesvillu, Virdžinija, USA. Taj fenomen mi je zanimljiv, ali iziksuje dosta slobodnog vremena i veći smiraj duha i tijela, no doći će i za to vrijeme nadam se. Na jesen mi izlazi nova knjiga o hipnozi i veselim se tom. Pisana je od 2016.g i sad je u radnjama dorade pred izlazak.

Hvala puno na razgovoru, veliki pozdrav iz Crne Gore!

Hvala i Vama i veliki pozdrav iz Zagreba Crnoj Gori.