Ivana Krivokapić: Lopta pripada svima

Nekada fudbalska reprezentativka sa kapitenskom trakom, danas angažovana kao trener svih ženskih selekcija u reprezentaciji, Nikšićanka Ivana Krivokapić za “Omladinu” govori o ženskom fudbalu u Nikšiću i Crnoj Gori i njegovoj percepciji u javnosti, priča o svojim počecima, ključnim trenucima, ciljevima…

Fudbal u Nikšiću ima dugu i bogatu tradiciju, a nikšićke škole i klubovi iznjedrili su i neke od posebno značajnih imena u crnogorskom sportu. Tako je kada govorimo o muškom, ali i o ženskom fudbalu.

Ženski fudbalski klub Ekonomist jedan je od prvih tog tipa u Crnoj Gori, osnovan 2007. godine, standardan u prvoj ligi, a 2012. je postao i prvi ženski klub iz države koji se plasirao i igrao u Ligi šampiona. Tu su ponikle brojne reprezentativke, među kojima i Ivana Krivokapić.

Nekada reprezentativka sa kapitenskom trakom, danas je angažovana kao trener svih ženskih selekcija u reprezentaciji… Uporedo sa igračkom karijerom (koju je usljed povrede okončala ranije nego što se to očekivalo) završila je Fakultet za sportski menadžment kao najbolji student u generaciji, kasnije je dobila i stipendiju za master, a onda i magistrirala na temu “Percepcija ženskog fudbala u javnosti”. Njen fokus je, kako nekada, tako i sada, na radu sa reprezentacijom i podizanju nivoa ženskog fudbala u Crnoj Gori.

“To je misija kojoj sam potpuno posvećena”, kaže Krivokapić.

Fudbal je, priča ona za “Omladinu”, zavoljela još kao djevojčica, a sa 12 godina je počela da trenira u Ekonomistu, jedinom ženskom klubu u Nikšiću.

“Tada je situacija bila potpuno drugačija nego danas - djevojčice koje su igrale fudbal bile su prava rijetkost, često i predmet čuđenja. Ali, meni je lopta uvijek bila prirodan izbor i vrlo brzo sam zavoljela i tim i takmičenja. U Crnoj Gori je ženski fudbal tada bio tek u povoju, ali smo mi u Ekonomistu vjerovale da radimo nešto veliko i pionirsko”, ističe ona sjećajući se svojih početaka.

I zbilja se tada dešavalo nešto veliko, samim tim što su djevojčice, predvođene ljudima koji su za njih imali sluha, rušile stereotipe.

Na pitanje da li se percepcija ženskog fudbala u društvu do danas promijenila u odnosu na period kada je počinjala, Ivana odgovara: “Apsolutno”.

“Kada sam počinjala, postojala je skoro potpuna skepsa. Danas se sve više djevojčica uključuje, a i društvo je otvorenije. Na svjetskom nivou, ženski fudbal bilježi ogroman rast, što se reflektuje i kod nas, mada još uvijek sporijim tempom”, sumira.

Glavni zaključak njenog istraživanja za master rad “Percepcija ženskog fudbala u javnosti” je pozitivan, a to je da javnost sve više prepoznaje ženski fudbal.

“Promjene su vidljive, ali tempo je spor i potrebna je veća podrška društva, medija i institucija da bi se ženski fudbal tretirao jednako ozbiljno”, ističe ona.

Ipak, Krivokapić kaže da i dalje postoje predrasude na ovu temu, pa i nedovoljna medijska zastupljenost. Ali, predrasude se ruše primjerima, poručuje ona, koja i sama to predstavlja.

“Svaka djevojčica koja uzme loptu u ruke i zaigra, svaka reprezentativka koja izađe na teren, svaki medijski prilog i svaka utakmica koju publika dođe da gleda - sve to mijenja sliku. Važno je da društvo vidi da fudbal ne poznaje pol, već ljubav i posvećenost”, naglašava Nikšićanka.

Kao najveće izazove po pitanju ženskog fudbala u Nikšiću, pa onda i u Crnoj Gori, prepoznaje infrastrukturu, nedostatak klubova i uslova za rad, ali i nedovoljna medijska pažnja.

“Potrebno je ulaganje u osnovu - školice fudbala i rad sa mlađim kategorijama, jer bez toga nema budućnosti. U reprezentaciji imamo talentovane djevojke i veliku želju, ali izazovi su brojni - od male baze igračica, do potrebe za boljim uslovima i većim iskustvom kroz međunarodne utakmice. Kao treneri dajemo maksimum, ali sistemska podrška i rad na bazi su ključni”, ističe ona.

Nikšićanke su, konstatuje Krivokapić, uvijek davale važne fudbalerke reprezentaciji, a Ekonomist je bio i ostao ključan klub za razvoj ženskog fudbala u Crnoj Gori. 

“Bez njega bi mnoge djevojčice, uključujući i mene, vjerovatno ostale bez šanse da se ozbiljnije bave fudbalom”, smatra Ivana.

Ona dalje otkriva i kako je shvatila, pa onda i odlučila da će fudbal biti ne samo njena ljubav i hobi, već uprkos svemu i profesija i misija.

“Već sa prvim nastupima u mlađim selekcijama reprezentacije, a naročito kada sam postala kapiten, osjetila sam da je fudbal mnogo više od hobija - da je to moj poziv. Najveći izazov tada bio je nedostatak uslova i podrške, ali i činjenica da se ženski fudbal još uvijek borio za priznanje. To me, međutim, samo dodatno motivisalo.. Krenula sam iz Ekonomista, gdje sam bila kapiten ekipe, a isto povjerenje imala sam i u svim mlađim selekcijama reprezentacije. Igranje za Crnu Goru donijelo mi je ogromno iskustvo i ponos. Nažalost, povrede su me udaljile sa terena, ali sam vrlo brzo pronašla način da ostanem uz fudbal, i to kroz obrazovanje i trenerski rad. Danas sam trener u svim ženskim reprezentativnim selekcijama i na to sam posebno ponosna, jer sam spojila svoje znanje sa iskustvom koje sam stekla kao igračica”, ističe ona.

Iz perioda igranja izdvaja osjećaj zajedništva, nošenje kapitenske trake i trenutke kada je ponosno predstavljala Crnu Goru.

“Nažalost, moju karijeru prekinule su povrede koljena. Poslije prve operacije vratila sam se na teren i igrala za Crvenu zvezdu, ali se povreda ponavljala i nikada nije pronađen pravi uzrok, pa sam bila primorana da završim igračku karijeru. To mi je emotivno veoma teško palo, toliko da sam jedno vrijeme i izbjegavala da pratim fudbal”, priznaje Krivokapić.

No, pronašla je inspiraciju da nastavi dalje, glavni faktor je ljubav prema fudbalu, ali i podrška najbližih i okoline. Iako je bila profesionalna fudbalerka, nije zapostavila ni obrazovanje, uprkos tome što je nekada bilo teško sve uskladiti.

“Obrazovanje mi je uvijek bilo važno koliko i fudbal. Završila sam Fakultet za sportski menadžment kao najbolji student u generaciji, a kasnije sam dobila i stipendiju za master. Nije bilo lako uskladiti sve obaveze, ali vjerujem da znanje daje dodatnu sigurnost i širinu u svemu što radimo, pa i u sportu. Sa studija izdvajam konstantnu motivaciju i želju da se dokazujem, što mi je i donijelo status najboljeg studenta”, ističe ona.

Krivokapić se pronašla i u trenerskom pozivu koji je od izuzetne važnosti na raznim nivoima, ali nimalo lak.

“Trenerski posao je izuzetno zahtjevan – fizički, psihički i emotivno. Istovremeno je i najljepši, jer radite sa djevojčicama i djevojkama koje su u vama vidjele uzor i sada vi imate priliku da ih vodite. Doživljavam ga kao privilegiju i veliku odgovornost”, kaže Krivokapić koju vrlo brzo čekaju nove reprezentativne akcije i pripreme za kvalifikacije.

Za kraj razgovora, simbolična poruka svakoj djevojčici ili djevojci koja voli fudbal i rado pleše sa loptom, trči za njom, uči kako da je kontroliše i s radošću i ljubavlju igra:

“Poručila bih svakoj djevojčici i djevojci da prati svoje srce i ne odustaje. Da ne obraća pažnju na predrasude i komentare, jer lopta pripada svima. Ako voliš fudbal, on će ti uvijek vratiti ljubav kroz iskustva, prijateljstva i osjećaj da si dio nečega velikog”, zaključuje Ivana Krivokapić.