Krčag od smijeha i suza Nebojše Radovića

Kuda vodi put do snova: na primjer, do jedne trafike kod Markove samoposluge. Desetogodišnjak je tu, cijelu svoju rođendansku ušteđevinu – pred prodavačicom istresao. Trgovina dragocjenosti: jedan sovjetski, analogni ,,Smena 8“ fotoaparat. Bakelit i crna plastika i od tada pola vijeka.

Pa se Nebojši u mračnoj komori činilo, kako njegov ujak od filmova za razvijanje i foto-papira, cijelu jednu magiju čini. Fotografije okačene na žici, kao veš. I neka svjetlost od crvene lampe.

Govorio je da je njegov put neko traganje za sivom u boji; pisanje opisivao kao terapiju, a stvaranje kao borbu koja je često i nefer... A slikanje drugog – kao otkrivanje sebe. Pisac među fotografima.

Otkrivanje sebe. Na tim ispisanim stranicama i na tim razvijenim crno-bijelim fotografijama, nikad, ali nikad, Nebojša Radović nije sebe štedio. I sve je odatle teklo i sve je iz raskošnog krčaga od smijeha i štosa i suza pustio, da potekne. I na kraju samo dodavao: ,,Ostalo je. Ima još. Čitav komplet“. I opet...

I cijeli jedan svijet od dijeljenja i brige i predavanja. Jedna vertikala kojom je spajao svoj Nikšić i jedan Geteborg, tamo u Švedskoj. I pisanje i fotografisanje. I onu ,,Smenu 8“ sa svakim narednim objektivom. I sebe sa toliko lica i osmijeha, i svih tih tihih i pametnih očiju, koje je dotakao, ozario Nebojša Radović.

Tako je lako, kad fotograf ode, sebe prevariti: reći da su sve te slike neki sačuvani vidici, horizonti ka izvorima žive vode. Koordinate, kojim nam je jedan pisac među fotografima znao pokazati put. I tako je lako, reći da u tim slikama i dalje živi: jer to je on, to su njegove oči, njegove ekspozicije i fokusi... Odavde, od Markove – pa sve do jednog švedskog ,,Ako visoko nišaniš – visoko ćeš da pogodiš“, koje je Nebojša tako često ponavljao.

Ali šta to vrijedi, kad više nije onog osmijeha u očima? I jednog mladića među šezdesetogodišnjacima, koji je kroz isti onaj osmijeh govorio - kako ga samo gospođa emocija može ubiti? I šta to vrijedi, pred istim onim očima jedne majke i jedne sestre? Kad s njegovom smrću ne možemo da se pomirimo; ,,toliko je bio živ taj čovek u životu“.

Nebojša bi vam na sve to samo rekao, da ,,život postaje ozbiljna stvar. A nije bio. I ne treba da bude“. Onako i dodao, da ljudi neprimijetno i prestaju da se šale i smiju... Pa bi nas opet, na kraju, zamolio – da ne zaboravimo da to umijemo.

I dođe jedan maj i subotnja noć i pitanje: jesmo li mi, možda, Nebojši onaj krčag prelili? Ili je to bio onaj posao? Ili ova naša stvarnost, ili...

A Nebojša Radović bi bio, opet i na kraju, posljednji – koji bi se nešto tako zapitao. Umjesto odgovora, sačuvao nam je sve one crno-bijele fotografije. Vidike stvarnosti, istinite u onoj mjeri, u kojoj to može biti mašta i duša jednog dječaka. Onog desetogodišnjaka, kojeg je fotograf tako znao, vjerno sačuvati u sebi. I istinitije i od same stvarnosti: onako, kako to pripada književnosti i piscima.

I doći će neke izložbe, na kojima će toliko ljudi imati šta da kažu o Nebojši Radoviću. I trajaće one stranice i naslovi ,,Baobab“ ,,Trun“, ,,Zanoktica“, ,,Ušur“... I ponovo će se Nebojša smijati: ,,Neće se moći živjeti od mene. Biće me svuda. Sve dok jednog dana ne presušim i ostane samo prazno korito...“.

I onda ostanemo mi. Da od onih sačuvanih foto-filmova i stranica, od prijateljstva i suza i smijeha, čuvamo i svjedočimo o jednom blistavom Nebojšinom izvoru. Kojem ne damo, koji nam ne može presušiti. I eno ga tamo, teče i ponovo grabi lijevo kod Markove, pravo do jedne trafike, na putu do sna.