MALI NAPOR ZA VELIKO SRCE

Malo je Nikšićana koji ne poznaju inženjera Miletu Božovića, legendu nikšićke i crnogorske atletike. Još manje je onih koji ga ne vole. To je čovjek koji je trčao putevima i bespućima, pomjerajući granice ljudske izdržljivosti. U majici i šortsu, po snijegu i na temperaturama ispod –30 stepeni Celzijusa, borio se sa sobom i pobjeđivao sebe. Nije tražio ni hvale ni priznanja, ali mu je prijalo kad bi ga masovno i oduševljeno dočekivali na ciljevima njegovih brojnih maratona.

Mileta je svaku svečanost i svaki jubilej obilježavao trčanjem. Trčao je i na taj način slavio velike datume crnogorske prošlosti. Neko je primijetio da, čak i da je imao sistematičnog biografa, taj ne bi uspio zabilježiti sve staze koje je Božović pretrčao. Sedamdesetih godina prošlog vijeka u Americi, Njemačkoj i Engleskoj govorili su o Mileti Božoviću kao najvećem trkaču svih vremena na 100 kilometara. Novinari su izračunali: „Mileta je trčeći pet puta obišao svijet.“ 

Danas, u devetoj deceniji života, Miletin korak je usporen, a glas tiši. On, koji je nekada bio omiljena tema novinara, danas više ne želi da govori za novine. Ne gleda ni brojne televizijske emisije snimljene o njemu. Pogleda fotografije, snimljene nekad davno, s prijateljima i kolegama, pa mu izgleda, kaže, kao da razgovara s njima. 

Subotnje je jutro. I ovog jutra su na kafi Mileta i njegovi dugogodišnji prijatelji, dr Radovan Raco Mijanović, sportski ljekar i alpinista, i Maksim Vujačić, publicista. Ovo su ona od onih jutarnjih druženja koja brzo prođu, ali se dugo pamte. Mijanović priča kako pamti Miletu koji trči Nikšićem, dok ga djeca pokušavaju pratiti. „Ja sam osvajao gorske vrhove, dokazujući nešto sebi. Upravo to sam prepoznao i u Mileti. Mi smo se dokazivali sami sebi, postavljajući i određujući ciljeve.“ Zanimljiv doktorskoj znatiželji bio je i fenomen Miletinog srca, koje je imalo zapreminu od 1.850 kubnih centimetara – dva i po puta veće od uobičajenog. „Količina krvi koju Miletino srce izbaci u jednoj sistoli, kontrakciji, impresivna je“ – objašnjava nam dr Mijanović. I dok većina maratonaca ima gotovo asketski izgled, Mileta, s težinom od 95 kilograma i stopalom broj 48, bio je izuzetak. „Miletin minimalni puls iznosio je 35 otkucaja u minuti, a nakon pretrčanih 100 kilometara popeo bi se na 80, što je uobičajeni puls čovjeka pri nekom lakšem fizičkom poslu“ – dodaje dr Mijanović. Doktor je pratio maratonca kad god bi stigao, biciklom ili automobilom. Pratio ga je i te davne 1974. godine, povodom 150 godina od Njegoševog rođenja i otkrivanja mauzoleja na Lovćenu. Božović je tada trčao od Nikšića, preko Njeguša i Ivanovih korita do Cetinja, stazu dugu 130 kilometara. Ova staza, zbog velikih visinskih razlika, smatra se jednom od najzahtjevnijih u Evropi. Počinje na 640 metara nadmorske visine u Nikšiću, penje se na 1200 metara kod Bijelih poljana, zatim se spušta na 600 metara kod Čeva, a potom slijedi veliki uspon na Lovćen – 1657 metara, dok se završava na Cetinju na 670 metara nadmorske visine. Božović je ovu stazu pretrčao još desetak puta, želeći trčanjem da obuhvati Njegošev životni put. Uz dr Mijanovića, u pratnji je bio i sportski novinar, i Miletin prijatelj, Ljubo Tomić. Tog puta, na Čevu, pratnja je „prikunjala“ u autu. Mileta, koji je protrčao pored njih, mislio je da ih je probudio kucanjem u prozor. Međutim, probudio ih je tek čovjek koji je viknuo: Onaj vaš je već stigao na Cetinje! „Te mi tutanj za Miletom...“ – prisjeća se dr Mijanović, dok se Mileta smješka, slušajući prijateljevu priču. 

„Maraton je za moje, kao lonac veliko srce, bio maleni napor. Zato sam i mogao da trčim supermaratone i staze od 100 do 200 kilometara“ – kaže Mileta Božović. Dr Mijanović je pratio Božovića i na trkama u inostranstvu. Obojica su i danas ubijeđeni da je Miletino osmo mjesto na trci na 100 kilometara kod švajcarskog grada Bila posljedica pogrešno okrenute strelice koja je pokazivala pravac. Na tridesetak kilometara pred ciljem bio je drugi, ali je trčeći pogrešnom stazom izgubio pet kilometara. Vratio se na pravu stazu, prestigao mnoge, ali mu je pukao mišić na nozi. Trku je završio hramljući. Stazu od Vidrovana do Virpazara, dužine 100 kilometara, Mileta je pretrčao za sedam sati i 29 minuta. To je bilo drugo najbolje vrijeme na svijetu, samo četiri minuta slabije od tadašnjeg svjetskog rekorda. „Ko zna koliko je Mileta postigao rekorda. Po bespućima kojima je trčao, nije ga mogao pratiti ni helikopter, a kamoli sudija“ – primjećuje Vujačić.

Prijatelji se sjećaju i trke iz 1969. godine, kada je, po noći, bez pratnje, i samo sa baterijskom lampom, Mileta krenuo da trči od Tjentišta prema Virpazaru, stazom dugom oko 200 kilometara. Desetak kilometara od starta, sreo se oči u oči s medvjedom. „Medvjed se propeo na zadnje šape“ – priča Mileta – „spreman za skok.“ Bio je spreman da se „jaka“ sa životinjom. Da li je to bilo zbog tapkanja rukom o butinu ili zbog svjetlosti lampe, Mileta je uspio da se polako okrene i vrati na mjesto odakle je započeo trku. Sjutradan se vratio na mjesto susreta i nastavio prema Virpazaru. Mileta Božović počeo se baviti atletikom još kao petnaestogodišnjak, davne 1952. godine, prvo u AK Metalac u Kraljevu. Po povratku u Nikšić, s grupom entuzijasta, osnovao je atletski klub Čelik, kojem je ostao vjeran do kraja sportske karijere. Prvi maraton istrčao je u Kumrovcu, nakon čega su uslijedili brojni maratoni i supermaratoni. Trčao je staze poput one od kuće Save Kovačevića preko Grahova, Nikšića, Plužina, Mratinja, Vučeva i Dragoš sedla do Tjentišta – ukupno 200 kilometara. U čast Dana ustanka, pretrčao je stazu od Tjentišta preko Gacka, Nikšića, Podgorice do Virpazara, takođe dugu 200 kilometara. Povodom otvaranja spomenika na Tjentištu, trčao je od Titove pećine na Žabljaku, preko Mratinja, Vučeva, Dragoš sedla – opet, 200 kilometara. Nekoliko puta trčao je maratone u inostranstvu. Pripremao se za trku od Beograda do Nikšića, ali nije našao sponzora za taj poduhvat.

Miletine trke nemoguće je sve pobrojati, baš kao i brojna priznanja, medalje i pehare kojima je nagrađivan. Srebrna plaketa Atletskog saveza Jugoslavije, Zlatna plaketa Atletskog saveza Crne Gore i Zlatna plaketa radničkog sportskog društva Čelik tek su neka od tih priznanja. Za njegovog života ustanovljen je trofej „Najizdržljiviji crnogorski atleta Božović“. Mileta je i jedini sportista iz Crne Gore koji je nosio olimpijsku baklju uoči Olimpijade u Sarajevu 1984. godine. 

Uspomena je mnogo. Snaga i izdržljivost koju je posjedovao, kao i spremnost da pomogne kada god je trebalo, predmet su brojnih anegdota koje se i danas prepričavaju. Gorska služba spasavanja često ga je pozivala u pomoć, a on se rado odazivao. Nosio je radio stanicu tešku 40 kilograma na Šavnik po mećavi, a jednom je nosio babicu koja je, u štiklama, po snijegu, krenula na Krnovo da pomogne pri porođaju. Miletin humanitarni rad prepoznat je i nagrađen Zlatnim znakom Crvenog krsta. Njegovo učešće na radnim akcijama donijelo mu je udarničke značke, a za rad u nikšićkoj željezari Boris Kidrič odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem. I do svog radnog mjesta, upravnika konstrukcione radionice, Mileta Božović je trčao – od kuće u Miločanima do Željezare, tridesetak kilometara dnevno. Rad u Željezari, pored svih uspjeha u atletici, opisuje kao najvažniji dio u svom životu. „Tako sam vaspitan“ – kaže. To vaspitanje bilo je razlog što je odbio ponude evropskih atletskih klubova. U porodici je bilo mnogo samohranih i starih kojima je bila potrebna njegova pomoć, a Mileta je nesebično pomagao. 

Od trkačkih staza oprostio se krajem sedamdesetih. Na nikšićki Mali stadion, gdje je tada dotrčao s Brezana, okupilo se 2000 ljudi da pozdrave legendu crnogorske atletike. Maratonca s kojim je počela istorija ovog sporta u Crnoj Gori.

Ostala su sjećanja, raspadnute patike tokom trke i brojne anegdote.

Lidija Kojašević Soldo 

Iz knjige Ljudi mog vremena, poglavlje: I zbog njih volim Nikšić