Mićo Maksić, Osma sila: Rock&Roll je uvijek bio prisutan u Nikšiću

Dimitrije Mićo Maksić, član važne nikšićke rok grupe Osma sila, sa kojom je ispisao rokenrol istoriju Crne Gore. Već dugo godina živi u Italiji. Umjetnička duša koja se povremeno vrati rodnom gradu. A vratio se i sa bendom 2019. godine da još jednom ljudi čuju Osmu silu i vanremenske hitove “Spominjem te”, “Kockar” i druge. O istorijatu benda, Nikšiću, muzici, Mićo govori za naš portal...

Za početak da pomenemo 2019. godinu i vaš koncert na Bedem festu. Da Ispričate čitaocima prvo kako su tekle pripreme a zatim i doživljaje sa koncerta i utiske. Bilo je emotivno za sve prisutne...

Imali smo vrlo malo vremena za zajedničke probe, praktično smo se okupili dva dana pred koncert. S obzirom na to da Željko Mrvošević i ja živimo već dugo godina u Italiji, nije bilo jednostavno da se svi nađemo na okupu. Ali kako je već bilo odlučeno šta će biti izvedeno imali smo zadatke da svako provježba sopstvene dionice i jednom kad smo se okupili, bilo je skoro u redu. Za sve nas koncert je bio zaista veliki doživljaj, kao i veliki izazov, jer poslije više od 30 godina imali smo priliku da dobijemo potvrdu od strane publike da su još “žive” naše pjesme.

Mislim da smo u tom trenutku, zajedno sa publikom, jednostavno bili jedna jedinstvena cjelina, što je bilo vrlo emotivno i u potpunosti nas opravdalo kao bend.

Da se vratimo na početke benda i na Nikšić tih godina. Kakva je atmosfera u gradu bila povodom muzike, prostora za vježbanje i sviranje, kako ste se vi međusobno povezali?

Te godine su bile poprilično teške, najviše po pitanju nabavke instrumenata i prostora za vježbanje. Sviralo se najčešće po periferiji, u Domovima Kulture raznih Mjesnih zajednica, gje bi se organizovale igranke ili slični događaji. Bilo je mogućnosti i svirati na terasama ili u salama Hotela ili Motela i nekih restorana, ali su odgovorni pokazivali više interesa za grupe izvan Nikšića.

Naši počeci saradnje su vezani za jednu iznenadnu situaciju u koju se našla grupa “Mir”. Tadašnji basista grupe napušta grupu, a obzirom da su imali potpisan ugovor na 2 mjeseca sa Restoranom “Krupac”, neko je morao da zauzme to mjesto. Tako su me pozvali i ja sam uzeo bas gitaru, misleći na samo ta 2 mjeseca… Međutim, na isteku termina mi je ponuđeno mjesto na gitari i tako sam ostao. Ubrzo poslije počeli smo sa autorskim pjesmama i promjenili ime grupe “Mir” u “Osma Sila”.

Iako je bilo bendova, nekako mnogi računaju rokenrol u Nikšiću od vas. Kako komentarišete to da je rokenrol opstao, u talasima dođe i prođe u gradu...

Da, bilo je bendova koji su ostavili traga u našoj sredini, pa i dalje. Neki od njih su “Đetići”, “Mladi”, “Crna Rupa”, pa malo kasnije “Ljubičasti taxi”, “Rebeka”, “Ljubavna gerila” … i mnogi drugi koji su manje trajali… Ono što je nas izdvajalo I karakterisalo je bio repertoar koji smo tad imali. Veći dio tog repertoara su bile pjesme svjetski poznatih grupa koje niko nije izvodio. U to vrijeme komunikacija i kontakt sa svijetom nije bio tako jednostavan kao danas. Sa radija ili televizije, ili sa rijetkih ploča koje smo mogli kupiti, pokušavali smo da budemo u toku i da u takvim uslovima stvorimo dobar repertoar koji se razlikovao od svih, do tada aktuelnih bendova.

Mislim da je rock&roll uvijek bio prisutan u našem gradu, iako su nailazili momenti kad je izgledalo da mu je istekao rok. Siguran sam da je uvijek ispod površine živio i čekao pravi trenutak. Dokaz za to su i današnje grupe koje sa velikim kvalitetom i profesionalnošću nastavljaju da rade.

Vi ste dugo i u inostranstvu. Šta su prve impresije kada dođete danas u Nikšić?

Prošlo je preko 3 decenije da sam vani i kad god dođem moje prve impresije su da je sve u mnogo boljem stanju nego što je bilo. A onda, poslije nekog vremena, čujem svoje prijetelje i drugove koji od svega toga ne vide ništa… i pitam se ko je u pravu. Logično bi trebalo biti da promjene koje su nastale mogu bolje vidjeti ja, koji sam povremeno prisutan nego neko ko svakodnevo živi u tom kontekstu i ne uspijeva da ih vidi.

Da li je nakon Bedema bilo nekih planova da se češće svira? Radili ste u zlatnom dobu jugoslovenskog rokenrola. Koliko je uopšte bilo teško iz crne Gore doći u neke glavne tokove? Jugoslovenska publika je svakako bila upoznata sa vama... Tu je Hipodrom, Sajmište, Opatija, Rijeka, a i Hus je trebao da producira album?

Za nas Bedem 2019. predstavlja nekakav novi početak. Iako sa poteškoćama vezanim za samu organizaciju, okupljanje i probe odlučili smo da, iako u poodmaklim godinama, snimimo taj davno željeni LP. U ovom trenutku smo na dobrom putu da to konačno ostvarimo. Materijal za LP je gotov, ostaje samo da se odluči gdje će biti štampana ploča. Neće biti u slobodnoj prodaji i tiraž će biti otprilike 300 komada. Biće poklonjene našim prijateljima, sponzorima i svim onima koji su bili dio ovog projekta.

Nije bilo nimalo lako izaći iz Crne Gore i stati rame uz rame sa mnogim tad već afirmisanim grupama. Imali smo sreću da je naš menadžer, Petar- Peco Dobrilović, bio veliki entuzijasta i vjerovao u nas tako da je naše učešće na pomenutim scenama njegova zasluga.

Eventualna saradnja sa Husom na kraju nije ostvarena zbog udaljenosti i slabe komunikacije. (Da je bilo interneta, šta bi bilo?!)

Veliki hit “Spominjem te” je Šobićev tekst. Kakva je bila saradnja sa njim?

Sasvim slučajno i mi i on u istom periodu smo imali sale za probu u zgradi “KUD Čelik”.

Kao i obično krenula je proba... Bobo je imao novu harmoniju i slušajući to što je napravio počeli smo svirati i tražiti najbolja rešenja, ali niko nije imao neku ideju za tekst.

Odjednom se pojavio Miladin koji je čuo muziku i svratio da nas pozdravi.

Iskoristili smo taj trenutak i, onako drugarski, bez pretenzija, tražili od njega da napiše koju riječ... Nije trebalo mnogo, par minuta, čini mi se, i tekst je bio gotov. U tom trenutku niko od nas nije očekivao da će ta pjesma biti tako popularna da postane zaštitni znak grupe. Dio zasluge ide našem producentu, poznatom i tada možda najboljem bas gitaristi Jugoslavije - Nenadu Stefanoviću Japancu.

Vi ste vezani za muziku i u Italiji. Recite nam više o tome...

1995/6. godine sam bio član grupe “Ođila”, saradnja je počela slučajno i trajala je otprilke 2 godine. Poslije razlaza grupe sarađivao sam i svirao u raznim varijantama. Obično grupe za animaciju, tj. sviranje na svadbama ili privatnim zabavama. Izdvajam trio “Barbara Iandolo”, zatim duo sa izvrsnim Michelle R. (muzikoterapeut), onda quartet “Balkan” (2 gitare i 2 ženska vokala) i na kraju “Van Grozny”, grupa koju je osnovao bubnjar iz Zadra koga sam upoznao po samom dolasku u Italiju. Sve ove grupe su uglavnom u repertoaru imale našu, balkansku muziku koja je u tim godinama bila mnogo tražena.

Hvala Goranu Bregoviću koji je baš tih godina donio balkansku muziku na ove prostore.

Za kraj recite mi da li slušate neke nikšićke bendove, kako vam se čine festivali?

Ne mogu reći da sam potpuno u toku sa onim što se dešava u Nikšiću, ali moram priznati da se uvijek prijatno iznenadim kad čujem nove grupe i njihova djela.

Iako nijesam čuo sve, vidim veliki potencijal u Pankreasu, Neonoenu, Srđa Simunović... i očekujem da produžim ovu listu 😊

Hvala puno za intervju!

Hvala tebi. Veliki pozdrav svim prijeteljima grupe “Osma Sila”

Živjeli!!!

cover photo: privatna arhiva