Mikijev kutak u Rastovcu

Prolazio jednom Miki Radulović, kao klinac, do rodbine u Malom Brezoviku... I sa druge strane rijeke, u Rastovcu, vidio ljepotu jednog mjesta koje nikad neće zaboraviti.

Prolazio jednom Miki Radulović, kao klinac, do rodbine u Malom Brezoviku... I sa druge strane rijeke, u Rastovcu, vidio ljepotu jednog mjesta koje nikad neće zaboraviti.

Cijelih je 12 godina Miki živio u Beogradu. U milionskom gradu postao i profesor slikarstva. Prije toga završio Pedagošku u Nikšiću. Od svih nikšićkih slikara, njegovi motivi onako najšire prepoznatljivi među svim generacijama: likovi, sjenke i duše rodnog kraja. Svijet uspomena koji se u neko praskozorje ili suton pretvara – u magiju.

Sve i da ne znate šta i kako slika Miki, iz naslova nekih od njegovih ciklusa biće vam sve jasno: ,,Kućišta“, ,,Jutro“, ,,Dvorište“, ,,Čekanje“... Oni koji se bave teorijama slikarstva, njegovo djelo prepoznaju kao ekspresionizam na tragu nadrealizma – i uz koju kap naive. Bez toga diskretnog dorira ne može; da sluti na onaj kamen i ono djetinjstvo.

 

Ima strašna priča o tome, kako je Miki prijem na Pedagoškoj u Nikšiću polagao, neđe početkom sedamdesetih. Komisija mu bili neke bitne face iz svijeta slikarstva iz umjetnosti: Bato Pravilović, pa Drago Đurović i Gvozdo – Nikola Gvozdenović. I taman krene prijemni, pa mu Bato veli - ,,Miki, bi li ti meni pošao za cigare i novine?“. Njemu ništa ne bi jasno, tek počeo da radi i crta... A slavni profesor mu dodaje: ,,Ne zezaj, vidiš da si već položio!“.

 

A Miki, stari profesor generacija nikšićkih gimnazijalaca, vam ne mari mnogo za sve te teorije slikarstva i uklapanja u bog zna kakve pravce. Više voli da mu neki neznaveni namjernik, ili komšija sa sela, onako od oka i na prvu loptu ispali neki spontan i iskren komentar – nego bilo kakve riječi i pohvale istoričara ili teoretičara umjetnosti.

Uglavnom, nakon onih 12 beogradskih godina – Mikija je nešto nazad u Nikšić zvalo. I smiri se na onom mjestu, gdje ga je ljepota kao dječaka zatekla. I krene tu da gradi atelje. Prvo je kupio plac. Pa onda, sam ili sa prijateljima, od kamena ili drveta – atelje sagradio. Kaže da se ništa za njega tako lijepo u prirodu ne uklapa, kao one naše tradicionalne kuće u kamenu.

 

Naletite do Mikijevog ateljea u Rastovcu. Prije dvije godine, u avgustu, proslavio je 50 godina stvaranja u slikarstvu, velikom izložbom u Baru. Ali, rijetko on ide i do grada, do Nikšića – a kamoli dalje. Otprilike, kaže, jednom mjesečno – duvan da kupi. Tu će vam, u ateljeu, on mnogo toga reći o prirodi i odnosu prema prirodi. A i ne treba da priča mnogo; slike sve jasno govore.

I pričaće vam mnogo toga o sjećanjima. Prije desetak godina je govorio – da ,,ne slikam ono što vidim, nego ono što sam vidio“. Pa je svaki potez tih njegovih sjenki odjek nekih sjećanja i davnih planina.

 

Miki takođe kaže, da je ,,sve ono čeka se držim i šta poštujem – zdravlje, sloboda, i ljubav“. Milovanu Mikiju Raduloviću je 77 godina. Stvarno, pođite do ateljea, da vidite koliko je sve to tamo prisutno. Zdravlje, sloboda, ljubav.