Milada Dobrilović: Zlatne i radne ruke

Otmena i elegantna, domaćica Milada Dobrilović dočekala me je u svom domu, u kući, u Milutinovićevoj ulici, koju Nikšićani nazivaju najljepšom kućom u gradu. Ovo prelijepo zdanje,podignuto 1907. godine, odnedavno je zvanično upisano kao spomenik posebne važnosti. Sve u ovom domu je posebno i lijepo – antikvitetni namještaj, stare porodične fotografije, drvena preslica, komadi alata iz limarske radionice njenog djeda i oca, Miladini ručni radovi.

Tu je i stara Singer mašina, na kojoj su nekada naše bake šile i koja je prešla mnoge kilometre, prije nego što je utihnula. Milada je sama napravila krevet od ostataka drvenog namještaja, na kojem i danas spava. Sve je sama obložila spužvom i štofom, priča s ponosom. Preko kreveta je prebačen prekrivač, izrađen tehnikom pačvorka, sašiven od precizno izrezanih i međusobno spojenih komadića raznobojnog platna. Zidovi su ukrašeni Vilerovim goblenima, heklanim radovima na naslonima fotelja i kauča, ponekom tapiserijom, abažurima na lampama. U stolici sjedi lutka, Miladinih ruku djelo, sa jutanim šeširićem na glavi i u trava-zelenim pantalonama, šeretski se osmjehuje.

„To je moj prijatelj. Umije da se naljuti, pa se onda ne smješka, nego spusti ruke“ – šaljivo dodaje Milada. U domu je ugodno i udobno, puno boja i različitih dizajna, jer sve je unikatno. Svakom detalju Milada je dodala svoj pečat. „Makar jednu crtu“ – kaže, jer nikada nije voljela konfekcijske stvari. Na teškoj komodi iz prošlih vremena stoje brojne fotografije – stari i mladi likovi iz ramova smješkaju se: sinovi, snahe, unuci, roditelji, braća, sestra, tetke, stričevi... Na okruglom stočiću, izdvojena od drugih, nalazi se fotografija Josipa Broza Tita. „Obožavala sam ga, a i dalje ga obožavam, jer takvi ljudi ne umiru“ – priča Milada. Baš je ova crno-bijela Brozova fotografija usmjerila tok našeg razgovora. Italijani su okupirali grad, sjeća se Milada, a njen otac, Đorđije Kotri, zvani Doko, noću je, krijući se, u limarskoj radionici pravio petokrake za partizanske kape, pod svjetlom svijeće. Zet Krsto Perišić ih je farbao u crveno, a Milada se i danas pita gdje je nalazio boju. Sjeća se i kako je otac vario male kukice na poleđini tih petokraka, kako bi se limene zvijezde lakše pričvrstile na kape. Na poziv strica, direktora Solane u Skadru, Milada se s porodicom seli u Albaniju. Pamti kako je sjedila naprijed u autu, držeći brata u krilu, dok je na zadnjem sjedištu bila majka s tek rođenom sestrom.

Nakon oslobođenja, porodica Kotri vraća se u Nikšić, gdje njen otac osniva zadrugu Obnova i počinje obučavati mlade limarskom zanatu. Vještinu rada s limom, koju je naučio od oca Marka, prenio je kasnije na sina Zorana, a sada je nasljeđuje Zoranov sin Pavle, čuvajući tradiciju limarskog zanata po kojem su Kotri uvijek bili poznati. Miladin otac bio je toliko vješt da su govorili kako bi mogao napraviti cipelu od lima koja ni nažuljala ne bi. Njegov brat Toni Kotri, čuveni nikšićki šnajder, takođe je bio spretan rukama. Nije iznenađujuće što je i Milada naslijedila zlatne i vješte ruke. „Ne znam da li su bile zlatne, ali su bile radne“ – dodaje uz osmijeh. Umjetnički nerv, vidljiv u njenim rukotvorinama, vjerovatno je naslijedila od tetke Antoanete, prve Nikšićanke koja je u Zahumlju igrala lik Koštane. Umjetnički talenat prenijeli su i Miladin sin Bobo, kao i unuci Dušan i Bojan, i svi se bave muzikom. „Ne radim više ništa, nekako me volja pustila“ – kaže Milada, iako sija dok govori o brojnim ukrasnim i upotrebnim predmetima koje je stvorila. Mnogo toga danas postoji samo na slikama u albumu koji zajedno prelistavamo – prelijepih, ručno tkanih torbi. „Kad vidim ženu koja nosi moju torbu, a mlati s njom kao da nosi krpu, dođe mi da joj je uzmem. Nije to torba za nju. I novine treba znati držati“ – komentariše. Dok gledamo fotografije njenih tapiserija i makrame radova, Milada objašnjava kako je počela s tapiserijama jer je izrada goblena bila nedovoljno kreativna – samo kopiranje zadate šeme. „Moja ruka i oko, moje vrijeme, ali ne i moj kreativan rad“. Krojačku radnju koju je držala s prijateljicom Olgom Brković Jeretin zatvorila je nakon godinu dana, jer je imala potrebu za stvaranjem. Raznobojnom vunom na razboju ukrštala je boje i dizajnirala, vođena talentom.

Njeni radovi ubrzo su prepoznati i prodavani izvan Nikšića. Sjeća se da je na manifestaciji Radničko stvaralaštvo u Rijeci svih 40 izloženih tapiserija bilo prodato. Njen rad nije poznavao predah – često je radila do zore ako bi je nešto dovoljno zainteresovalo. Usavršila je i makrame tehniku, savladavši je iz knjige za samo desetak dana. Ipak, rijetki su u Nikšiću prepoznali vrijednost makramea. Arhitekta Slobodan Vukajlović nagovarao ju je da uradi rad za nikšićki muzej, ali nije pristala. Šuto Milić, vlasnik pilane, jednom je trampio dva njena makrame rada za stari razboj koji i danas čuva u domu. Lutke i klovnove počela je izrađivati slučajno, kad je poželjela napraviti lutku za jednu djevojčicu. To se pretvorilo u seriju od preko stotinu klovnova. Danas su u Miladinoj kući ostala samo dva. „Brat bi mi napravio žičani trup, stope i glavu od pločica lima, dodao žicu za ruke i noge. Onda je počinjao moj rad. Mnogo novina koje je toliko trebalo izgniječiti da postanu potpuno savitljive. Njima se oblagao žičani kostur klovnova, pričvršćivao selotejpom, a onda se preko toga postavljala nježno vata...“ – objašnjava Milada. Savitljive komade ženskih kombinezona punila je vatom i tako su nastajale glave klovnova. A, potom, izrezivala je u čohi oblike za oči, usta, obrve... Nijedan nije bio isti. Skoro metar visoke lutke oblačila je sa velikom pažnjom.

Njihovi sakoi su bili besprekorno skrojeni, postavljeni i pažljivo uklopljeni sa bojom odgovarajućih pantalonica. U kamionu koji je vozio gajbe sa pivom za Beograd, bilo je mjesta i za kutije sa Miladinim klovnovima. Tamo ih je njen sin vrlo brzo prodavao. Ali, prodavala je Milada svoje rukotvorine i u Rijeci, Dubrovniku... Nažalost, nije sva svoja umijeća nikome prenijela. Interesa nije bilo. Pomalo se gubi i običaj katoličkih porodica da se na Božić djevojčicama poklanjaju igle i započeto pletivo. „Meni je baka svakog Božića poklanjala igle na kojima je nekoliko redova pletiva započeto. Sjećam se i sad njenog glasa, ‘pravo Miše’, dok mi objašnjava mustru. Podrazumijevalo se da ne ustanem dok i ja malo ne ispletem“ – sjeća se Milada. Igle i ručni rad odložila je. Bol u nozi ograničio je njene izlaske. Ali, sin Bobo i snaha Ljilja tu su da joj u svemu olakšaju starost. Često je kod nje i snaha Lola, da joj prekine tišinu svakodnevice...