Muzika je za mene mnogo više od hobija - Filip Vulanović, basista

Dajte prostor muzičarima da izvode svoju muziku, jer će tako nastajati još više nove muzike, poručuje mladi bas gitarista iz Nikšića, Filip Vulanović.

Svoje početke u svijetu muzike vezuje za dinamičnu scenu grada, uticaj tada brojnih aktivnih bendova i festival Bedem Fest na kojem je kao srednjoškolac prvi put osjetio energiju nastupa pred publikom.

Od te svirke do danas promijenilo se mnogo toga, kako u Nikšiću, Crnoj Gori, tako i na muzičkoj sceni i u samoj muzici, ali ne i njegova želja i entuzijazam da svojim radom bude podsticaj mladima da počnu da sviraju i bavi se muzikom, baš kao što su starije kolege njega podstakle na to.

Uprkos različitim oscilacijama koje, ocjenjuje, prate domaću muzičku scenu, Filip Vulanović se ustalio u bendu NeonoeN koji je prvobitno trebalo da predstavlja Crnu Goru na Eurosongu u Bazelu. Sastav koji čine: Marko Vukčević (vokal), Ilija Perović (gitara), Milan Vujović (bubnjevi) i Filip (bas), pjesmom “Clickbait” i nastupom na Montesongu privukao je publiku.

Pjesma ima upečatljiv i pamtljiv usklik, energičan ritam, ali i društveno-angažovanu poruku, a Vulanović sumira da govori o tome da šta god dobro da uradimo, uvijek će biti hejtera koji će reći: "Ne valja ti to ništa, može bolje”…

I tako je pobjednička euforija NeonoeN-a kratko trajala, jer se u međuvremenu pojavio snimak sa prošlogodišnjeg Festivala kulture Zabjelo gdje je bend izveo radnu verziju pobjedničke pjesme, što je dovelo u pitanje njihovo učešće na Eurosongu. Da bi izbjegli čekanje, vijećanje, tenzije i spekulacije, NeonoeN je odlučio da se povuče sa takmičenja i prepusti štafetu nekom drugom, što je na neki način njihova nova pobjeda u čitavoj situaciji. Odlučeno je da će Nikšićanka Nina Žižić biti predstavnica Crne Gore na evropskom takmičenju, a kada je NeonoeN u pitanju, Filip Vulanović poručuje:

“Bez osvrtanja nastavljamo đe smo stali prije Montesonga, što znači da nastavljamo da stvaramo i sviramo svoje pjesme”.

O svemu tome, autorskoj muzici u Crnoj Gori i Nikšiću, festivalima, publici, bendu i svojim ciljevima, Filip Vulanović govori za Omladinu.

Euforija oko Montesonga pretvorila se u različite komentare i tumačenja, da bi kasnije pažnja bila usmjerena na "situaciju" upravo sa tvojim, odnosno bendom NeonoeN. Sami ste odlučili da prekinete tenzije što se tiče odlaska na Eurosong. Kako je došla ta odluka i kako sada sumiraš kompletan period, od priprema, preko nastupa i pobjede do povlačenja?

Sve se završilo na isti način na koji je počelo, a to je u dogovoru između nas četvorice. Kako smo zajedno donijeli odluku da uđemo u cijeli ovaj proces vezan za Montesong, isto tako smo svi bili saglasni da je najbolja odluka da iz svega toga i izađemo. Prekinuli smo neizvjesnost vezanu za našu "situaciju" kada je sve otišlo predaleko. Naša pjesma i muzika više nijesu bile u fokusu, a naša "situacija" u javnosti se više nije tumačila na pravi način, već je pokazivala tendenciju da eskalira u ko zna kakve dnevnopolitičke obračune preko naših leđa. To smo morali da prekinemo!

Da li žalite što se pjesma "Clickbait" neće čuti sa scene u Bazelu ili nastavljate bez osvrtanja na to? 

Bez osvrtanja nastavljamo đe smo stali prije Montesonga, što znači da nastavljamo da stvaramo i sviramo svoje pjesme.

Nesporna je popularnost pjesme koja uz dobar zvuk, tekst i upečatljiv scenski nastup donosi priču koja ima dramaturgiju, a pored toga obrađuje aktuelnu temu - klikbejt kao pojavu koja danas utiče na sve. Na šta ste željeli da ukažete ovom pjesmom, jer je, pored muzičkog kvaliteta, ona i društveno angažovana?

Pjesma i scenski nastup donose kompletnu priču, a naracija te priče je u prvom licu. Nastup počinje tako što prikazuje mene kao vulkanizera, Milan je kovač, a Ilija varioc. Marko ima posebnu ulogu - on je hejter koji nas tokom nastupa cima i gurka. Sve to prati tekst: "Ujutru čim otvorim oči, još mamuran od protekle noći, oko sebe se ne osvrnem, a već sam počeo da skrolujem…".

Htjeli smo da prikažemo kako smo mi obični radnici, ljudi koji se trude da rade svoj posao, da nešto stvore, ali ipak, kao takvi često postajemo žrtve fenomena današnjice - stalnog otvaranja telefona i beskrajnog skrolovanja. Uz to, koliko god se trudili da nešto postignemo, uvijek će se naći neko ko će pokušati da to sruši. U prevodu, šta god dobro da uradimo, uvijek će biti hejtera koji će reći: "Ne valja ti to ništa, može bolje”.

Montesong je podstakao stvaralaštvo i predstavio različite pravce, izvođače i numere... Kako ti vidiš domaću muzičku scenu i koliko je teško istrajati na njoj? Koji su najveći izazovi sa kojima se muzičari u Crnoj Gori suočavaju, a posebno mlađi? 

Muzička scena kod nas oscilira - nekad ima mnogo bendova i dosta svirki, ali nedostaje autorstva. Ili je situacija obrnuta: više je autorske muzike, ali malo prilika da se ona izvodi i čuje. U posljednjih nekoliko godina primjećujem da se stvara i snima puno nove muzike, uključujući tu i moj bend. Imamo i dosta festivala i raznovrsnih događaja u državi. Moja poruka je: dajte prostor muzičarima da izvode svoju muziku, jer će, po logici uzročno-posljedičnih veza, tada nastajati još više nove muzike!

A što se tiče istrajnosti, ako želiš da radiš muziku onako kako ti smatraš da treba, nije lako opstati nigdje u svijetu, a kod nas tek da ne pominjem. Život muzičara je stalna borba! Koliko je naporan, toliko je i lijep.

Kako je tekao tvoj muzički put i da li je neko/nešto posebno uticao na to?

S obzirom na to da sam iz Nikšića, moj muzički put počeo je priključivanjem bendovima koji su stvarali autorsku muziku. Učestvovao sam u stvaranju takvih stvari s bendovima, prvo je to bio Hipotalamus, a kasnije Mangrov. To je bilo vrijeme kada su počinjali festivali poput Bedem Fest-a i Lake Fest-a, dok su "stariji" bendovi, kao što su DST, Punkreas, Gomila i mnogi drugi, i dalje bili vrlo aktivni. Upravo su oni podstakli našu generaciju da, po njihovom uzoru, i mi sviramo.

Odjednom, u Nikšiću je bilo mnogo novih bendova, mahom klinaca. Tada smo i mi, novajlije, dobili priliku da osjetimo binu na nikšićkim festivalima, u lokalima i pabovima. Posebno bih izdvojio Bedem Fest, jer sam kao srednjoškolac imao svoju prvu svirku baš na tom festivalu. Lijepe uspomene!

Taj period me je najviše obilježio, i od tada se vodim istim principom: stvarati muziku i svirati je pred publikom!

Podsjetio si nas sve na period od prije nekih 10-15 godina kada je u Nikšiću bilo prilično dinamično po tom pitanju… Kako vidiš aktuelnu nikšićku muzičku scenu? Šta fali, kako je unaprijediti?

Stvarno jeste bila dinamična muzička scena Nikšića tada. To su upravo one oscilacije o kojima sam ranije pričao. Nikšić je u jednom trenutku bio izuzetak - kod nas se i stvaralo i puno sviralo. Ali, sada je situacija potpuno drugačija: nema mnogo bendova niti svirki.

Ono što je tada falilo jeste da taj talas prepoznaju ljudi na pozicijama, koji raspolažu budžetom i prave planove za doprinos kulturi. Nažalost, to se nije dogodilo. Sada moramo ponovo graditi sve, korak po korak, kako bismo podstakli taj točak da se opet okreće.

A da je moguće stvoriti scenu, možemo viđeti na primjeru pančevačke muzičke scene! Eto zadatak - istražite!

U Nikšiću i dalje opstaju festivali, izdvajaju se Lake fest, Bedem fest, a onda i mladi Fort Blues Rock Fest. Da li su dovoljno prepoznati i, prema tvom mišljenju, koliko su značajni za grad i državu, a koliko se u njih ulaže?

Veoma su značajni! U interesu svih nas je da ovi festivali imaju institucionalnu podršku i da svaki put budu na što većem nivou. U njih se mora ulagati!

Da li oni adekvatno "njeguju" i podržavaju domaće autore, mlade bendove? Uz to, da li njeguju i stvaraju publiku, pošto svjedočimo posljednjih godina da je interesovanje sve manje?

Sa druge strane, uz institucionalnu podršku dolazi i obaveza da uradiš nešto od značaja za svoju sredinu, grad i državu. Zadnjih nekoliko godina, podrška domaćim autorima svedena je na minimum, a nadam se da će ubuduće biti veća.

Festivalska publika ima jednu specifičnu kulturu slušanja, da se tako izrazim. To podrazumijeva da ljudi na festival dolaze, s jedne strane da čuju svog omiljenog izvođača, a s druge strane da otkriju nešto novo. Ako se iz godine u godinu ponavljaju isti izvođači, festivali će izgubiti svoju pravu publiku.

Šta muzika predstavlja tebi, da li je primarna profesija ili ipak hobi i zadovoljstvo? Može li se u Crnoj Gori živjeti od muzike i ima li naša scena snagu da plasira autore dalje na neki novi nivo, ka inostranstvu?

Muzika je za mene mnogo više od hobija, ali trenutno nema dovoljno realnog povrata da bi bila "posao". Kao što sam ranije rekao, nije lako - stalna je borba.

Što se tiče muzičke scene, smatram da je prvi korak afirmacija i prihvatanje unutar naše države. Tek nakon što postignemo taj nivo, možemo razmišljati o plasiranju na inostrano tržište kao logičnom slijedu događaja.

Iako naša muzička scena ima svoje boljke, vjerujem da posjeduje ogroman potencijal. Potrebno joj je samo malo više pažnje i podrške da bi se taj potencijal u potpunosti ostvario.

Kako vidiš svoju ulogu na muzičkoj sceni Crne Gore i Nikšića, kakvi su ti planovi za dalje po tom pitanju?

Želim da svojim radom budem podsticaj nekome da počne da svira i bavi se muzikom, kao što su i starije kolege mene podstakle.

Takođe, planiram da iskoristim svaku priliku koja mi se ukaže da doprinesem razvoju naše muzičke scene. Bilo kroz saradnju sa drugim muzičarima, nastupe ili podršku mladim bendovima, želim da radim na tome da scena postane raznovrsnija i bogatija. 

cover photo: Nebojša Perković - Medo