Najdraži kutak i ponos: Miroslav Perković, mladost Kotora i zvanično najbolji vaterpolista Crne Gore

Savršen protivnik je onaj zbog kojeg moraš da pružiš sve od sebe i svojih sposobnosti. Koji izvlači i najbolje i najgore iz tebe. Za jednu utakmicu sa takvim protivnikom napredujem više nego za 100 treninga. Konkretno, to najviše i poštujem kod protivnika

Samo nekoliko minuta posmatranja Miroslava Perkovića - u bazenu ili kraj njega - dovoljno je da shvatite kakva je vaterpolo sila mladić visok 203 santimetra, fizički i tehnički već jedan od najdominantnijih centara kontinenta i današnjice.

Pa ipak, nijesu savršene fizičke predispozicije, ili posvećenost treninzima i borbenost i klasa na mečevima - ono što Kotoranina, prvotimca naše reprezentacije i Novog Beograda, jednog od najboljih timova Evrope - čini onim što jeste. Što je krajem prošle godine potvrđeno i zasluženim priznanjem za najboljeg vaterpolistu Crne Gore.

Miška Perkovića jednim od najboljih prije svega čini njegov karakter. Ponašanje perfektnog saigrača i rivala za poštovanje. I to je ono što isijava iz svake njegove izgovorene riječi u javnosti, ili gesta u bazenu. To je ono što se ponese iz svog doma, učionice svoje škole, ulice odrastanja...

I to je ono što se dugo kalilo. Ovog marta proslavio je 25. rođendan; a već prije skoro deset godina, nakon jednog velikog uspjeha crnogorskih kadeta na ljeto 2017. godine - o njemu se govorilo kao o ,,budućem jednom od najboljih na svijetu“. I samo zamislite, kako je bilo jednom tinejdžeru, kad se na njegova ramena spusti teret takvih očekivanja? Ili, onda kada je donosio teške i važne odluke - da iz svog prvog i lokalnog kluba Katara pređe u redove našeg slavnog Primorca - pa odatle u tim Novog Beograda, sada jedan od najboljih u Ligi šampiona.

Sav taj put, u svakom trenutku, kao i priliku da igra u svakom novom velikom meču, na najvećoj vaterpolo sceni - Miroslav doživljava kao privilegiju. I tako se prema svakom novom danu sportiste i odnosi.

I tako nastavlja tradiciju vrhunskih centara kotorskog vaterpola - od one velike legende Trifuna Ćirkovića, preko Emila Nikolića, Branka Markovića, Ranka - Čapra Perovića... Do onih ,,sa strane“ koji su pronijeli slavu Primorca - Štajnmeca, Vica...

A mnogi bi, pogotovo kotorski zaljubljenici u vaterpolo - već rekli, da ih je igračkim kvalitetom Miško Peković već sve nadvisio. A on sanja da se njegovo odricanje i požrtvovanje potvrde - titulom Lige šampiona, i medaljom sa velikog takmičenja sa reprezentacijom... I za nas otvara prozor u svijet njegovih dana - i života vaterpoliste na vrhunskom svjetskom nivou.

OMLADINA: Sjećaš li se momenta kad si shvatio da ti sport nije samo igra - već i poziv?

PERKOVIĆ: To je bilo kada sam došao u Novi Beograd. Kada sam od vrhunskih igrača i sportista vidio kako se odnose prema treninzima i utakmicama.

OMLADINA: Ko ti je prvi rekao - da imaš nešto posebno, veliki potencijal?

PERKOVIĆ: Prvi mi je rekao moj tata. U tom momentu, vjerovatno to nije bila ni istina, ali je na taj način uspio da me motiviše i pomogne da izgradim samopouzdanje.

OMLADINA: Sjećaš li se prvog treninga? 

PERKOVIĆ: Sjećam se prvog treninga, bio sam najmlađi, osjećao se kao da ne pripadam tu - i jedva čekao da se završi.

OMLADINA: Da možeš da se vratiš u taj dan, šta bi sebi rekao?

PERKOVIĆ: Uvijek me mučilo pitanje da li će se sva ta odricanja isplatiti. Da mogu da se vratim u te dane, kratko bih rekao sebi - ,,Isplatiće se“.

OMLADINA: Budući da imaš izuzetne fizičke predispozicije - da li je vaterpolo uvijek bio jedini izbor? Zbog čega baš vaterpolo - i ima li smisla u Kotoru uopšte to pitanje sportisti postavljati?

PERKOVIĆ: Vaterpolo je jedini  sport koji sam trenirao, počeo sam sa nepunih šest godina. Volio sam i druge sportove, čak i više od vaterpola. Vaterpolo je dio tradicije Kotora, odrastao sam gledajući Primorac, sa tribina pratio sve njihove uspjehe i sanjao da ću jednog dana biti jedan od njih. Pored toga, imao sam i manje zdravstvene probleme, zbog kojih su me roditelji upisali na vaterpolo.

OMLADINA: Jako rano, još dok si bio tinejdžer, u kadetskoj konkurenciji - stigli su veliki uspjesi. I o tebi su i van Crne Gore i regije govorili već tada kao velikom talentu za vrhunski nivo. Kako si se nosio sa tim pritiskom?

PERKOVIĆ: Iskreno, to mi je samo stvaralo dodatni pritisak, strah da neću ispuniti prije svega svoja očekivanja. Ogroman je put od talentovanog do vrhunskog igrača, i psihički mnogo teži nego bilo kakvi izazovi ranije. Bilo je uspona i padova, teških dana i još težih noći. Tek prošle godine uspio sam da prevaziđem to. Osjećam kao da sam skinuo ogroman teret sa leđa, i tek tada počeo da uživam u onom što radim.

OMLADINA: Iza tebe su priznanja za najboljeg mladog sportistu države, za najboljeg u Kotoru - konačno, i za najboljeg vaterpolistu Crne Gore. Obaveza, teret, ponos ili nešto drugo?

PERKOVIĆ: Sva ta priznanja su mi mnogo značila, bila su potvrda da sam radio dobro. Naravno, to je veliki ponos, ali i obaveza da nastavim tako.

OMLADINA: Imaš li neki ritual pred najbitnije mečeve, možda muziku koja te opušta pred nastup...? Kako sva ta priprema na dan velike utakmice za tebe izgleda i teče?

PERKOVIĆ: Mislim da svi sportisti imaju neke male rituale, pa tako i ja. Ne bih otkrivao sve, ali prije utakmice volim malo da se osamim, prije svega utakmice da se zahvalim Bogu što mi je pružio priliku - i kada utakmica počne da se prekrstim. 

Što se tiče pripreme, volim da mi taj dan izgleda kao svaki drugi, da što manje razmišljam o vaterpolu, jer mi se ranije dešavalo da ne mogu da spavam i da pregorim u želji prije početka utakmice.

OMLADINA: A kad izgubiš, kakav je osjećaj i kako se sa tim nosiš? Znamo šta sve pričaju u kojoj mjeri u vaterpolu utiču sudije... Prođe li ti nakon meča ikad ono ,,sudija je kriv“?

PERKOVIĆ: Poraz je jako težak za svakog sportistu, ali je neminovan. Naučio sam da se ponašam i u pobjedi i u porazu. Naravno, noć nakon poraza zna da bude jako teška, ali već sjutradan izvučem najbolje iz njega, utvrdim šta sam morao bolje i okrenem se narednoj utakmici. 

Konkretno, o sudiji i suđenju misao mi prođe tokom utakmice, ali pokušavam da me to ne izbaci iz takta. Nakon utakmice je već sve gotovo, ne krivim nikoga, jer nema nazad.

OMLADINA: Znamo i da su se u vaterpolu često mijenjala pravila posljednjih godina... Da možeš da uvedeš jedno smiješno ili zabavno pravilo, šta bi to bilo?

PERKOVIĆ: Pa, možda obavezan pobjednički ples na kraju utakmice. :)

OMLADINA: Trening rano ujutru ili kasno naveče?

PERKOVIĆ: Definitivno - trening kasno uveče.

OMLADINA: Jesi kad zakasnio na trening - i ako jesi, koji je bio najbolji izgovor?

PERKOVIĆ: Sigurno da jesam, mada sam veoma odgovoran. Iskreno, ne sjećam se kada se posljednji put to desilo.

OMLADINA: Nervira li te više poraz ili ,,ma lako je tebi“?

PERKOVIĆ: Više me nervira poraz. ,,Ma lako je tebi“ me ne nervira, to je svakodnevica i razumijem, jer stvarno tako i izgleda.

OMLADINA: Šta je ili ko je za tebe savršen protivnik? Šta najviše cijeniš kod rivala?

PERKOVIĆ: Savršen protivnik je onaj zbog kojeg moraš da pružiš sve od sebe i svojih sposobnosti. Koji izvlači i najbolje i najgore iz tebe. Za jednu utakmicu sa takvim protivnikom napredujem više nego za 100 treninga. Konkretno, to najviše i poštujem kod protivnika.

OMLADINA: Omiljeni bazen ili mjesto na kom voliš da igraš? I gdje je ,,najluđa“ publika?

PERKOVIĆ: Omiljeni bazen je ,,11. april“ (,,Vlaho Orlić“) u Beogradu. A što se ,,najluđe“ publike tiče, pamtim Komen kup u Nikšiću 2017. godine sa mladom reprezentacijom Crne Gore. I zaista nevjerovatnu podršku i ambijent. 

OMLADINA: Koje su kratkoročne ambicije - recimo, za finiš ove sezone? A koji su najveći snovi karijere?

PERKOVIĆ: Kratkoročna ambicija je osvajanje Lige šampiona sa Novim Beogradom ove godine. A najveći san karijere mi je osvajanje medalje sa reprezentacijom na velikom takmičenju.

OMLADINA: Najdraže mjesto, kutak u Kotoru? Šta za tebe znači ono - biti kući, u svom gradu?

PERKOVIĆ: Najdraži kutak u Kotoru je definitivno mjesto gdje sam odrastao i vrijeme provedeno sa roditeljima. Pored toga, izdvojio bih i bazen ,,Zoran Džimi Gopčević“, koji budi ponos i jako lijepe uspomene na sam početak mog puta.