Natalija Koka Đukanović: Onaj trag koji ostane kada odete

Bila je jedna od pionirki nikšićkog ugostiteljstva. U svojoj porodičnoj kući u Manastirskoj ulici, Koka Đukanović je davne 1963. godine otvorila kafanu. Kafana Kod Koke brzo je postala kultno mjesto za pisce, glumce, slikare, boeme...

„Kažu, vi ste ono što ostavite iza sebe, onaj trag koji ostane kada odete, a Koka je taj trag ostavila. Širokogruda, divna osoba, uvijek spremna da pomogne, da sasluša, da dočeka“ – ovim riječima počela je Jovanka Golović Mijanović, nikšićka advokatica, razgovor o Nataliji Koki Đukanović. „Obožavali su je i kudili“ – bilježila su novinarska pera, jer bila je „svoja i osobena, velika majka i domaćica, sjajna družbenica, pjesmom nadarena krčmarica. Ženski boem i bekrija. Neobična žena, neobične i kompleksne biografije. Ali, bome i legenda grada pod Trebjesom.“ Kavaljerski je dočekivala, častila ali i ispraćala „podnapite“ goste.

Kod popularne Koke, žene plemenitog srca, česti gosti bili su članovi Zahumlja, gdje je bila dugogodišnji član i donator – bilježili su hroničari Nikšića. Sve je počelo ratnih četrdesetih godina prošloga vijeka kada je Natalija Koka Đukanović, tada dvadesetogodišnjakinja, s prijateljicama šetala kroz Mušovinu, ispod nikšićkog Bedema. Pažnju im je privukla pjesma uz gitaru koja je dolazila s druge strane žičane ograde, gdje se nalazila četa italijanskih vojnika. Tako je došlo do prvog susreta Koke i mladog kaplara Enca Kopole, omalenog gitariste s divnim glasom. Nije mogla odoljeti da ga ne prati svojim sopranom, pjevajući melodiju koju je osjetila, iako tekst nije znala. Nekoliko puta su pjevali zajedno i razmijenili poneki pogled, ali strast koja se rodila među njima ostala je sputana granicama nametnutim ratom i odnosom prema okupatoru. Neki čak ni taj nevini susret nisu mogli oprostiti. Kokin život bio je inspirativan i scenaristi Željku Mijanoviću. Po njegovom scenariju, Božidar Bota Nikolić snimio je film Tri karte za Holivud. „Nikad nije bila saradnik okupatora, niti osoba koja je na bilo koji način nekom nanijela zlo. Stavila je tačku na priču sa Encom, kako ne bi naudila ni sebi ni porodici. Ali, sjećam se, da je u nekim večerima u razgovorima uz vatricu, savjetovala mlade da izaberu svoju sudbinu kako se kasnije ne bi kajali. Imala sam osjećaj da je uvijek žalila što nije ostala u toj priči, što nije imala porodicu sa čovjekom u koga se zaljubila i koji se zaljubio u nju. Bila je nesebična i donijela je odluku kojom ne bi povrijedila ljude oko sebe...“ – priča advokatica Jovanka Golović Mijanović.

Enco Kopola nikada nije zaboravio susrete s crnokosom ljepoticom Natalijom Kokom Đukanović. Ona je ostala u Nikšiću, a kaplar Enco, mjesec prije kapitulacije Italije, 1943. pobjegao je iz vojske. Pronašao je utočište kod Slovenke Ane, koju je kasnije oženio i vratio se sa njom u rodnu Italiju. Koka se udala se za Arsa Radovića. Dobili su dvoje djece, sina Božidara Boba i ćerku Miru. Sedamdesetih godina doselili su u Manastirsku ulicu. Zećanka Ana Vućić ovdje je upoznala Koku. Na velikoj svadbi koja je organizovana u kući porodice Vućić, u koju je Ana došla kao nevjesta, Koka je prisustvovala kao prijateljica kuće i neprocjenjiva pomoć oko organizacije gostiju. Niko kao ona nije znao da zapjeva, zaigra i stvori posebnu atmosferu. Prelistavamo gospođa Vućić i ja njene stare, crno-bijele albume, a ona se sjeća: „Ništa, govorili su đeveri, koji su se od djetinjstva družili sa komšinicom Natalijom Kokom, nije bilo između mladog Talijana i nje, osim poneki zaljubljeni pogled i poneko veče uz muziku. Enca na gitari pratio je Anin đever Stevan na harmonici, a Koka sve uljepšavala prisustvom i sjajnim sopranom.“ Kokin muž, kao vojni pilot, dobio je prekomandu i otišao na Vis. Tamo se zaljubio. Oženio se ponovo i dobio još jednu ćerku i sina. On i Koka su ostali u dobrim odnosima. „Koka je sa velikim poklonima išla u Split. Vodila je i djecu da upoznaju polubrata i polusestru. Bila je gost i na svadbama kad je njen bivši muž ženio i udavao djecu...“ O Kokinim dobročinstvima i pomoći koju je pružala svima kojima je bila potrebna, Ana priča sa oduševljenjem.

„Mislim da bi vam u sirotištu u Bijeloj svi znali reći o Koki. Svake godine nosila je toj napuštenoj djeci i novac i kolače i poklone...“ „Kafana Kod Koke brzo je postala kultno mjesto gdje su se okupljali pisci, glumci, slikari i boemi. Advokatica Jovanka se prisjeća kako su u kafanu dolazili i Vito Nikolić, kao i njen brat Marko Golović Gaša, poznat po tome što je napravio motel Montex na Glavi Zete. Pa je onda u taj motel smještao našeg Vita da se oporavi nakon liječenja u Brezoviku. Kod nje se skupljalo boemsko društvo. A ona, lafica! I da im spremi i da ih počasti, da kad vidi da su puno popili, napravi nešto da pojedu i da ih isprati kući. U svojoj kafani bila je više domaćica nego kafedžija.“ I danas, na mjestu gdje je nekada bila Kokina kafana, ponovo je kafana. Nikšićani i dalje ovaj lokal nazivaju Kod Koke, iako decenijama nosi naziv Radovići. Enterijer je ostao gotovo isti kao u „njeno doba,“ priča Zoran Božović, koji već 25 godina radi kao konobar u ovom prostoru. Šank je isti, stara kredenca i kuhinja u kojoj je Koka pripremala hranu. Pokazuje mi rukom sobe u kojima je živjela. Mnogi od njenih starih gostiju više nisu među živima, ali sjećanje na Koku, ženu koja je znala s ljudima, kao i poštovanje prema njoj, nikada nije izblijedjelo. Zatim se ovoj izuzetnoj ženi dogodila posve nesvakidašnja stvar. Ana, Encina žena, je umrla, i on dolazi u Nikšić da zaprosi Nataliju Koku. Događaj je privukao medijsku pažnju, a reportažni program Radio Titograda iz 1994. godine bilježi razgovor sa Encom. Novinar Bratislav Kokolj sačuvao je snimak ovog razgovora. U mikrofon Enco je govorio: „Onaj veče kad Ana umri, ja teško spava. Sanjam Koka. Slušaj... Sjutra ja opet sanjati kada opet vidjeti u Nikšić. I tako puno noć i puno dana. Poslije mjesec i po ja idi pravo Crna Gora da u Nikšić tražiti Koka. Niko ne zna. Taj što za mene bio prevodilac misli da ja traži kuvarica.

A to talijanski se kaži „kuoka“. Onda jedna žena kaži, pa to nije kuvarica, to je Natalija Koka Džukanović. Onda pravo u njena kafana i zagrli se i tako puno minuti plakali... Ja kaži Koka da moja žena ne živa i ja hoću ženiti moja prva velika simpatija što sam dva tri puta vidio u moja život...“ Koka je Jovanki rekla da je uspostavila konatakt sa Encom, da će on doći po nju i da su odlučili da bar stare dane provedu zajedno. Vjenčali su se u šestoj deceniji života u italijanskom gradiću Kjetiju. Vjenčanje su ispratile brojne TV kamere. Koka je nastavila da pomaže. Humanitarna pomoć, ljekovi, ponajviše u godinama sankcija, stizali su od Kjetija, preko Peskare, Barija, trajektom do Drača, potom Skadra, do odredišta – Kliničkog centra u Podgorici, lučkog magacina u Zelenici, risanskog Doma starih, Dječjeg doma u Bijeloj... Podnijela je Koka i najtežu bol. Nadživjela je oba svoja djeteta. Nadživjela je i oba muža. I Koka je umrla. Dva dana „u slavu Koki“, vrata njene nekadašnje kafane bila su zatvorena.