Nikšić kojeg se sjećam i koji (ni)je moj

Nikšić je grad lijepih, nostalgičnih uspomena i dragih ljudi, ali Nikšić danas nije onaj kojeg se ja sjećam i koji je moj, sumira Marija Perović, prva crnogorska filmska i televizijska rediteljka, najvećim dijelom Nikšićanka.

U intervjuu za “Omladinu” prisjeća se svog djetinjstva, odrastanja, ljudi koji su je obilježili i formirali, od porodice, preko prijatelja… Sjeća se Nikšića nekad, pruža osvrt na Nikšić danas… Dijeli lekcije, uspomene, ključne situacije koje nosi iz staronikšićke građanske porodice čiji je život ideja za televizijsku seriju koja bi se mogla razviti. A takvih ideja koje dolaze iz Nikšića ima još mnogo, samo što se Marija sve rjeđe vraća gradu, otkrivajući i zbog čega.

Govoreći o sebi, svom životu, porodici, društvu, gradu i svemu što ga je snašlo do danas, ona komentariše i šta se sve u međuvremenu promijenilo, vidno razočarana, nesumnjivo dobronamjerna. Tako, ističe ona, Nikšić je tokom ‘80-ih godina koje dobro pamti, imao veće šanse za titulu Evropske prijestonice kulture nego današnji koji je, kaže ona, bliži Sibiru nego Evropi. 

Mladima poručuje da ne budu tvrdoglavi, da je inat glupost, da ne žive sa roditeljima, da ne piju, da putuju, da znaju imena 46 poginulih narodnih heroja, zašto se Sutjeska zove Sutjeska, ali i još puno toga što se čita kroz njene riječi…

Rođeni ste i odrastali u Nikšiću. Kako biste opisali period djetinjstva u Nikšiću, šta posebno pamtite? 

Iz perspektive moje 52 godine, Nikšić je još jedan od mojih gradova, pogotovo jer sam dugo smatrala da je prvih 18 godina života na neki način ključno. Igrom slučaja, nijesam rođena u Nikšiću, mama je radila u Beogradu, pa sam se tamo i rodila i nakon 15 dana avionom stigla u Nikšić. Odluku mojih roditelja da se dosele u Nikšić donio je tata, jer su u Nikšiću imali mogućnost doma - kuće, stana. Kako su meni govorili, to nije bila trajna odluka, ali iz mamine vizure, staronikšićanke, sigurno je bila ona koja joj je prijala. Djetinjstvo je obilježeno velikom porodicom, mojim ujčevinom Zirojevićima, i rođacima sličnog uzrasta. Sa svom braćom i sestrama od ujaka išla sam zajedno u školu, igrali smo se po dvorištu, vodili su nas u kino, slavili smo rođendane, u posebnim prilikama išli skupa i na more, i ekipa je samo na adresi Trg Save Kovačević 6 bila zagarantovana… u Nikšiću, u to vrijeme, druženje je bilo kvalitetno, kao i sam život, sadržaji su bili drugačiji, i jednostavnim korakom svakog dana u svakom pogledu se napredovalo - da citiram film iz ranih osamdesetih. Bio je to dobar život više srednje klase u SFRJ, u gradu koji je imao perspektivu, i na koji smo sve do ranih devedestih bili ponosni. Ranih devedesetih stvari su se mijenjale, polarisale, i na neki način, osim mame, nas troje je polako odlazilo iz Nikšića, takođe bez donošenja trajne odluke da smo otišli. Iz vizure mene danas, Nikšić je grad lijepih, nostalgičnih uspomena i dragih ljudi, ali Nikšić danas nije onaj kojeg se ja sjećam, i koji je - moj .

Koji su momenti, ljudi, mjesta najviše oblikovali Vaš karakter i ostavili najsnažniji utisak ili imali posebni značaj za ono što ste Vi danas?

Likovi iz knjiga, imali smo veliku biblioteku, moji roditelji, filmovi u Kinu “18. septembar”, ujak koji je trenirao Sutjesku i drugi koji je volio kaubojske filmove i avanturističke romane. Više su to situacije, odnosno činjenica da se u mojoj porodici razgovaralo, da sam prisustvovala odraslim tumačenjima i pričama, da smo uvijek navijali za Jugoslaviju, i na Olimpijadi kad je u kuću stigao Saba kolor televizor 1980, da sam znala sve o studentskim demonstracijama iz ‘68, da me je mama naučila da ne budem špijun kada sam krenula u školu i da bježim (sa časova) kada moji drugari bježe. Tata koji je bio ljekar, kasnije i direktor bolnice, uvijek je govorio da ne treba praviti razliku između ljudi, sem po onom kakvi su ljudi. Jugoslavija, Jugoton-prve ploče, Jugobanka, krediti roditelja, Jugoplastika , Borovo kabanice, patike za mrsko mi fizičko, Borovo… Dalje, bioskopi, i tapkaroši… Danas je to čudno… Izložbe - svuda su nas vukli sa sobom, sjedjeljke i okupljanja prijatelja, koji bi često postali prave debate, rođendani dječiji... Porodica Vukotić - teta Neđa, čika Momo, Goran, Biljana... Vujovići, Ana, Nada, čika Mišo, teta Nađa… Andrija je bio odrastao... Knjižara Kultura sa knjigama na spratu i u njoj kuma Vila… Razredna Bosa Drašković, učiteljica Caka Miljanić, Štedim, Blace - prvi samostalni izleti sa društvom iz škole,  Krupac… Prvi poljupci u parku i - hahaha - iza Muzeja… Dosta toga pamtim, i sve je nevino i driljivo iz današnje vizure.

Kakav je Vaš odnos sa Nikšićem danas, da li mu se i koliko često vraćate, te kako grad i ljudi koji ga čine izgledaju iz Vaše perspektive sada?

Digla sam ruke, za sada… Pokušaj da moj Nikšić ostane zabilježen su film i serija “Grudi”… To se desilo, kako sada kažu, za Crnu Goru u Evropskoj uniji, i uprkos tadašnjoj nikšićkoj upravi, i zahvaljujući drugarima , prijateljima iz škole, Zahumljašima, ali i kući Zirojevića, kao i drugim članovima ekipe iz Nikšića: Nikoli Vučiniću, Dušanu Kasalici, Dragani Baćović… Od tada, pogotovo od kada mame nema, niti ja Nikšiću falim, pa onda posredno ni Nikšić meni. Svako prijateljstvo treba da je obostrano…

Koje su vrijednosti koje ste ponijeli iz porodičnog doma i zajednice u kojoj ste odrasli?

Ljubav, iskrenost, poštovanje, tvrdoglavost, djelimična disciplina, vaspitanje, odnos prema starijima, često ničim izazvano, i iz današnje vizure ne sasvim zasluženo. Pokušaj nametanja konzervativizma, koji je ostavio tragove, iako sam uvijek bila antinati protivna.

Poznato je da grad svojevremeno bio središte emancipacije, građanstva, kulture... Postoji li neki specifičan duh koji grad nosi, a koji Vi osjećate, možda zamišljate i koji Vas inspiriše? Ukratko, šta je za Vas Nikšić?

Sve ono što je u današnjem Nikšiću sakriveno u metaforičnom smislu po kućama i stanovima, i što nije dobro da se sretne na sahranama, ali se tamo najčešće desi… Uvijek me taj kult mrtvih i čitulja izbezumljivao, ali činjenica je da tamo, kada su oni kojih nema vaši, najčešće sretnete vaše ljude. Iako sam iz starogradske porodice i živjela u takvoj kući, voljela sam industrijski Nikšić, drugare sa raznih strana, snagu fabrika koja se borila sa malograđanštinom koje je takođe u Nikšiću bilo, a danas je ne bih komentarisala, kao ni istaknuti ponos na istu. U nekim drugim civilizacijama, to je snobizam bez pokrića… Sada će se Nikšićani naljutiti, ali dobro je da makar pročitaju…

Da li je i na koji način Nikšić uticao na Vaš kreativni rad, ali i životni poziv?

Mnogo više porodica nego sami grad, bio je to izolovan babl, ma koliko se svi pristojno družili…

Kakvo je stanje po pitanju kulture i umjetnosti u Nikšiću danas, jesu li dovoljno razvijene, postoji li prostor za razvoj i da li se i kako promijenio Nikšić u odnosu na onaj iz Vašeg djetinjstva i mladosti?

Osim  Lake festa, Bedem festa, i privatnih okupljanja, nemam ja mnogo zajedničkog sa ćirilično klerikalnim Nikšićem danas, na žalost. Nikšić je bio radnički grad, grad narodnih heroja, grad čelika, piva i rokenrola. Danas je od pobrojanog ostalo pivo, a dominiraju drugačiji sadržaji. Ali, zaokret u desno se desi kada nestane industrija, izgube se poslovi i prođe rat. Nikšićani su bili narodni heroji u Drugom svjetskom ratu, ali i dobrovoljci u posljednjem građanskom ratu. To je poglavlje iz 90-ih, koje se uz svu umjetnost í kulturu nikada nije obradilo... Ali, da budem ironična, daće Bog…, prije Sava Kovačević na trgu na kojem sam odrasla.

Svako Vaše djelo ima sopstveni angažman. Koliko je važno pokretati društveno aktuelne i bitne teme koje su često i tabu i putem filma/serija govoriti o njima? Zbog čega?

Jer su filmovi komunikativni, pamte se, i utiču i kada se čini da ne utiču. Nisam ja teme pokretala svjesno i namjenski, proizašle bi iz priča, kao i iz mene same… I da, posredno, jeste osnov svega djetinjstvo i odrastanje.

I Nikšić ima svoje mjesto u Vašim ostvarenjima... Postoje li neke lokalne priče koje biste željeli da pretočite u film, ili za koje biste željeli da neko to uradi a da ih Vi gledate? Koje bi to bile? 

Mirko Kovač, Bajo Šaranović i Petar Banićević na tavanu u kući Zirojevića kao djeca partizana sa srećom za boks… I sve što iz toga proizlazi i ono što to znači u pomiriteljskom odnosu sa mojom bakom buržujkom koja tamo odlazi po kiriju od dva, tri ili manje dinara… Zlatnici ušiveni u garderobu i u dvorištu trgovca Danila u toku Drugog svjetskog rata kada se kriju kod njih i četnici i partizani… Kuća Zirojevića, groblje, porodica… Kao dvadeseti vijek na trgu pored parka… Porodična saga, u naznakama, sa malo muško-ženskih odnosa, iako su bili porodični, ovo prvo je ili melodrama ili sapunica… Još se nisam odlučila. Moja porodica zaista može da bude slika građanskog društva koje nestaje…

Nikšić je u trci za kandidata za titulu Evropske prijestonice kulture 2030. Kako gledate na to i imate li neka očekivanja?

Da su ovo osamdesete, imala bih! Nikšić je bio sjajan osamdesetih, ne samo zato jer sam bila dijete, starmalo, ili zrelije, ali dijete. Danas… Teško. Možda kada bi, uz gore pomenute Nikšićane, u tim zvali Janka Ljumovića, Dijanu Čelik, Mariju Kovačević, da pomenem one koji mi prvi padaju na pamet… Možda. Ali uz, za mene tuđu pamet, isključivost, ćirilicu, Knin koji se pravi u Nikšiću kao objekat, isključivo ćirilično pozorište, Filozofski fakultet dominantan a baziran većinski ne na pravoslavlju, iako nisam fan nijedne religije, teško… Evropa je multikulturalna, još uvijek, Nikšić to više nije. I ovo je pretpostavka, ali ni odabrani eksperti iz Beograda, pretpostavljam da nijesu u timu, makar oni od ljudi koje znam, a znam ih dosta iz Beograda… To je samo zgodna reklama i tezga za neke koji Nikšić ne osjećaju kao grad piva, čelika i rokenrola, već grad litija, Ostroga itd… Ali, jer je i Evropa čudna, koruptivno sa koruptivnim može da se sretne, ako se aplikacija dobro popuni. Ali, mislim da je jednako suludo, baš kao i kandidatura Budve. Nije Nikšić u Evropi, Nikšić je bliže Sibiru, iako snjegova više nema.

Šta biste poručili mladim ljudima iz Nikšića, onima koji odlaze, koji ostaju i koji mu se vraćaju?

Da ne budu tvrdoglavi, da je inat glupost, da putuju, da ne žive sa roditeljima, da ne piju, da znaju imena 46 poginulih narodnih heroja, da se Sutjeska zove Sutjeska zbog najveće oslobodilačke bitke i stradalih Nikšićana, da su drugi najveći grad u Crnoj Gori, sa akcentom na Crnu Goru, itd, itd... 

I za kraj možda, ko je Marija Perović, prva crnogorska rediteljka, Nikšićanka, profesorica na FDU...?

O tome treba da govore drugi, ali da donekle pokušam i ja… Koliko god čudno danas izgledalo, Nikšić me naučio poštovanju razlika i različitih pogleda na svijet, zbog drugačijeg diskursa mojih Perovića i mojih Zirojevića uvijek utemeljenih u međusobnom poštovanju. Nikšić me naučio domaćem vaspitanju i lijepoj riječi. Dio svoje profesionalne karijere, one jako važne kao profesorice, realizujem u drugom matičnom gradu - Cetinju… A za kraj, pokušavam i dalje da ne odustajem, jer najlakše je odustati, i ne znam da li mi to donosi Crna Gora, ili uspomene na bivšu Jugoslaviju, ali ne odustajem zbog svih onih temelja koji su mu ugrađeni kroz djetinjstvo u Nikšiću.

cover photo: Duško Miljanić