Nikšićanin, prvi muzički superstar Jugoslavije

Nikola Karović, od stolara, kinooperatera, radnika u Pivari i mornara – do pjevača kojeg je sovjetski lider Brežnjev u sred Hladnog rata molio da pjevaju zajedno.

Ok, jeste znali da je prva ,,zlatna ploča“ u Jugoslaviji, prvi pjevač koji je u ex-Yu 'ladno prodao 100.000 komada vinila jednog albuma – Nikšićanin? Pa i to, da taj Nikšićanin nikad ne bi snimio ni jednu jedinu pjesmu, a kamoli album, da mu nije, od svih ljudi - Tito rekao da to treba da uradi?

Hajde da odmah ispravimo jednu nepravdu: tačno je da Gen Z i ovi malo mlađi slabo bilo šta znaju o Nikoli Karoviću. A da ga milenijalci ili Gen X uglavnom smatraju, pamte, kako hoćete – kao narodnjaka. Eventualno kao lika koji je, eto, pride pjevao nekakve meksičke pjesme i njihove prepjeve. Nikšićanin, čas u crnogorskom odijelu, čas pod sombrerom Pff, kakva nepravda! Ništa od toga Nikolu Karovića nije proslavilo, ma okle... Počev od onog susreta sa Titom. I idemo baš od tog početka.

Nikola je bio predratno dijete. Pa u Nikšiću završio prvo stolarski, pa paz' sad – kinooperatorski zanat. Njegov tinejdžerski posao je bio da fino vodi računa o projektoru, filmskim rolnama, ful opremi koje su stizale u Nk, tamo početkom pedesetih. Kakva priča u fazonu Tornatoreovog ,,Cinema Paradiso“: Nikola je na nekoj od tih posljeratnih projekcija u Nikšiću vidio film ,,Jedan dan života“ (,,Un Dia de vida“, Emilio Fernandes, 1950). I tu, sad već pogađate, već čuo tu pjesmu. I nije više mu danima, sedmicama iz glave izdirala. Još kad mu u familiji rekoše da je sasvim dobro pjeva! A stariji brat je pjevao napolitanske pjesme, a ujaci bili guslari... Tad nije znao da će postati pjevač, al' je znao da to baš želi.

Nego, Tito. Nikola je bio mornar, toliko dobar da je zakučio da dobar dio vojnog roka služi na Titovom ,,Galebu“. Nije šala! I tu mu se već glas po dobrom pročuo – pa ga odrediše da otpjeva nešto maršalu, u jednoj od posjeta. I svašta je pjevao, napolitanske, meksičke pjesme, pa neke romanse i šansone, bez bilo kakvog instrumenta, ma ništa... I Tito ga tu fino zapamti.

Ali daleko je još bio od pjesme i albuma. Sa 23 godine, nakon vojnog roka, morao je nazad doma. I zaposlio se u Pivari ,,Trebjesa“, neđe 1959. Usput pomalo pjevušio, pa došao i do prilike da mu čuju glas na Radiju Titograd... I na jednoj priredbi, u titogradskom Hotelu ,,Crna Gora“ (današnji ,,Hilton“) – sada među brdo solista, opet pred Tita. I glavnokomandujući, najveći sin naroda i narodnosti, se tu njega sjeti i priđe mu!

- Boga ti, mladiću, ti si onaj sa ,,Galeba“? A tebe treba da čuje cijela Jugoslavija. I treba da ideš za Beograd...

I 'ajd' sad ti nešto uradi ili reci onako, kako ti je Tito naumio! O svom trošku, mimo bilo kakve protekcije ili guranja, Nikola fino spuca za Beograd , na audiciju u Radio Beograd.

Prva pjesma, prva Nikolina i crnogorska i bre prva prava jugoslovenska hitčina – to je bila ,,Mala Grkinja“. Čuo je neđe pod nekom terasom u Cetinjskoj ulici (ona paralelna Skadarliji u Beogradu, u čijim prolazima su sad ,,Polet“ i ,,Zaokret“) – i spucao u Radio Beograd. I premolio nekako urednika da mu snimi tu ploču! Uz nju bila je ,,Sagapo“, dakle prepjevi dvije grčke pjesme.

Glavni urednik produkcijske kuće (famozni PGP) mu je fino rekao da to baš niko neće da sluša. Kakve grčke pjesme, alo? I odbiju ga. Pa ga fino odbiju i u Jugotonu (današnji Croatia Records) – jer, naravno, neće se Karović pozivati na to šta mu je Tito rekao. I jedva nekako, nekako – zakuči ugovor u Diskosu (diskografska kuća iz, pazi sad – Aleksandrovca Župskog. Bogu iza nogu) – uz ideju, da se nekako proba prodati 6.000 tih ploča, pa da ne bude čist trošak. U tri ujutru je, nekog 2. jula 1962, to morao da, grešnik, snima – jer mu je u ranije zakazani termin upao neki do tad poznatiji lik...

Na EP izdanju su se, pored dvije grčke, našle i ,,Divni Meksiko“ i ,,Pesma rastanka“. Za 20 dana... 20.000 primjeraka. Do kraja te 1962. godine – lijepih 100.000. I eto je – prva zlatna ploča Jugoslavije!

I ozbiljno – tokom cijelih šezdesetih Nikola Karović bio je apsolutni pop-star u zemlji u kojoj se nije mogla još pakovati ta rok-novotarija, iz ideoloških i svakakvih razloga... Ali se, eto, sasvim moglo pjevati na grčki, meksički, italijanski, francuski način.

E sad, naravno da je Nikola ubrzo postao Titov omiljeni pjevač, da ga je pratio sa kraja na kraj svijeta, pjevao mu na dočecima novih godina, ma tu priču vjerujem svi već znate...

Ali, ozbiljno, Nikola Karović nikad ne bi postao tako bitan i popularan da je bio samo to. Da je, šta ti ga znam, pjevao samo partizanske ili revolucionarne ili ideološke ili nacionalne pjesme. Ili narodnjake. A ozbiljno – do početka sedamdesetih čoek na albumima nije snimao narodnjake, niti jednu tradicionalnu ili autorsku narodnu crnogorsku pjesmu – po čemu ga sad uglavnom prepoznaju!

Šta je tu fora: i meksički filmovi i pjesme imale su prođu u Jugoslaviji jer se radilo o pričama neke revolucije koja nije imala veze ni sa Sovjetima ni sa Hladnim ratom ni sa bilo čim što bi zvaničnoj jugoslovenskoj politici bilo škakljivo. Pjesme slobode i prostog naroda, eto. I pjesme ljubavi, naravno. Ma, ukus stvarnog života, za jednu Jugoslaviju koja se polako zbijala u gradove i sanjala neku, ko zna kakvu budućnost. I eto u tom malom manevarskom prostoru, mimo svih ideologija u muzici, prostor je našao Nikola Karović – da grune i da ga čuje cijela Jugoslavija. I mnogo šire.

Ali ozbiljno, red je da mladost Nikšića, ako ne drugih crnogorskih gradova, neđe prepozna – kakva je to faca, dok je Nikola živ, a ima 87 godina.

I da: to je lik kojem je sovjetski lider Brežnjev (najstrašniji od onih hladnoratovskih posle Staljina) – tražio, ne jednom, da zajedno pjevaju. Koji je pjevao u crnogorskom odijelu za američkog predsjednika Džimija Kartera. Koji je dio i Ginisove knjige rekorda... Ali, o tome ćemo (wink, wink) – u nekoj drugoj priči.

cover photo: Genius.com