Nikšićanin, prvi muzički superstar Jugoslavije (II)

Nikolu Karovića je Elizabeta Druga, njeno veličanstvo, u lijevi obraz poljubila, kad je čula kako pjeva ,,Johnny Guitar“. I šta će grešnik, on se okrene put Tita, da vidi da nije šta on iz Nikšića tu u čemu prećerao, da kakva bruka ne pukne – a drug predsjednik mu ovako dobaci: ,,Bogamu, Nikola, sad ne treba jedno 15 dana da se umivaš“. I da crkne od smijeha.

I sve istina - kada je prvi jugoslovenski muzički superstar, prva zlatna ploča Jugoslavije u pitanju. Sve je Nikola ispričao u sjajnoj knjizi Minje Subote ,,Kako smo zabavljali Tita“, objavljenoj prije 18 godina, koja otkriva neke od tih detalja, pjevanja pred silnim državnicima.

Nego, isto istina: Nikola Karović je dio Ginisove knjige rekorda – kao muzičar koji je pjevao pred 61 državnikom svijeta.

Prije nego dođemo do druženja sa američkim predsjednikom Džimijem Karterom i strašnim sovjetskim liderom Hladnog rata Leonidom Brežnjevim – nešto o muzici. Proslavljen šezdesetih (o tome smo već pisali, o grčkim, meksičkim i napolitanskim pjesmama), sedamdesetih je Nikola Karović već bio megapopularan i kao izvođač najpopularnijih crnogorskih tradicionalnih pjesama. Tako ga uglavnom prepoznajemo i sada.

A koliko je ta slika nekompletna, najbolji dokaz je ta ,,Johnny Guitar“ koju je pjevao pred britanskom kraljicom. Hitčinu iz čuvenog vesterna Nikolasa Reja je prvo pjevala čuvena džezerka Pegi Li (u filmu je pjeva Džoan Kroford, ali je u toj sceni to ipak glas Pegi). Da bi je mnogo godina kasnije obradio – od svih rokera - Erik Klepton. Čisto da znate kakvu je muziku Nikola volio.

Nego, Džimi Karter. Eno ga još živ, 99 godina, onaj što je krajem sedamdesetih dobro situaciju oko Hladnog rata zakuvao, suočio se sa talačkom krizom i islamskom revolucijom u Teheranu – ali je i prvi američki predsjednik koji je u potpunosti priznao komunističke vlasti u Kini.

E, Karter je i posljednji američki predsjednik koji je posjetio Beograd, 1980. godine. A Tita je ugostio u Vašingtonu, u Bijeloj kući, dvije godine ranije. I Nikola dobije zadatak i priliku da pjeva pred ,,liderom slobodnog svijeta“ – i pred njega izađe u crnogorskoj nošnji. Na kraju se Karteru toliko dopao lik koji u nošnji svog naroda pjeva neke od njegovih najdražih američkih pjesama – da je Karovića zamolio da se zajedno fotografišu.

A Brežnjev? E, onaj koji je Sovjetskim Savezom vladao 18 godina (onaj namršteni sa spojenim obrvama, znate njega) – je slušao Nikolu kad god bi se sreo sa Titom. To je bio i period dobrih odnosa Jugoslavije i SSSR. I nakon prvog puta – uvijek tražio, da otpjeva sa Karovićem nešto u duetu! I šta će Nikola...

Pa se dešavalo, da Nikolu Karovića u pola noći bude, za poseban državni zadatak... ,,Alo, diži se, stig'o Brežnjev!“. Pa u Skadarliju, pa pjevaj sve dok su Sovjeti iz delegacije trijezni – a nije ih bilo lako napiti.

Ali stvarno, to nije samo bila priča o pjevaču koji je zabavljao državnike. Najbolji dokaz, jedna pobjeda na festivalu u Poljskoj 1972. godine. Tu je Karović bio najbolji u konkurenciji Domenika Modunja i Iva Montana... Pa se desilo to, da se Ivu Montanu mnogo dopalo kako je Jugosloven otpjevao jednu njegovu pjesmu. Pa ga pozvao desetak godina kasnije – da mu bude gost na bini i da zajedno pjevaju na koncertu u pariskoj dvorani ,,Olimpija“!

I jedan mali, zamalo, diplomatski skandal. Znate već da se Nikola šezdesetih proslavio dobrim dijelom obradama pjesama iz tada megapopularnih meksičkih filmova. I Tito, šta će – kad je ugostio meksičkog predsjednika Adolfa Lopeza Mateosa, zamoli Karovića da otpjeva nešto meksičko. Pa Nikola otpjeva ,,Melageniju“ – a Mateos se ljutne. Šta je bilo - ,,A ne ne, ovo ste nam podmetnuli nekog našeg Meksikanca koji je kod vas prebjegao ili ste ga doveli za ovih par dana, nije ovo vaš pjevač“. I jedva ga ubijediše.

Otprilike vam je jasno, da koga god bi Tito bitnog ugostio, ili se sretao na silnim putovanjima brodom ,,Galeb“ u širenju ideja Nesvrstanih – tu bi bio i Nikola Karović. Pa je pjevao i italijansom predsjedniku Pertiniju, indijskom lideru Nehruu (onom što mu ime ne umijemo izgovoriti, vi probajte), egipatskom Naseru...

Ukupno, 103 puta je pjevao pred Titom. Sve je to zabilježeno, dokumentovano, u medijima, na audio i video trakama... I čak 12 puta je pjevao na dočecima Nove godine na kojima je bio i predsjednik Jugoslavije.

I naravno da ga je Josip Broz smatrao prijateljem. Ono, svjetski ste lider, ali tu je jedan lik koji vrhunski pjeva, koji vas ništa ne pita o politici i koji je pravo domaće jugoslovensko čeljade. ,,Onaj moj crnogorski pjevač“, tako bi ga obično zvao... I kakav je to odnos bio – najbolje svjedoče razglednice, koje je od Tita i Jovanke dobijao sa putovanja ili odmora.

Za kraj, gdje je sve nastupao: u Bošljoj teatru u Moskvi, pa u Gradskoj dvorani u Stokholmu na mjestu gdje se dodjeljuju Nobelove nagrade, pa u bečkoj operi... A možda je od svega bitniji humanitarni rad. Četvorocifren broj dobrotvornih koncerata – e sad zamislite koliko je to bilo dobro pogotovo šezdesetih, kada je bio jedna od najvećih jugoslovenskih zvijezda.

Nikola Karović, 89 godina, i nakon svega – u Nikšiću zaista nije prepoznat kao veličina kakva zaista jeste. A ličnost, ono što kažu, ,,veća od života“.

Cover photo: vesti-online.com