Od ,,Bombonjere“ i ,,Marakane“ do Kopakabane i Medeljina

Zamislite priliku da recimo, pratite meč Boka Juniorsa u argentinskoj ligi, sa tribina čuvene ,,Bombonjere“ - pa da, nakom samo nekoliko sati u drugom dijelu Buenos Ajresa, ispijate kafu u omiljenom kafeu velikog pisca Borhesa...? Ili, da u istom danu posjetite i muzej sa djelima najvećih slikarskih majstora, poput El Greka, Monea, Van Goga...!

Sve to je iskustvo našeg zemljaka Vladana Šoća. Momak iz Podgorice je svjetski putnik po definiciji - obišao već 50 ili više zemalja sa kraja na kraj planete... A početak njegove velike životne strasti, prva velika interkontinentalna putovanja - vezana su za Južnu Ameriku.

E pa, Vladan je ove godine objavio i putopis ,,Miris avanture“ - i obuhvata prvi dio njegovih putovanja Južnom Amerikom. Na 350 strana, u pet zemalja - od Argentine i Urugvaja, do Brazila, Čilea, Kolumbije...

I da, Vladanov put jeste avantura - ali je na stranicama njegove knjige najbolje to, što je stvarno realan opis putovanja. I može biti i odličan vodič, kako se pripremati za putovanje na veliki kontinent. Vladan Šoć je u Južnu Ameriku putovao sam, i jasno je da je to bio put koji svakodnevno pred vas postavlja potencijalne opasnosti. Zato je njegov tekst uzbudljiv - jer je stvarna slika jednog velikog poduhvata. Uz fotografije sa njegovih putovanja, vjerujemo da vam biti interesantno što Vladan ima da kaže - i o velikim avanturama, kao i o pisanju putopisa.

 

OMLADINA: Knjigu otvaraš stihovima pjesme ,,Time“ vanvremenskog benda Pink Floyd. Je li to tvoja diskretna poruka da su život i vrijeme provedeno bez putovanja manje vrijedni, ili...?

ŠOĆ: Tekst pjesme ,,Time“ mog omiljenog benda i tekstopisca najpreciznije odslikava da je život jako kratak, da vrijeme brzo prolazi. I da to vrijeme koje imamo na raspolaganju treba iskoristiti na najbolji način, da radimo ono što volimo. U mom životu to su putovanja, tako da se riječi odnosno tekst iz pjesme odnosi upravo na to, ali imaju i dublji, životni smisao. Jureći za nečim, neopaženo propuštamo ono što je sam život...

OMLADINA: Možeš li nekom mladom ko voli da čita da približiš - zbog čega je, po tebi, putopis mnogo interesantna i lijepa forma - ne samo zbog vrijednosti informacija koje nosi, nego i kao književnost i umjetnost?

ŠOĆ: U mom slučaju knjige predstavljaju stvar koja pobuđuje maštu tako da i putopis kao jedna forma knjige kod mene uvijek budi znatiželju i radoznalost, kao i želju za istraživanjem. Ljubitelj sam i pisane forme i video materijala, kada su avanture u pitanju.

 

Meni kao autoru putopisa važno je i to što sam ono doživljeno i nešto čemu sam se toliko radovao uspio da prenesem na papir i na taj način pokušao da doživljeno podijelim sa što većim brojem ljudi koji su zainteresovani za istu stvar, a to su putovanja.

OMLADINA: Imaš li, nakon svih iskustava, destinaciju koja ti je draža od drugih, koju bi preporučio putnicima i avanturistima?

ŠOĆ: Veoma je teško izdvojiti nešto od toliko gradova, zemalja, prirodnih i gradskih atrakcija koje sam obišao. Ali, da bih odgovorio na postavljeno pitanje, broj jedan je Buenos Ajres. Kao što sam i u knjizi napisao, za mene mitski grad, kako zbog fudbalske strasti tako i zbog knjiga Borhesa, Sabata i ostalih velikana argentinske književnosti. Drugi na listi je Rio de Žaneiro, grad nevjerovatne energije, mitskih plaža, kultne ,,Marakane“ i statue Hrista Spasitelja na brdu Korkovado. Sljedeći je kolumbijski Medeljin, mjesto potpuno drugačije od gradova poput Buenos Ajresa ili Montevidea.

Kada je u pitanju priroda, pustinja Atakama je bez dileme jedan od najljepših prirodnih krajolika, ne samo u Južnoj Americi nego i na cijeloj planeti. Imao sam privilegiju da tri puna dana istražujem njene predjele.

 

OMLADINA: Na prvu loptu - koja ti je najveća radost sa svih putovanja Južnom Amerikom? Koji dan, mjesto i zbog čega?

ŠOĆ: Radost koja mi je uvijek prvo u mislima sigurno jeste upravo dolazak i prvi dodir sa Buenos Ajresom, odnosno slijetanje u glavni grad Argentine. Zbog svega onoga što sam naveo u knjizi, da je to moje prvo putovanje van evropskog kontinenta, da idem u potpuno nepoznate krajeve planete, i to  sam. Tada i bez znanja španskog jezika. Put koji je dugo bio planiran napokon je bio realizovan...

 

OMLADINA: A kada si se osjetio najviše ugroženim, ili van kontrole, ili u strahu...?

ŠOĆ: Ne mogu reći da sam osjećao neki posebni strah jer sam bio pripremljen za potencijalne probleme - ali neprijatnosti sigurno da je bilo. Naravno, odnose se na Kolumbiju i djelove Brazila koji su i po danu a pogotovo tokom noći za stranca ,,neprohodni“. Osvrnuću se na dva detalja, to je sigurno susret sa Medeljinom koji je potpuni kulturološki šok koji sam doživio na jednom od glavnih trgova, ,,Plaza Botero“. A drugi je na utakmici Botafogo - Flamengo, kad sam dobio prijetnje zbog snimanja gostujućih navijača na jednom od najvećih derbija u brazilskom fudbalu.

 

OMLADINA: U knjizi je vrlo jasno i dragocjeno to, što si potencijalnim putnicima pružio mnogo vrlo praktičnih detalja vezanih za putovanja na drugi kontinent. Kada se sad osvrneš - koliko opreza i planiranja je zaista potrebno, za tako veliki poduhvat?

ŠOĆ: Knjiga se u tom smislu može podijeliti na dva dijela. Organizacija prvog putovanja koja je, opet ću se vratiti na to - bilo moje prvo putovanje van Evrope. Prvo putovanje u zemlje gdje se engleski jezik koristi u veoma maloj mjeri...

Ne bih da zvučim kao neko bez empatije ali najveći problem i civilizacijska razlika je definitivno bezbjednost i tu najveću prijetnju predstavlja mnoštvo beskućnika na ulicama, jer je ogroman broj njih u vidno lošem psihofizičkom stanju. Zbog toga je i kretanje u pojedinim mjestima ili djelovima grada - zaista nepoželjno.

 

OMLADINA: Šta je ono što te najviše tamo iznenadilo, kao recimo neka civilizacijska razlika ili razlika u ritmu svakodnevnog života, u odnosu na Balkan ili Evropu?

ŠOĆ: Upravo na ovim putovanjima naučio sam da je Balkan sasvim prigodan za život, i jedno od najljepših mjesta na planeti. Bez obzira na dnevna politička prepucavanja koja sigurno utiču na dio našeg života, sigurnost i bezbrižnost u tom pogledu su nemjerljivi i zato većina ljudi u svijetu percipira Evropu kao najbolje mjesto za život. A ja dodajem i život koji se vodi na Balkanu, da je sasvim pristojan u odnosu na 80 procenata svijeta, i da je naš najveći problem što to ne cijenimo u dovoljnoj mjeri, a pažnju nam odvlače nevažne stvari.

 

OMLADINA: Na kom te južnoameričkom stadionu atmosfera najviše oduševila ili iznenadila?

ŠOĆ: Na ovo pitanje odgovoriću onim što nije u putopisu, jer predstavlja moj treći povratak na južnoamerički kontinent, novembra 2025. a to je sigurno utakmica između Boke Juniors i River Plejta i nestvarna ,,Bombonjera“. Energija koja se ne može pretočiti u riječi, to se mora na svojoj koži osjetiti. Svako podrhtavanje kultnog stadiona budi posebnu emociju.

Osim pomenutog Superklasika gledao sam i utakmice Rasinga i Rivera, San Lorenza i Sarmienta kao i Hurakana i Njuels Old Bojsa. I svaki stadion i svaki od ovih klubova ima svoju istoriju i svoju bazu navijača u zavisnosti u kojem se dijelu Buenos Ajresa nalazi.

 

A kada je u pitanju ono što sam opisivao u knjizi - to je definitivno utakmica Botafoga i Flamenga koji je jedan od najvećih derbija u Brazilu, na stadionu veoma udaljenom od Kopakabane u noćnom terminu, u zabačenim dijelovima Rio de Žaneira.

OMLADINA: Kako bi sa vremenskom distancom opisao iskustvo, recimo dana u Buenos Airesu u kom pišeš - kad u nekoliko sati, recimo, budeš na jednom velikom stadionu - a potom u muzeju gledaš slike najvećih majstora, ili ispijaš kafu u omiljenom kafeu nezaboravnog pisca Borhesa...?

ŠOĆ: Kada u knjizi pišem da su to doživljaji koji ostaju urezani u duši do kraja života to je ono što stvarno mislim i osjećam. Osjećam se privilegovanim što koračam ulicama mitskih gradova što prisustvujem utakmicama koje sam kao dijete gledao na televiziji.

Sve ono o čemu sam maštao uspio sam da ostvarim dolaskom na južnoamerički kontinent i posjetom ,,Bombonjeri“, ,,Monumentalu“ ili ,,Marakani“, svaki od ovih stadiona nosi posebnu energiju, a meni je najdraža ,,Bombonjera“, ali i ,,Marakana“ u Rio de Žaneiru, na kojoj sam proveo nepun sat vremena, što razgledajući muzej što sjedeći u udobnoj fotelji za rezervne igrače i stručni štab na mitskom stadionu gdje su mnogi velikani igre i najpoznatiji svjetski fudbaleri hodali, igrali ili sjedili.

 

Osjećaj je gotovo neopisiv i to je ono što sam pokušao da prenesem u knjigu, ta energija koja se osjeti na tim mjestima, emocija koju evocirate na sve ono što ste od malena pratili i gledali a sada ste tu i svojim očima svjedočite svemu što se nalazi oko vas.

OMLADINA: Kakva sjećanja nosiš na susrete sa južnoameričkim potomcima crnogorskih doseljenika? Koliko su nam stvarno bliski, a koliko - pravi Južnoamerikanci?

ŠOĆ: To su već generacije koje su odrasle u tom podneblju i naravno da su razlike velike. U pitanju su pravi Južnoamerikanci i iz moje perspektive jedino što ih povezuje sa našim prostorima i sa Crnom Gorom - to je ljubav prema prošlosti zemlje njihovih predaka. Ukoliko su pojedini i posjetili Crnu Goru, to se svodilo na svega par dana odmora. Danas je uz upotrebu interneta jednostavnije imati kontakt sa Crnom Gorom i dobijati znanje o precima sa ovih prostora...

OMLADINA: Kako reagovati i ponašati se u situacijama, recimo, kada osjetiš da te u velikom desetomilionskom gradu, dugo prati i dovikuje ti beskućnik, ili kada postaneš svjestan da si u realnoj opasnosti od džeparoša...?

ŠOĆ: Velika je razlika kada se dešava scena u Buenos Ajresu i situacija koju sam opisao u knjizi, koja je u sred bijela dana, mnogo je lakše da odreagujete i da se sačuvate neke veće neprijatnosti dok u noćnim satima bi sigurno bilo mnogo neprijatnije.

 

Upravo najveću neprijatnost koju sam imao bila je na derbiju između Botafoga i Flamenga u Rio de Žaneiru. Iz razloga što se utakmica igrala u noćnom terminu, tunel je bio potpuno mračan, taj tunel koji vodi ka izlazu stadiona, tako da nisam bio siguran da me mladić koji me pratio neće napasti nečim. Policija je stajala van stadiona dok su u unutrašnjosti bili samo obični redari, prilično daleko od mjesta na kojem sam sjedio ja. Bez znanja portugalskog jezika naravno da sam se osjetio ugroženim jer sam bio okružen isključivo domaćim navijačima. Ipak, uspio sam da nekako izbjegnem raspravu i veće probleme.

OMLADINA: Izabrao si da tvoj objavljeni putopis bude bez fotografija - ali je i dalje vrlo interesantan, zabavan i ,,živ“ tekst. Vjeruješ li da je pisana riječ tu sasvim dovoljna, da prenese to ushićenje i ljepotu dalekog putovanja?

ŠOĆ: I te kako vjerujem u pisanu riječ, jer svako na svoj način može da zamisli događaje i da osjeti kroz napisano duh svih stvari koje su se dešavale. U jednom dijelu knjige sam i naveo da posjedujem ličnu biblioteku i da sam ljubitelji knjiga, raznih žanrova pa samim tim i putopisa.

 

Glavni razlog zbog čega izostaju fotografije u knjizi je, naravno, finansijske prirode. Jer bi štampa i izdavanje knjige bilo vjerovatno i duplo skuplje...

OMLADINA: Nakon svega - koja dalja velika putovanja planiraš? Gdje bi ti bio poseban merak da otputuješ - da sad možeš da biraš?

ŠOĆ: Do sada sam uspio da posjetim skoro 50, a u planu, iako ne jurim brojku, imam da posjetim stotinu zemalja. Tako da sigurno planiram završetak posjeta zemljama Bliskog istoka i knjigu o putovanjima kroz Jordan, Iran, koje sam prethodno posjetio - a ostaju obilazak Sirije Iraka i Libana. Naravno, planiram obilazak preostalih pet zemalja Južne Amerike i drugi dio putopisa u kojem ću pisati o tim preostalim zemljama.

 

Uskoro ću započeti rad na novom putopisu u koji spadaju Jermenija i Gruzija, u kojima sam bio 15 dana juna 2024. a nastaviti opisivanjem puta kroz Bjelorusiju i Rusiju koju planiram da završim sa odlaskom u Sibir u avgustu ove godine.

Naravno, u planu je posjeta i obilazak desetak zemalja Azije, desetak zemalja Afrike, odlazak na Kubu, u Meksiko i ostatak Centralne Amerike!

 

(sve fotografije iz kolekcije Vladana Šoća)