Pero Nikčević: Buntovnik sa snovima

Njegova linija, tvrde stručnjaci, savršena je. A Nikčević, opet, „da izvući liniju je slično potezu mača“, i kroz osmijeh dodaje, „monaški sam živio, a moja olovka je preuzela veliki dio moje muškosti“.

Vjerovao je da je u slikarstvu moguće ostati nepotkupljiv, osoben, slobodan i svoj. Slikar Pero Nikčević nije slikao naručene motive radi novca, prezirao je državno, institucionalno slikarstvo i komercijalne galeriste. Studije je završio brže od drugih. Nuđeno mu je da ostane kao asistent na Akademiji u Beogradu – odbio je. Sloboda mu je bila privlačnija. „Sve institucije uzimaju slobodu“ – tvrdi Nikčević. Sloboda, ideja van ideja, a Vinsent van Gog vječni uzor. „Umjetnik je neko ko se sudara sa okolinom. Da bi stvarao, moraš se osjećati kao da si sam na svijetu, moćniji od svih. To traži umjetnik u meni. Ponekad pogledam tog Pera, umjetnika u sebi, i pomislim, budalo, mogao si lijepo da živiš. A opet, strahujem da ne izdam tog mladića, jer ne bih bio dostojan njegovog ideala. Slažem li sebe, slagao bih čitav život. I onog mladića koji je bio blizu nebu... Onaj bljesak divlje zvijeri u očima koji je imao.“ Nikčević je završio Pedagošku akademiju 1971. u Nikšiću. Rodio se blizu ovog grada, u Stubici, 1951. godine, na Petrovdan. Odrastao uz Carev most. Studije slikarstva završio je već 1975. na Likovnoj akademiji u Beogradu, a potom je nastavio postdiplomske studije u Parizu. Sa Žarkom Bjelicom, Ilijom Brankom Burićem, Dušanom Jeknićem, Draganom Karadžićem, Milovanom Mikijem Radulovićem, Branislavom Banom Sekulićem, Rajkom Todorom Todorovićem, Dragomirom Cilom Vušovićem i Stankom Zečevićem, ostaće zapamćen kao jedan od slavne Generacije 9 crnogorskih umjetnika.

Njihov profesor Nikola Gvozdenović Gvozdo smatrao ga je najtalentovanijim. Rajko Cerović je, s Nikčevićem, davne 1977. godine, pravio intervju u domu mladog slikara, u skromnoj seoskoj kući u Stubici. Ovdje se Pero vratio nakon jednogodišnjeg studijskog boravka u Parizu. „Ima li Pero neprijatelja?“ – pitao je Cerović tokom intervjua njegovu majku. „Ne, siromah“ – odgovorila je Perova majka. „Ako ih nije imao do sada, imaće ih“ – dodao je Cerović. Upravo to se i desilo. „Moj život je stvarno bio naporan. Ne znam ni sam kako sam uspio da opstanem. Bez podrške kolega, porodice... Sam.“ „Svi oni iz Generacije 9 trebalo bi da poštuju moj umjetnički stav. Ako su odustali od toga, to je njihovo pravo. Ali njihova će umjetnost zbog toga trpjeti. Ja svoja umjetnička stremljenja pomjeram do krajnjih granica. Priznajem, nekada su mi kolege bile veoma potrebne. Ali nisu bili tu za mene. Ipak, ne mogu da ih se odreknem, kao što su se oni mene odrekli. Vjerujem da mi je upravo samoća pomogla da izgradim snagu karaktera.“

Događaj vezan za njega i primarijusa dr Miša Maksimovića nije nepoznat, ali prvi put Pero Nikčević o njemu priča detaljno. „Nedavno sam sreo dr Ratka Radovića, koji se živo sjeća tog vremena i tog događaja. Radović mi je priznao da je bio spriječen da jednu od mojih slika, koju je izabrao, odnese u Beograd uglednim kolekcionarima, paru Bošković. Razlog je bio tragikomičan. Dr Mišo Maksimović je tražio da cijena moje slike bude niža od one na koju su kupci već pristali. Moj stav je bio da se ne želim jef­tino prodavati. Ironija slučaja nastavila se i sljedeće godine – Maksimović je kupio sliku po cijeni koju sam tražio, ali me je doveo do zida, insistirajući da korigujem jedan detalj na slici.“ Nikčević nastavlja priču: „U trenutku dok sam već završenu sliku ‘popravljao’, da bih udovoljio gospodinu Maksimoviću, čuo sam tihi razgovor između moje majke i sestre. Plašile su se da ću poludjeti. Revolt Spartakusa probudio se u meni. Veliki nož, koji mi je služio kao paleta, u jednom trenu bio je usmjeren prema majci uz urlik: ‘I od tebe ću braniti moju čast.’ Nož sam zario u nesrećnu sliku.“ Dalji tok događaja, objašnjava Nikčević, takođe je bio tragikomičan: „Moja molba doktoru da uzme neku moju drugu sliku ili da mu uradim portret, bila je odbijena. Insistirao je da mu vratim novac koji mi je već ostavio. Osjetio sam da ovu tragediju moramo podijeliti.

Novac sam pocijepao. Jednu polovinu dao sam njemu, a drugu zadržao. Maksimović je, užasnut događajem, pobjegao. Novac je ostao u formi kolaža, zalijepljen na slici.“ „Danas nisu živi ni moji roditelji ni dr Maksimović. Živ je Mijo Mijušković, vajar, i zahvalan sam mu jer me je podsjetio da sam se našao u prekršaju, zakonski kažnjivom – cijepanjem novca. Portreti ćerke i sina Maksimoviću su kompenzovali taj novčani gubitak. Sliku je javnost vidjela na mojoj samostalnoj izložbi 1981. u Titogradu, zahvaljujući tadašnjem predsjedniku Veljku Milatoviću i predsjedniku Akademije Branku Pavićeviću. Uskoro će je ponovo moći pogledati na retrospektivnoj izložbi koju planiram iduće godine“ – zaključuje Nikčević. O novcu u životu Pero Nikčević nikada nije postavljao pitanje. „Kada ga nije bilo, gladovao sam, a glad me pročišćavala. Prekinuo sam kontakte s porodicom, društvom, generacijom. Sve sam to činio da bih se vratio izvoru života. I Mikelanđelo je morao da gurne skulpturu nizbrdo da bi dokazao da je dobro napravljena ako ostane u komadu. Tako je i u umjetnosti, i u životu.

To ne preporučujem ljudima koji nemaju hrabrosti. Možda ni ja to ne bih radio u ovim godinama, ali kada si mlad, to je prirodno. Umjetnik koji ne želi da bude Leonardo svog vremena, bolje da umjetnost napusti.“ Opisivali su ga kao buntovnika sa snovima, nekoga ko se ne pokorava slikarskim trendovima. „U vrhunskoj umjetnosti nema kompromisa. Svejedno je šta slika – cvijet ili jagnje, umjetnik je uvijek zvjerka koja čuva svoju teritoriju. Slikar ili vajar stvaraju čitavim svojim bićem.“ Dado Đurić tvrdio je da Perova linija nije dovoljno cijenjena, ali da se od njega treba čuvati. Slično je govorio i profesor Stojan Ćelić: „Bez sumnje talentovan, ali nikakvog posla s njim.“ Profesorica likovnih umjetnosti Helena Gvozdenović izjavila je, tokom izložbe u Galeriji JNA u Beogradu, da je Pero Nikčević najtalentovaniji student svih generacija.

Stručnjaci tvrde da je Perova linija savršena. „Izvući liniju je slično potezu mača“ – kaže on, i kroz osmijeh dodaje – „monaški sam živio, a moja olovka je preuzela veliki dio moje muškosti.“ Sa 16 godina upoznao je rad Van Goga i još uvijek smatra da je on najveći slikar svih vremena. „Dodirnuo je naučno posmatranje kosmosa. Talasanje u prirodi u odnosu na svoju emociju i na prirodu. Približili su mu se crtački Dado, a slikarski Lubarda. Ja hoću da to objedinim u svom radu.“ Iako kaže da neće poput Van Goga odsjeći uho ili sebi oduzeti život, Nikčević priznaje da je uništavao svoje radove. „Jednostavno moram to da uradim jer osjećam da je pitanje, ja ili oni.“ U manastiru Reževići, kao slikar-isposnik, proveo je četiri godine, od 1981. do 1984. Otišao je u manastir, kaže, jer nije imao kuda drugo – osim u sinje more. „Svima smetam. Velika afera je na pomolu.“ Odlazi kod moćnog Tempa da mu uradi portret. „Zbližili smo se. Imao je sinove mojih godina i bio sam mu simpatičan. Kod njega sam bio da bih ga ‘smekšao’, kako bi preko generala Nikole Ljubičića i Koste Nađa spasao mog druga iz studentskih dana, slikara Dušana Jeknića, koji je bio optužen za dilovanje droge, i profesora Nikolu Gvozdenovića, osnivača Cetinjske likovne akademije, koji je Jeknića primio kao asistenta.“ Kako bi obojicu zaštitio, Pero je poslat da uradi portret i ćuti. „Znao sam, budem li previše govorio, mrak će me progutati.“ Tempo mu je pomogao da se smjesti u dijelu prostorija koje su pripadale manastiru. Nekoliko godina živio je u Holandiji i Belgiji. Za njegov duh, Crna Gora i Jugoslavija bile su previše tijesne.

Konačno, 1987. godine, nastanjuje se u Parizu, gdje i danas živi i stvara. U Parizu, Nikčević je sazrijevao, usvajao nove navike, ponašanje i kulturu. „Pariz je velegrad, istovremeno i pitom i divalj“ – kaže Nikčević, naglašavajući koliko je taj grad uticao na njega. „Biti umjetnik tamo gdje su slavni duhovi sebe kalili nešto je što ne priznaje nikakve diplome i teorije. Taj poziv traži da se ide grlom u jagode.“ Posljednjih godina, nakon dugog odsustva, ponovo dolazi u Crnu Goru. Tvrdio je da se nikad neće vratiti, ali na nagovor majke, posjetio je rodnu zemlju prvi put nakon dugo vremena. Zatim se rodila njegova ćerka Isidora, u Bijelom Polju. Pedeset pet godina je stariji od nje, a djevojčica već pokazuje očev talenat i sprema se za parisku akademiju. Nikčević je i djed – od najstarije ćerke Poline, koja živi u Amsterdamu, ima unuku Eliz. Njegov sin Goran posvećen je poslovnom svijetu. U politiku i nacionalne podjele „ne razumije se.“ U Francuskoj je Francuz porijeklom s Balkana, Jugosloven, Crnogorac, Pješivac, Stubičanin. Dok završavamo razgovor uz crno vino, u nekadašnjoj nikšićkoj Galeriji, danas privatnom restoranu, povjerava mi jednu svoju želju. Volio bi da naslika portret svog lijepog sina Gorana – u crnogorskoj nošnji.