Random za Omladinu: Smanjite skrolovanje
23.02.2024
O Marku Lubardi, poznatijem kao Random, ne bismo previše trošili riječi. Možete to pročitati gdje god. Nas je interesovalo kako je izgledao njegov put kroz odrastanje do regionalne rap slave i šta danas kaže mladim ljudima. Uživajte u intervjuu.
Šta te najviše interesovalo kad si bio klinac? Je li to bila škola, muzika, sport ili nešto potpuno deveto?
Interesovalo me sve ono u čemu sam osjetio da sam dobar a to su škola, sport i tada crtanje i stripovi. Muzika i profilisanje na rep ulaze tek krajem osnovne škole. I ovo "potpuno deveto" zvuči primamljivo, ne znam tačno što je, ali recimo da me i to interesovalo.
U kojem momentu, ako se sjećaš, si počeo da prepoznaješ neke svoje talente? Ne samo muzičke, nego i neke druge?
U vrtiću sam već glumio u dječijim predstavama, tako da sam vrlo rano prepoznao da sam komforan pred publikom. Svidio mi se proces spremanja za nešto, praćeno egzekucijom i učenjem iz grešaka kada rezultati nisu bili dobri. Pisanje i crtanje su takođe fino išli, još od malih nogu. Ali niko to tada ne doživljava kao "talent" ili predispoziciju za buduću karijeru, bitna je igra i isključivanje iz stvarnosti. Sa stvaranjem samosvijesti o svom talentu počinju problemi, ego i nesigurnost, a do tada je dječija pjesma, doslovno i u prenesenom značenju.
Kako su izgledali tvoji srednjoškolski i studentski dani?
Moji srednjoškolski dani su potpuno drugačiji od studentskih. Gimnaziju sam pohađao u Podgorici, uz isto društvo, komfor zonu, prismotru roditelja, ustaljene navike i životarenje u uskom krugu različitosti i svjetonazora. Studirao sam na Američkom Univerzitetu u Bugarskoj, đe se sam brineš o sebi, sa 1000 vršnjaka iz svih krajeva svijeta, đe ti je sve dozvoljeno ali ti nije sve na korist, da citiram biblijskog lika Savla. Studentski dani su definitivno zaslužni za moj kreativni identitet, širinu razmišljanja i potrebu da se eksperimentiše sa formom i sadržajem, prvo u pisanju i pozorišnom radu, a zadnjih 10+ godina najviše kroz rap i battle rap.
Kad si shvatio da kreće neki ozbiljniji život i da sad moraš da radiš, zarađuješ? I koliko je teško ili lako postići to i baviti se nečim sa strane, u tvom slučaju - muzikom?
Od 18e manje-više izdržavam sebe, radeći milion poslova, 4 Work and Travela u SAD, freelancing i ostale egzibicije. Nikad, pa ni sad, nisam pokušavao da živim od umjetnosti. Mislim da bi to bilo osuđeno na propast. Ja sam lično osoba kojoj treba struktura u životu, da pođe na neki posao, druži se sa ljudima, radi na projektima i da se vrne doma. Blejanje po cijeli dan u studiju ili ateljeu, spavanje po kaučima i autima, uz konzumiranje supstanci, mlaćenje po turnejama i gostovanjima, čas imaš leba da jedeš čas nemaš, nije život koji bih preporučio bilo kom. Ali totalno razumijem da neki ljudi ne žele rutinu i atmosferu pokretne trake. Ja sam odrastao uz izuzetnu disciplinu i nije mi problem da danju nosim odijelo a uveče odradim nastup pred 1000 ljudi u trenerci. Takođe, računati na konstantan priliv inspiracije i motivacije za umjetnički izraz i da ti od toga zavise mjesečna primanja je dosta nesmotren potez, makar na Balkanu. Da sam ostao u Americi, siguran sam da bih probao da se ozbiljnije posvetim umjetnosti, jer je tržište mnogo prijemčivije.
Da li ti danas prilaze mlađi ljudi i šta te pitaju? Odnosno, šta ti njima odgovaraš?
Mlađi ljudi me pitaju ili da im poslušam i ocijenim pjesmu, ili da se slikamo ili da bačim fristajl, po mogućnosti u betl fazonu. Što se pjesme tiče, najčešći odgovor je da nemam vremena i da nisam njihova publika kojoj treba da se svidi taj njihov, obično početnički uradak. Da neće dobiti iskrenu pažnju od mene i da, na kraju krajeva, u toj fazi stvaranja ili karijere uopšte ne treba da misle o tome da li će se svidjeti starijem i afirmisanijem kolegi, nego da snimaju i pišu što češće, dozvolivši sebi da budu smeće i da prave greške. Što se slika tiče, mislim da ispoštujem skoro svakog, osim kad mi baš priđu u neprikladnom momentu, npr. kad primam saučešće. Za fristajl obično nemam inspiracije, osjećao bih se ka klovn i svi bi se zajednički smorili da krenem.
Koji je savjet za sve one koji bi možda krenuli tvojim stopama: da li da se odvaže i prate svoje ideje ma šta ih koštalo, ili da dobro premjere, pa onda presjeku?
Nema savjeta, oni koji su dovoljno očajni da se izraze, koji su ludo zaljubljeni u taj zanat i koje progoni ideja da ostave trag u muzici, će ionako da se odvaže, ma što drugi mislili.
Tvoja generalna poruka omladini u Crnoj Gori?
Smanjite skrolovanje, eliminišite jeftina i petosekundna ubrizgavanja dopamina kroz društvene mreže i ne doživljavajte sebe preozbiljno. Vaše starije "ja" će vam biti zahvalno kasnije.