Slavko Shawa Ivanović: Kapetan svih vremena

Podno kotorskih stijena, u kući u kojoj su se rodili i on i otac mu, dočekuju me barba Slavko Shawa Ivanović i njegova supruga Mira. S ponosom naglašava da se u ovaj grad još njegov čukundjed doselio iz brda Crne Gore. Djedovi su radili kao kamenoresci, a Ivanović je navigavao – na putničkim, teretnim brodovima i tankerima.

Život mornara je egzotičan, ali težak i nepredvidiv. Onaj, u kome je opasnost samo usputna stanica do obale. Ipak, ništa nije stišalo nevjerovatnu energiju ovog čovjeka – poliglote, strastvenog lovca i kapetana duge plovidbe. Kapetana svih vremena, kako ga kolege zovu. Nedavno je proslavio devedeseti rođendan. Uz pratnju benda Van Gogh, pred oduševljenom publikom koja je skandirala njegovo ime, pjevao je na kotorskom trgu. Bilo je to iznenađenje jednog od njegova dva sina, koji svira u ovom bendu. Drugi njegov sin plovi. „Samo oni koji mogu da trpe valjanje i posrtanje broda, veliku temperaturu i veliku kišu, i noći provedene na nogama, mogu izdržati na brodu“ – engleskom poslovicom opisuje Ivanović život na moru. „Ali“ – dodaje, onim tipičnim bokeljskim akcentom – „plovidba danas, u poređenju sa godinama kada sam ja plovio, čista je zajebancija. Mi smo se orijentisali prema mjesecu, suncu, zvijezdama, pa ako ih nisi vidio, nisi znao gdje si. Danas, pomorci imaju GPS i u svakom momentu znaju gdje se nalaze. Tri mjeseca na brod, pa onda kući. Ja sam na brodu ostajao i po 13 mjeseci. Vratim se kući, a sin bježi od mene ka od đavola...“

Stranice Ivanovićevog brodskog dnevnika ispunjene su nevjerovatnim doživljajima. Sahranjivao je, vjenčavao, liječio... Kasetu sa pokojnikom, preminulim od alergije na penicilin, niko nije htio da ubaci u more. I, onda je i to bio posao kapetana. Na alžirskom brodu umro je kuvar – čuvali su ga u zamrzivaču sa hranom, da bi na kopnu ustanovili uzrok smrti. Jedan se zaljubio u neku Amerikanku. Kao zapovjednik, imao je to pravo, vjenčao ih je... Obavljao je i hirurške intervencije. Momku iz Kotora, kome je u tuči povrijeđena arkada a komad kože se otcijepio, „udario je osam sterilnih kopči“, a drugom je sašio komad otkinute ušne školjke... Na brodu koji je plovio za Burmu, Fransoaz Sagan, francuska spisateljica, učila ga je da pjeva i svira francusku šansonu. I danas Shawa Ivanović rado svira šansonu. Na dokovima Kube sreo je Fidela Kastra. Stajao je ispred broda i nadgledao utovar, kada se Kastro provezao u džipu. Pozdravio ga je skidanjem oficirske kape. Kastro se začudio što jedan Jugosloven radi na kapitalističkom brodu. Objasnio je kubanskom predsjedniku da ovaj brod pomaže u izvozu kubanskog šećera.

U dugoj pomorskoj karijeri nisu izostali ni gusarski napadi. Sa mladalačkim sjajem u očima, priča barba kako su ga na brodu u Panami izboli noževima i oteli 30.000 dolara. Uspio je da gvozdenim vratima prikliješti ruku jednom od napadača i otme mu torbu sa parama. Drugi napadač je već bio u bjekstvu, misleći da je posao završen. Uz kolač od višanja, koji na sto iznosi supruga Mira, Schawa nastavlja da se sjeća... Plovili su od Japana prema Alžiru, kad je dobio upozorenje iz aviona koji je iznad njih letio da je u moru pun čamac preminulih Vijetnamaca. Podigao je čamac sa Vijetnamcima na brod i ustanovio da su živi. Problem je nastao kad ih je u Singapuru bezuspješno pokušao iskrcati. Obraćao se i američkoj i jugoslovenskoj ambasadi. Tek su u švajcarskoj ambasadi obezbijedili novac za avionske karte. Za svih 17 brodolomnika.

Plovidba nije bila izbor nego najbrži način da se zaradi, a snalaziti se Ivanović je morao od malih nogu. Imao je samo pet godina kada je izgubio majku, a godinu kasnije umro mu je i otac. Vrijedno je učio – četiri godine osnovne škole, potom četiri godine gimnazije i onda na prvu godinu pomorske. Po završetku prvog razreda, kako su ga tada zvali, pomorskog tehnikuma, išlo se na plovidbu. „Bio je to način da se ispita“, sjeća se Ivanović, „da li si za brod ili nisi“.

Po povratku, završio je još tri godine pomorske škole, a potom i godinu obaveznog služenja vojnog roka na vojnom brodu. Prvi putnički brod i prvo radno mjesto bila je Jadrolinija. Plovio je u uniformi trećeg oficira, na malom brodu Kupari. Školovanje je nastavio u Rijeci, tada jedinoj Višoj pomorskoj školi u SFRJ. Za kapetana duge plovidbe polagalo se u Beogradu, kod ministra za pomorstvo. Zapovjednik broda postaće u Jugooceaniji. Imao je 29 godina. Na zidovima prostora u kome danas Ivanović živi, uređenog poput brodske kabine, nalaze se fotografije mladog oficira. Tu su i slike brodova na kojima je plovio, brojni sertifikati i diplome – ukupno 24 sertifikata od 14 kompanija za koje je plovio.

Brojne jezike, koje govori, učio je jer je to bilo potrebno u situacijama u kojima se nalazio. Jezici su za njega, kaže, ono što su majstoru čekići. „Kad su Talijani okupirali Boku imao sam šest godina. Uzimali su djecu na rad, za pranje velikih kuhinjskih lonaca. Prednost su imali oni koji govore jezik. I onda sam ja, svom snagom, učio talijanski. Posle sam, na talijanskim brodovima, usavršio ovaj jezik. Došlo je oslobođenje, a sa njim i Rusi. Do 1948. najvažniji predmet bio je ruski. Posle smo, na nautičkoj školi, morali učiti engleski jer je sva literatura bila na engleskom. Na brodovima Jadrolinije većina putnika bili su Njemci i njemačke udovice koje su putovale na grobove muževima u Egipat. Tada sam učio i naučio njemački. Onda se ukrcavam na američki brod, kao zapovjednik, a cijela posada su bili Španjolci. Uzeo sam knjigu i učio španski. Na alžirskom brodu, među posadom koja je govorila francuski i arapski, naučio sam francuski. U Argenitini, gdje sam ostajao po nekoliko mjeseci, govorio sam portugalski...“ Grčki nije savladao. Grci su radije pričali sa njim na lošem engleskom, nego na grčkom. Na strance, kako ih barba zove, navigalo se jer su plate bile znatno veće nego na jugo-kompanijama. Kao zapovjednik broda Jadrolinije, Novske, Jugooceanije i Beogradske plovidbe, sjeća se, primao je 65 dolara. Na stranim brodovima – oko sedamsto; na američkim – dvije hiljade; na alžirskim – četiri; na francuskim – do četiri i po hiljade dolara. Plovio je na strancima 25 godina, i za deset inostranih kompanija. Odobrenje za odlazak van zemlje u to vrijeme nije bilo lako dobiti. Ivanović je iskoristio poznanstvo sa suprugom vojnog atašea iz Londona i, na njihov poziv, uspio da se ukrca na strani brod. U šezdesetoj godini polagao je za dozvolu za upravljanje tankerom i navigavao na njima pet godina. Više je, kaže, zaradio na tankerima, nego za sve godine plovidbe po putničkim brodovima i kontejnerima.

Golgotu je doživio na brodu Smederevo, Beogradske plovidbe. To će biti i poslednja plovidba kapetana Ivanovića, ali i iskustvo koje ga je koštalo pola života. Danas smatra da je sve sa tim brodom bila velika namještaljka, sa ciljem da se prevari osiguranje i naplati novac. „Šta se tačno desilo sa tim brodom niko nikad oficijelno nije rekao. Sve se držalo kao velika tajna“ – priča Ivanović i pokazuje fotografiju broda sa rupom na boku velikom 375 m2. „Plovili smo ka Peruu. Na brodu je bilo 157.000 tona tereta. Sa ovolikim otvorom i teretom toneš kao sjekira. Bio je to najveći brod, i po dužini i po kapacitetu, koji je plovio pod jugoslovenskom zastavom. Kupljen je s namjerom da se odveze u Split, tamo iskida i pretopi, ali se neko u Beogradu sjetio da ga pusti u plovidbu, sve sa ciljem da se naplati osiguranje. Brod se potpuno raspao, a ja sam jedva uspio da spasem živu glavu i sebi i posadi...“ Njega su, tvrdi, proglasili ludim. Suđenju u Londonu, po tužbi osiguravajućeg društva protiv Jugoslavije, nije prisustvovao. Ivanovićevi nadležni tvrdili su da je na liječenju i da nije u stanju da svjedoči. Pisali se mu, tvrdi, i iz Savezne udbe. „Kapetane, ako samo jedan papir otiđe vanka, biće oštećena ne samo Beogradska plovidba, nego i cijela jugoslovenska zajednica...“ Papire je pedantni kapetan Slavko Ivanović sačuvao. Svjedočanstvo o jednom vremenu i o velikoj prevari predaće, kaže, sinu, da ih on objavi.