Svetlana Mandić: Novinarstvo je život, osmijeh, sloboda, hrabrost, prkos!

“Nikšić će uvijek biti tu - jednako velik, širok, nasmijan i lijep. I opet ću reći isto - ako nam neko pomuti takvu sliku grada, nije do Nikšića, do nas je”, poručuje poznato lice grada, novinarka Svetlana Mandić.

Bilježeći priče čovjeka i mjesta, ona svjedoči životu, gradu i prilikama, čuvajući istrajno i hrabro ljudsko i humano, onaj dobri duh Nikšića, ali istovremeno razotkriva istine, traga i izvještava o problemima i temama koje znaju da (za)bole i razočaraju.

“Ko o čemu, ja o čovjeku i o ljudskosti. Ali, ne odustajem – ni u životu, ni u poslu. Pa dokle stignem”, kaže Svetlana Mandić.

Pored brojnih nagrada i priznanja koja su stigla na njenu adresu tokom karijere, nedavno je osvojila i nagradu “Zaloga” koju dodjeljuje Književna zajednica “Vladimir Mijušković” iz Nikšića, i to za knjigu "Kad tišina progovori" koju je objavila 2022. Godine. U njoj je sabrala samo neke od brojnih reportaža, a žiri je primijetio da je u njoj “vrhunsko novinarsko stvaralaštvo pretočeno u književnu formu”. Žiri je posebno istakao da knjiga Svetlane Mandić obnavlja vjeru u mogućnost visokih stvaralačkih dometa u žurnalistici, te da je u pitanju traktat o izazovima običnih ljudi, čije sudbine često prolaze nezapaženo u javnom diskursu.

“Selektujući novinarsku građu, autorka je sabrala tekstove koji i tematski i fenomenološki nadilaze 'pjenu dana' koju nosi svakodnevica i izrastaju u istinske traktate o životnim izazovima tzv. običnih ljudi, tj. onih čija sudbina najčešće nailazi na ravnodušnost javnog diskursa. Knjiga 'Kad tišina progovori', prema tome, predstavlja snažan humanistički apel, podsjećajući čitaoce da sreća i nesreća, na jednoj, ili svakidašnja običnost i začuđujuća originalnost, na drugoj strani, imaju prepoznatljivo ljudsko lice", piše u obrazloženju žirija.

U septembru ove godine Svetlana Mandić je objavila još dvije knjige - “Za svoju i za dušu grada” i “Pričati i kad drugi ućute”, obje zbirke vrijednih tektstova koje godinama s ljubavlju, predanošću i odgovornošću piše. Svetlana Mandić u intervjuu za Omladinu priča o najnovijoj nagradi, novinarstvu, položaju novinara i novinarki u Crnoj Gori, ali i o radu u školu, značaju i izazovima prosvjetnih radnika, priča o Nikšiću i svemu što ga čini posebnim.

Velika književna nagrada “Zaloga” stigla je na tvoju adresu, iz rodnog grada. Kakav je osjećaj i koliko ti, kako lično, tako i profesionalno znači priznanje koje dodjeljuje Književna zajednica "Vladimir Mijušković"?

Vito Nikolić, Dragan Radulović, Vukman Otašević, Dugo Krivokapić… I da ne nabrajam dalje. Kada se među svima njima nađe i tvoje ime osjetiš ponos, ali i strah, i upitaš se da li si dostojna nagrade koju su dobili takvi laureati, ali i nagrade koja nosi ime najpoznatijeg djela Vladimira Mijuškovića. Zaista sam zahvalna žiriju na takvoj počasti i ponosu.

Nagradu si osvojila za knjigu reportaža "Kad tišina progovori" koja je predstavljena na književnoj večeri kakva do tada nije zapamćena u Nikšiću. O čemu progovara tvoja knjiga i koju tišinu osluškuješ i činiš glasnom?

Drago mi je što je ova tišina toliko glasno odjeknula i što su je čuli i članovi žirija. Knjiga govori o ljudima koji su ćutali, a toliko su toga imali da kažu, poruče, da nas nauče i opomenu. E, takve tišine volim da osluškujem, jer sam zahvaljujući njima bogatija, a nadam se, i pametnija. To su one tišine koje su glasnije od bilo koje buke, a jasnije od svih (ne)izgovorenih riječi. 

Ko su "glavni likovi" i koje poruke i pouke oni šalju čitaocima?

Mali-veliki ljudi koji ovaj grad čine velikim, koji ovom gradu daju dušu, a životu ljudskost. Ali i oni koji su sebe dali i daju Pivi i Šavniku. Oni nas uče da nikada ne treba odustati od svojih snova, da ne treba pokleknuti, da uvijek treba pružiti ruku pomoći, da se pravih životnih vrijednosti ne smijemo odreći zarad onih prolaznih, i, što je najvažnije, da uvijek treba biti i ostati čovjek! 

Nakon te knjige, objavila si i "Za svoju i za dušu grada" i "Pričati i kad drugi ućute". Koliki je poduhvat bio objaviti tri tako luksuzna i važna izdanja u relativno kratkom roku, pritom radeći svakodnevno kao novinarka, šta te je vodilo?

I sama najbolje znaš koliko je posao novinara zahtjevan, da nemamo radno vrijeme i da često ne stižemo da se naspavamo. Da bih sve stigla morala sam, kako reče jedan kolega, da naučim „brzo da spavam“. Naučila sam i stigla sam. A da bi izdanja izgledala onako kako sam željela, trebalo je dosta novca, a iza mene nije stajao neki izdavač. Ali, zato su stali resorno ministarstvo, Opštine Nikšić i Plužine, firme koje su smatrale da te knjige treba da ugledaju svijetlo dana. I ugledale su. U onom obliku u kom sam i željela. A knjige sam željela da objavim zbog svih onih ljudi o kojima sam pisala, i pišem, o kojima treba da znaju i generacije koje će tek da dođu, jer ti ljudi su zaloga budućnosti.

Naglasila bih i da su te dvije knjige objavljene i predstavljene istovremeno... Jedna o gradu, ljudima i događajima, a druga o životima i stvaralaštvu umjetnika i kulturnih djelatnika. Šta povezuje ta djela i sve te ljude - one javnosti poznate i one koji žive svojim tihim životima?

Povezuje ih čovjek. I život. Povezuje ih ono ljudsko u svima nama koje ponekad zataji, ali se, bar se tako nadam, uvijek probudi kad treba. Povezuje ih potreba da iz života i sebe izvuku ono najbolje, da nam pokažu da ne smijemo saviti kičmu, pogaziti riječ, zaobići istinu, zgaziti čovjeka. 

Sve to rezultat je tvog novinarskog angažmana i pera, ali prije svega ljudskog i humanog karaktera. Da li se upravo tim vrijednostima vodiš u svom poslu, a i životu?

Često čujem kako se neki novinar/ka bavi važnim temama. I uvijek se iznova upitam – postoji li važnija tema od čovjeka. Ponekad samoj sebi zvučim kao pokvarena gramofonska ploča, jer ko o čemu, ja o čovjeku i o ljudskosti. Ali, ne odustajem – ni u životu, ni u poslu. Pa dokle stignem.

Nakon godina i godina iskustva, šta te motiviše i gdje se nalazi inspiracija? Da li bi izdvojila neke najveće i nepresušne izvore?

Svoj posao zaista volim. I volim grad u kome živim. I volim ljude. Kada sve to spojim, inspiracije mi ne fali. I za sada, izvori ideja ne presušuju. Fali mi jedino da se naspavam (smijeh).

Šta za tebe predstavlja novinarstvo i koliko je ono blisko književnosti (jer je nagrada zapravo književna)? Pored toga, kakav je položaj novinarstva i novinara/ki danas u Crnoj Gori i koliko je izazovno biti, a onda i ostati u toj profesiji?

Za mene je novinarstvo život, osmijeh, sloboda, hrabrost, prkos. 

Reportaže su te koje novinarstvo približavaju književnosti. Uostalom, poznato je da su upravo mnogi svjetski poznati pisci pisali novinske reportaže. 

Baviti se ovim poslom uvijek je bilo izazovno. Danas, čini mi se, izazovnije nego ikada. Uostalom, novinari su uvijek pokušavali da „isprave mnoge krive Drine“ znajući da će u tom pokušaju mnogima „stati na žulj“, da njihovo pisanje neće odgovarati svima, da će onima koji bježe od istine uvijek biti najlakše da novinare okrive za sve, da ih svrstaju na ovu ili onu stranu, da im nacrtaju metu. Još ako tome dodamo da se novinari zaista nalaze u nimalo zavidnoj ekonomskoj situaciji, da su im plate male i da nekako, po nepisanom pravilu, uspijevaju da se izbore za tuđe zarade, ali ne i svoje, mnogi će, ne bez razloga, reći – pa zašto se onda baviti ovim poslom. I moj odgovor će uvijek biti isti – zato što je ovo najljepši posao na svijetu, zato što se novinarstvo živi, zato što ako novinara nema ko će biti glas naroda.

S obzirom na to da (uglavnom) radiš kao dopisnica iz Nikšića, neko bi pomislio da je sve već ispričano, ali ne, zahvaljujući tebi uvijek otkrivamo više... Ko je i kakav je Nikšić zapravo, šta krije, šta nudi, da li i koliko traži?

Lijepo je to rekao Dugo Krivokapić: Svi govore da je Nikšić mali grad, a ja nikako da se pronađem u njemu. Nikšić je dovoljno velik da u njemu možeš naći skriveni kutak samo za sebe, dovoljno otvoren da primi sve, dovoljno tajnovit da poželiš da ga iznova otkrivaš, dovoljno šarmantan da vas na „prvu loptu“ osvoji, dovoljno zanosan da se na prvi pogled zaljubite u njega, dovoljno raskošan da sa njegove trpeze za svakoga ima po nešto. A, ako nam nekada tamni oblaci zaklone vidik – nije do Nikšića, do nas je. 

Kakav je Nikšić danas, kakvog ga pamtiš, a kako ga vidiš ili želiš vidjeti u budućnosti?

Često čujem priče o Nikšiću kakvog više nema, o nekim drugim vjetrovima koji sada duvaju, ili koji su ranije duvali, i svaki put iznova pomislim – a ima li nas. Da li smo i mi isti kao što smo bili prije 20-30-50 godina. Rasli smo i mi i Nikšić. Nekima se ne sviđa to u šta je Nikšić izrastao. Pitanje je da li se njemu sviđa u šta smo mi izrasli. Pričamo o Nikšiću naše mladosti, o bezbrižnim danima, o čistoti i naivnosti, o sreći. I onda uvijek slijedi dobro poznata rečenica – ali toga, nažalost, više nema. Međutim, nema ni nas kakvi smo bili. I generacije koje sada rastu imaće priče o Nikšiću iz njihove mladosti koji će, sigurno, biti drugačiji od Nikšića u njihovim poznim godinama. I svi ćemo imati svoja sjećanja – nekom će mirisati kaldrma, nekom lipe, a nekome asfalt. Neko će pričati o boemima i kafanama, neko o beskrajnim šetnjama po korzou, neko o vremenima kada se sloboda osvajala umom i razumom. A Nikšić će uvijek biti tu – jednako velik, širok, nasmijan i lijep. I opet ću reći isto – ako nam neko pomuti takvu sliku grada, nije do Nikšića, do nas je.

Poznato je i očigledno da je novinarstvo tvoja strast, ali i da si prvo završila biologiju i hemiju, kao najbolji student na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, a zatim radila i kao nastavnica. Šta te je podstaklo da upišeš drugi fakultet iz, reklo bi se, druge oblasti i kako su tekle studije uporedo sa poslom?

Nekad život odluči umjesto vas. Tako je on odlučio da završim biologiju i hemiju i radim sa najdivnijom djecom. A onda sam ja odlučila da završim ono o čemu sam maštala, jer sam shvatila da ovoga puta samo ja mogu ostvariti svoje snove. Sjećam se da sam, dok sam studirala, autobusom koji je prevozio radnike FEP-a išla na posao u Brezna, ili Plužine, oko 5.30 časova, a onda bih, po završetku časova, produžila za Podgoricu i često se vraćala kući u večernjim satima. I nije mi bilo teško. Valjda zato što sam živjela svoj san. I još uvijek ga živim.

Na osnovu iskustva u učionici, ali i kasnije na fakultetu, koliko je važan pedagoški rad i šta je tebi bilo najvažnije da preneseš ili da naučiš djecu i mlade?

Zahvaljujući učionici i radu sa djecom shvatila sam koliko je lijep, zahtjevan i uzvišen posao prosvjetnog radnika. Uostalom, na prosvjeti i počiva država i od dobrih nastavnika zavisi koliko će nam i država biti dobra, jer oni su ti koji školuju ljekare, sudije, tužioce, inženjere, političare… Oni su ti koji od djece stvaraju slobodne, hrabre, slobodnomisleće, odvažne ljude. Ali, nažalost, posao prosvjetnog radnika se ne cijeni dovoljno. I oni, poput novinara, nekako uvijek budu glavni krivci za sve (a meni je izgleda suđeno da biram profesije koje je najlakše prozvati i okriviti). I roditeljima, i državi, izgleda da je najlakše da prosvjetne radnike okrive za sve neuspjehe i djece i društva. A niko nije imao i nema volje da prosvjetne radnike sasluša i čuje. A trebalo bi – za dobro svih nas.

Trudila sam se da svoje učenike čujem. Vjerujem da sam u tome uspjela. A čuli su i oni mene. Valjda smo zato zajedno uspjeli.

Uvijek ističeš važnost i značaj porodice u svom životu. Ovo nije pitanje, već samo slobodan prostor da to uradiš, jer znam da ti je bitno - izvoli... :)

Porodica je sve. Oni su ti koji mi daju krila, koji me bodre, koji su uz mene i kada „letim“ i kada „padam“. Oni mi daju bezuslovnu ljubav, snagu, oni su me naučili da volim i budem svoja. Svi koji poznaju moju porodicu znaju i da sam u pravu kada kažem da sam najbogatija osoba na svijetu, jer imati njih je neprocjenjivo bogatstvo. 

Poslije svega, kad se završe razni događaji, intervjui, posjete, konferencije za medije, kad se ugasi računar, ko je Svetlana Mandić, šta radi, u čemu uživa, kako se opušta?

Sanjarka koja živi u oblacima, vjeruje u bajke i romantiku, u ljude. Druženje s porodicom me opušta i čini srećnom, jer svaki trenutak proveden s njima je života vrijedan. Obraduje me iskren osmijeh, snažan zagrljaj i cvijeće. A kada se ugase svjetla i kazaljke otkucaju ponoć (mada je to češće sat-dva iza ponoći) onda me Balašević, Šobić ili Kemal Monteno, „odvedu na krilima sna“.

Da li bi nešto dodala, poručila čitaocima?

Da budu svoji, da ne dozvole drugima da odlučuju o njihovoj sudbini, da ne dozvole životu da prođe pored njih, nego da žive, vole, da budu glasni i hrabri, da budu slobodni i da budu ljudi!