Svi vidici Boža Koprivice, sa mansarde na ćošku Vardarske i Karađorđeve

Dolje je bio bife ,,Zeta“ a jedno vrijeme i mljekara, a mi smo gore bili. ,,Zelengora“ je bila obućarska, radnja u Karađorđevoj. I pjevali su lake italijanske arije i popravljali cipele. Zvuk čekića. Prozori na krovu od češkog stakla. Na krovu po tri prozora. Snijeg im ništa nije mogao. Karađorđeva 12, baš ugao Vardarske

Dribler među piscima. Ne možeš ti da se tu odbraniš; na svako pitanje, Božo Koprivica te hvata u raskoraku; cima okomito, iz sjećanja u sadašnjost, iz fudbala u film, iz Vardarske u Karađorđevu... I eto ga Bota već na blistavoj širini od riječi, cijeli jedan meditranski trg zaustavi dah – a on spreman da poentira, pravo pod prečku.

I toliko vam, tu u razgovoru, proda driblinga i štosa, toliko puta odigra dupli pas, probije obruč – da zaboravite, svaki put, koliko je dobar realizator. Recimo, kada je iz topa spreman da u minut skicira mapu njemu najbitnijih i najdražih nikšićkih ulica. Razgovarali smo zimus (2025) u ,,Kultivatoru“; željeli da čujemo i o Nikšiću i Sutjesci i njegovom Partizanu – gledane i očima dječaka i pisca. I kakav je to bio Sutjeskin stadion, pod Trebjesom, gdje je jednom prvi put gledao Čajkovskog. I kakav je to bio grad – i koliko ga je, ovdje i sada ostalo.

OMLADINA: ,,Trče sjenke za loptom između grobova“... Je li to sjećanje dječaka na Čajkovskog u Nikšiću i taj stadion, sada groblje iza Manastira – i Vaše prvo sjećanje i na Sutjesku, i na prave mečeve u Nikšiću?

KOPRIVICA: A ne ne, išao sam ja i ranije. Mi smo živjeli tad u Josipa Sladea, Ljubljanska se tada zvala... I ja samo treba da prođem Lazara Sočice, pa posle onom Ulicom Đura Salaja, pa Vučedolskom i onda me već eto. I to je bio stadion, znaš... Jedna visoka drvena ograda. I taj Marko Vrbica, karte je prodavao, to sam tamo napisao, što je imao zlatan zub, on kad me vidi i kaže onom pored: ,,Pusti sledećeg“. A ko je sljedeći - neko malo žgepče...

Jedan od najboljih fudbalera koji je igrao ovdje, Nikola Mijušković, nije vjerovao da sam ja gledao tu utakmicu. Bio je i Radnički tu. I ja kažem, dao je šest golova Musa Bakoč. I Nikola me pita - ,,A u kojim smo igrali dresovima“. Ja kažem - ,,Plavo-bijelim“. ,,A, gledao si...“.

Žao mi je, znaš, to je bio prirodan amfiteatar, baš za stadion. Sad se sve pretjeralo – kod manastira, gore na onom platou, kola nijesu mogla da budu. Sa najboljim prijateljem Željkom Cerovićem, on je imao neki magnetofon, išao, pa smo tu slušali...

OMLADINA: Na kraju tog Vašeg teksta, taj Čik, taj prvi veliki igrač kojeg ste vidjeli, bosonog grabi od Trga Šaka Petrovića prema obućaru Papoviću  - i ,,prema moru Jadranskom, prema velikom plavetnilu“.

A na jednoj od najljepših slika Voja Stanića vezanih za Nikšić – jedan starac korača niz Karađorđevu, dok mu se u daljini, tamo đe je Zempolje, odjednom pruža more i pučina. Kakva je to konekcija i čežnja koja Nikšić i Makondo naših odrastanja veže sa morem i plavetnilom?

KOPRIVICA: Imao je Čik neke sandale, pa se on tako zaigrao da su mu pukle te prečke na sandalama i ostane bosonog... Meni je prva asocijacija tu znaš, ipak, Trg. Trg je mediteranski. Za neku knjigu Anke Gardašević, ona strana prema Manastirskoj, prema Novice Cerovića... Neki su mi ljudi pričali da je to primorski grad. Odnosno, bilo je to svjetlo, pa... Ali, kad već pominjemo Voja – u jednoj kratkoj priči sam pisao baš, da je na prozoru tu u Vardarskoj...

OMLADINA: E, to nam je naredna konekcija! U toj priči (,,Suza kao nebo nad Berlinom“) zatičemo Vas bosonogog, u trku iz ove ulice Narodnih heroja pa lijevo u Vardarskoj – i eto je tu pod lozom upravo jedna referenca na Voja (,,Preko puta, kuća Miljanića, na prozoru slika Voja Stanića 'Prenoćište'“...). Odakle upravo ta prva, Vojova slika koju je ikad naslikao – i koju je decenijama kasnije dugo tražio i nije uspio da je pronađe - u Vašem tekstu?

KOPRIVICA: Jer mislim da je čitava Crna Gora mediteranska. Tragično je, na primjer, iz ovih mojih Banjana, da je to na nekih 30 kilometara od mora, a da se nema taj neki odnos sa Mediteranom...  

OMLADINA: Polazna tačka onog Vašeg ,,Trči Bota, trči, bluz leve cipele“ je jedna Mansarda Vašeg djetinjstva. Je li to negdje upravo ovdje, u Narodnih heroja?

KOPRIVICA: A ne ne, ovo je gdje je bio bife ,,Zeta“, ako se sjećate – a sad neki ,,Giros“... Ugao Vardarske i Karađorđeve. U nekoj mojoj prvoj biografiji za knjigu ,,Volej i sluh“ sam pisao da sam odrastao u kući porodice mrav. Oni su mislili, pošto sam jedno vrijeme bio opsijednut organizacijom mrava, znaš ono mravi – ratnici, mravlja kraljica.... Dolje je bilo prizemlje, dakle dolje je bio bife ,,Zeta“ a jedno vrijeme i mljekara, a mi smo gore bili. ,,Zelengora“ je bila obućarska, radnja u Karađorđevoj. I pjevali su lake italijanske arije i popravljali cipele. Zvuk čekića. Prozori na krovu od češkog stakla. Na krovu po tri prozora. Snijeg im ništa nije mogao. Karađorđeva 12, baš ugao Vardarske.

 

OMLADINA: Je li se stvarno tako dobar fudbal znao igrati upravo na trgu, najvećem u Crnoj Gori? To je nama sad potpuno nerealno... I uopšte – da birate, koje biste igralište Nikšića izabrali kao ultimativnu referencu – pretpostavljam to kod stare gimnazije...?

KOPRIVICA: Tu sam na Trgu odigrao poneku, ali malo, poneku sa ovima iz Manastirske... Tu sam bio baš balavac i prvi put osjetio, kobajagi, tu neku slavu. Neki Ruždija, fudbaler Sutjeske iz Grudske mahale je zastao da me gleda i onda sam mislio da su svi zastali na Trgu. Bila je nedjelja.

Ali više je meni za pozorište pomoglo. I ne mislim sad to, da nešto branim ovo što sam dramaturg. Nego na Trgu naučite šta je mizanscen. Kako ćete da se javite nekom. Šta je svjetlost, gdje će da pane... Na Trgu naučite, na primjer, kad smo mi bili djeca ljudi su nosili šešire. I otmeno je bilo nedjeljom, u kaputima na korzu... Vi se javite nekom starijem čovjeku – a on vam diže šešir. Na Cetinju su se tako neki mangupi javljali Kišovom ujaku Ristu Dragićeviću. Oni po deset puta prođu, on se po deset puta mahinalno za šešir hvata. Izvadimo ruke iz džepova...

Ultimativno igralište – kod gimnazije. Mada je bilo jedno prelijepo iza gimnazije, nije bilo u okviru dvorišta. Stative su bile, nije bilo prečki, pet metara – a teren skoro kao pravi, veliki, 80 metara. I onda ste mogli da igrate i na ofsajd i... Mnogo sam tu volio da igram. Ali, kultno mi je, nešto što me spasilo u životu – to dvorište u kojem smo ja, Željko Cerović, Bale Baletić, Gašo Vukajlović. Nažalost, niko više od njih nije živ. To za Željka ne mogu ni da prihvatim, vjerujte. Čini mi se da će da se pojavi negdje. Bila je tu jedna samoposluga, kupovali čokolade, nijesmo tad bili skloni da pušimo, posle jesmo... Tu smo provodili po 24 sata. Ode se u školu, ali... To mi je vraćalo nadu u život, ujutru. Bilo je raznih situacija, bolesti, ali...

OMLADINA: Najbitniji Nikšićanin u istoriji Partizana? Ili, najbitnija Vam konekcija Sutjeske i Partizana?

KOPRIVICA: Ružno je da kažem, ali moj brat, koji više nije živ, on je više volio Partizan od mene. I bolje je igrao lopte od mene, ako to može biti... E, pa on je imao te neke nevjerovatne konekcije sa Partizanom. Željko je navijao za Partizan isto. Ja sam prvu utakmicu gledao pedeset devete. Partizan je dobio 4:2, 4:0 poveo u 36. minutu. Sjećam se gola Zorana Miladinovića, on mi je bio najmiliji igrač. Vitez, beogradski mangup. Ali, daroviti ljudi su autodestruktivni.

Ali pazi, na jednoj utakmici reprezentacije Jugoslavije, igrala Sutjeska kao sparing partner, na ,,Stadionu JNA“. Bato Bulatović je tako dobro igrao, a ovi protiv kojih je Jugoslavija trebala da igra, mislili su da bi pojačali tim Sutjeske da su jednog reprezentativca premjestili da igra za njih. Bato, jedan od najotmenijih igrača koje sam vidio, a vidio sam ih mnogo... Ima jedna fotografija mog brata kod hotela ,,Javorak“, Jagoš na nekom skupu stolica iz bašte a Bato u nekoj mornarskoj majici sjedi. Filmski glumac je mogao da bude.

OMLADINA: U Vašim knjigama fudbal je onako uvijek raskošan, sunčan, rascvjetan, lak... A Sutjeska je i u svojim najboljim generacijama uvijek važila za prije svega ratnički, žestok tim bez previše lepršavosti. Kako je na taj nikšićki tim gledao jedan navijač Partizana?

KOPRIVICA: A nekako sam uvijek volio najviše da igram po kiši. Najbolji filmovi, evo počev od ,,Rubljova“, scene na kiši. Neorealizam, isto po kiši. Najbolje scene kod Kusturice isto...

A Sutjeska, evo sad ću da ti kažem, kakvih majstora... Jedan od najboljih trenera je bio Škoba Božović, a prije rata bio je igrač u onom velikom BSK. Buba ga doveo, legendarni Buba Golović; doveo ga tako što je rekao da Sutjeska ima sedam bodova – a imala četiri... I taj Škoba je uspio i afirmisao Voja Lazarevića. Ali, po meni - Vasilije Šijaković, igrao u Partizanu, Zvezdi, za OFK Beograd, bio reprezentativac.

Tibljaš je sa nama igrao stoni tenis i košarku, bio u vojsci... I Samatović! Doveo ga Coba, Stojović, bio odličan igrač - doveo ga iz Jaše Tomića. Došao Samatović, maltene u kratkim pantalonicama. I kako se igralo – ovdje gdje je Dom revolucije bila je škola, Druga osnovna. A prva je bila u dvorcu, sad muzeju. Ja već na studijama, igraju Sutjeska – Hajduk. Tamo za njih igra Holcer... I 3:0 za Sutjesku! Nije to, vidi, neka priča lokalna... Tu Sutjesku su često izbacivali i ispadala je iz lige, jer je bilo teško doći preko Pandurice - ljutili se mnogi što moraju doći da igraju ovamo... Ali vjerujte mi, bilo je klase. U životu ste ono što ste postigli. Bilo je i na ulicama strašnih igrača. 

OMLADINA: Bale, Željko Cerović, Vlado Komnenić, Vukajlović... Koliko nikšićka i crnogorska košarka duguje njima i toj Vašoj, fantastičnoj generaciji gimnazijalaca – pa da bi se potom nakon njih desili neki Žižići, Dubljevići, Radovanovići, Varajići?

KOPRIVICA: Oni su bili stariji godinu, godinu i po od mene, a ja sam se sa njima družio pa su svi mislili da sam i ja... Željkov otac Milan Cerović bio je direktor ,,Druge osnovne“. I rano je preminuo. Moj otac isto bolestan rano, u Brezoviku... Bili su neki skupovi dobrih đaka, u Slavoniji, u Daruvaru. Tad smo Željko i ja pronašli neku konekciju. Imao je strašan skok u vis. A ja sa nekim Šandorom igrao lopte, onda meni Željko pomogne da igram... Igrao sam u toj ekipi Karioke koja je osvajala turnire. Željko je skakao u vis, onda se opredijelio za košarku.

A najbolji sportista Nikšića, evo kad sve pričamo u fusnotama – Skale Gvozdenović. Bez obzira na Bečanovića i svjetsku medalju. Skale, svih vremena. Mural je tu, u ovoj ulici Narodnih heroja i mjesto mu je, ali nedovoljno je to... Ovaj Sportski centar, ova dvorana, tome pripada da se zove ,,Skale Gvozdenović“. Jedno vrijeme, nezvanično, najbolji odbojkaš svijeta. Postao reprezentativac za tri mjeseca. Poveo ga Vule Vukalović u Bosnu... I onda ja na Manitovcu čitam u novinama - ,,Smeč Gvozdenovića protiv Mađara donio pobjedu“. Bio odličan u rukometu, pa u fudbalu... Ping-pong na primjer, nije znao da igra, pa naučio – i postao šampion Nikšića.

Nego, košarka... Igrali toliko, već je noć, i više ne možemo, ne što je noć nego što smo umorni... I igramo pantomime. I moj omiljeni film! Po romanu Margaret Duras, ,,Moderato Kantabile“. Režirao Piter Bruk. Igraju Belmondo i Žana Moro. Njihova erotika u jednoj kafani, praznoj, njen sin je napolju... Belmondo savije lijevu ruku, ona desnu. I tu bude više erotike, nego ne znam šta u krevetu. Čudo.

Cerovići živjeli u Ivana Milutinovića, tamo kod vrtića ,,Kosovka djevojka“. Ono gdje je baš Sutjeska osnovana. Željkov brat Bato, bio vitez, prelijep čovjek. I ja vrtim, driblam... A on kaže - ,,E, moj Bota, da igraš protiv mene, ja bih te na grudima odnio. Ništa od tvojih driblinga“...

 

OMLADINA: ,,Jedino je prošlost ovoga mjesta živa“. Malo nas taj stih Pavla Goranovića, koji ste pominjali i citirali, sve hvata i dribla u raskoraku – a jesu li upravo ovakve večeri mali zalog, da nije tako? Kako da se mi, mlađe generacije, ,,odbranimo“ od tog stiha?

KOPRIVICA: Pavle je odličan pjesnik. A to tako, kad su iznutra pitanja, onda ja ne trebam, onda vi odgovorite... A stihovi, to su omaži nekim drugima, sad da Vam ne govorim...

OMLADINA: U intervjuima su Vas često stavljali u kontekst Beograđanina – pa se Vi branite - ,,A ne ne, ja sam Nikšićanin, Crnogorac, Jugosloven“... Zašto?

KOPRIVICA: Ne branim se ja od toga, to je tako! Ima tako neki stih - ,,Sve važno se dešava u djetinjstvu...“. Ne govorim ja da na mene nijesu uticali neki filmovi tamo, neki ljudi, neke predstave, mangupi beogradski ili... I ta škola, svjetska književnost kod Vojislava Đurića.

Odrastao sam u gradu gdje je bilo porodica – Njemci. Moj veliki prijatelj, Đorđe Makrid – Grk, Grci. Od 1859. su tu. Prvi ljekar je bio tu njegov đed – stric. Bio je i Rako Talijan. Pa Muslimani koji su Staronikšićani. Pa djeca oficira. Moj najbolji prijatelj Filipovski, đed komandant grada bio Filipovski – a unuk Sašo bio trener Olimpije, košarkaša Olimpije. Dušku Vujoševiću sam jednom rekao - ,,Pitaj onoga za oca“... Hotel Makrida – tu je Lujo Davičo ubio dva Italijana. Koko Makrid, jedan od prvih liberala.

I jedan sam od rijetkih iz moje generacije, u Beogradu, koji vjeruje u ovu mladost, ovo sve, svjetla na Autokomandi ili Slaviji. Jednom sam rekao: ,,Opozicija je svako ko prepoznaje primitivizam“...

OMLADINA: I na kraju, koji Vam je kutak Nikšića najbliži i najdraži? Šta Vam prvo prođe kroz glavu, mjesto, ćošak, jedno svjetlo...?

KOPRIVICA: Prvo taj ćošak između Ivana Milutinovića i Lazara Sočice. Tu sam se sa Željkom sretao. A volim Ljubljansku ulicu. A u Karađorđevoj, kod kuće Makrida, ona kuća do, to je isto bio dio hotela pa je u strašnom bombardovanju u ratu porušeno... I tu mi je stric živio. I između zgrade ,,Jedinice“ na početku i te kuće je bila jedna betonska ograda, tu je bio zid. Sjedio bih dan – noć tu. Stariji su tu sjedili... Tu smo imali neke ,,performanse“... I Manastir, tamo gdje su bile klupe, Milene i kralja Nikole. Jedna je moja.