Svitanja grada Snežane Čagorović

Evo desna ruka na ćepalo, za tvrdnju da nije bilo interesantnije muzičarke u Nikšiću od Snežane Čagorović. Samo ona, sa gitarom. Prije više od 40 godina imala autorske pjesme i sa njima nastupala. Pa još svirala neke obrade... Uglavnom, čućete koje.

Nego, posle otprilike sat i po nastupa, na solo koncertu (drugi u karijeri držala je u Nikšiću! Nakon prvog u Baru, pred kraj 1982. godine) – publika bi uglavnom tražila jednu pjesmu na bis. I cura bi pjevala ,,Cecilia“ od Simon & Garfunkel. Tad, prije četiri decenije i kusur – u, recimo, punoj sali Pedagoške (danas Filozofskog fakulteta) u Nikšiću.

I svašta je Snežana svirala, recimo najveće hitove Džoan Baez, pa Boba Dilana, pa Džoni Mičel... Naravno, hitove jugoslovenskih zvijezda u svom aranžmanu za gitaru i po svom meraku – na primjer, nešto od Arsena ili Ibrice Jusića.

Ali, od svega toga je interesantnija priča o njenim, autorskim pjesmama. Nažalost, nijedna nije sačuvana ni na audio traci. A dio njenog repertoara bile su, recimo, ,,U srcu nosim košulju plave boje“ (posvećenu pilotima), pa ,,Svitanja mog grada“, ,,Nestalo pa pronađeno“, pa recimo i ,,Sanjam ljepši svijet“... Eto čisto da pogodite i pretpostavite, o kakvoj se osobi i senzibilitetu tu otprilike radilo.

Za cijelu priču važan je i jedan širi kontekst. A to je da je i tad, početkom osamdesetih, u Crnoj Gori za mladu ženu bilo najblaže rečeno neprihvatljivo da se bavi muzikom. Još autorskom, pa još kad pomenete tu nekog Dilana i Baez i sve likove koji su bili asocijacije na kontrakulturu, hipi pokret... Jasno vam je, koliko je Snežani bilo teško, da se izbori da radi ovdje ono što voli i u šta najviše vjeruje.

Snežana je rođena Bilećanka. Djetinjstvo je provela u Sarajevu, pa tinejdžerske dane u Titogradu – i eto je na Nastavničkom fakultetu u Nikšiću 1982. godine. Za te studentske dane u našem gradu vežu se i njeni prvi nastupi, preko lokalnih studentskih organizacija... Eto, takav je bio taj Nikšić početkom osamdesetih – sredina ipak otvorena toliko, da u krugu mladih ljudi sličnog senzibiliteta, jedna mlada žena ipak dobije priliku, da se njen glas čuje. I njena pjesma.

O Snežani Čagorović bi vam najbolje govorila neka starija ekipa iz Zahumlja. Sredinom osamdesetih, u Zahumlju ona stvara muziku po stihovima Vukmana Otaševića. Potom je i glumila u jednoj predstavi – pravljenoj po motivima pjesme ,,Ljudi sjenke“ Lesa Ivanovića. I sve to, naravno, govori mnogo o tome o čemu je sve pjevala i kakva je bila ta Snežanina mladost.

Znamo i to, da je 1987. pobijedila na festivalu u hrvatskom Daruvaru sa pjesmom ,,Peroni“, po stihovima Vukmana Otaševića. Pa i to, da je sa neponovljivim Slobom Milatovićem (pozorišnim autorom koji je pokrenuo FIAT i svu priču o alternativnom teatru u Crnoj Gori!) pripremala i muziku po stihovima Vita Nikolića. Nažalost, skoro ništa osim jedne matrice, ni od toga nije sačuvano.

Sredinom osamdesetih bila je dio barskog benda Treći put (budući Ružin trn, kultna ekipa koja je spakovala pjesmu ,,Mrzim decembar“ koju sada prepoznajemo najprije sa repertoara barskog Katapulta).

Pa je te 1985. učestvovala i na onom koncertu za gladnu djecu Afrike (crnogorski ,,Live Aid“) u zgradi Tehničkih fakulteta u Titogradu, o kom smo već pisali...

Uglavnom, sve to je dovoljno da otprilike shvatite, da se radilo o curi koja je bila jedna od ključnih referenci muzike, alternative i roka u Crnoj Gori osamdesetih. U tri grada u kojima se pop i rok u CG maltene jedino i dešavao tada – Nikšiću, Titogradu i Baru.

Ona priča o tome, kako je i koliko bilo teško da se jedna mlada žena bavi takvom muzikom ovdje i tada, najbolje se dokazuje tim da snimci njenih pjesama nijesu sačuvani... Kao i kroz svjedočanstvo o kraju karijere.

Početkom devedesetih Snežana je, iz porodičnih razloga, prekinula da se bavi muzikom. Potom je živjela dugo u italijanskom Brindiziju...

Ali eto, nekoliko sačuvanih fotografija i imena pjesama poput ,,Svitanja mog grada“ i ,,Sanjam ljepši svijet“ – dovoljno da znamo, kakva je bila Snežana Čagorović.

cover photo: privatna arhiva