Tata Miladina Šobića: slikar, inžinjer, borac Pete proleterske - i autor najljepše epske pjesme

Najljepšu epsku pjesmu sa Nikšićem i o Nikšiću (neka se skloni ,,Pogibija popa Mila“, nije joj ni primać!) – ma najljepšu o nekoj ženi – napisao je Žarko, tata Miladina Šobića.

Jeste se ikad zapitali, odakle je klijao i bujao taj divni senzibilitet, pa da tamo, sa jednog od najljepših nikšićkih ćoškova, sa ugla ulica Ivana Milutinovića i Đura Salaja, progovori jedno mladalačko i tinejdžersko ,,To sam ja“? Odakle to toliko karakterno Miladinovo ,,Ne pokušavaj mijenjat' me“, i na kojim koordinatama je ta njegova ,,Planinska priča“, koju prepoznajemo kao ,,Moj đed“?

Nego – znate zbog čega Mile Šobić decenijama izbjegava intervjue? I ne želi pažnju medija? Vjerujte, najviše zbog toga što želi da iz svog grada i svoje zemlje čuje nove kreativne glasove. Da se neki mladi ljudi bave svojom srećom i damarom i mukom, nebitno – pa da od toga učine neke pjesme svog vremena i svoje duše. Kao što je, recimo, jedan brucoš Mile uokvirio ono ,,To sam ja“ u najljepšem ramu od mladosti, grada i one dvije ulice... Pa opet, da ti neka nova djeca, to čine na potpuno svoj način.

Zato ovaj tekst nije o Miladinu Šobiću. Ili – to je priča o Milu, samo u onoj mjeri u kojoj to može biti tekst o njegovom tati Žarku. A mi smo uvjereni, da je velika nepravda to što veliki broj, a sigurno velika većina mlađih Nikšićana i Crnogoraca, ne znaju ko je bio Žarko Šobić.

Samo da je Žarko Šobić napisao tu ,,Hajku Mušovića“ - to čudo od pjesme koje se dešava od tvrdih zidina Bedema do blistavih izvora pod Trebjesom i nazad, pa sve do Bijele, u njihovim Drobnjacima – dovoljno bi bilo. To čudo od mladosti i slobode i arhetipske ljepote. I da – od emancipacije, od izbora jedne mlade žene, da se pita sama, za sve, u svom životu.

Žarko Šobić bio je epski lirik, koji je objavio čak 22 zbirke poezije. Autor najljepših guslarskih pjesama, nastalih u drugoj polovini 20. vijeka. Pitajte bilo kog afirmisanijeg guslara – pa će vam, uostalom, i sam reći... I mnogi će vam reći: da im je najdraža ta Žarkova ,,Hajka“, ili ,,Otac traži sina“, ili... Uglavnom, to što je taj Šobić iz Bijele pisao – to je najžešći sudar i eksplozija lirike u okvirima od ponosne epske pjesme.

I daleko od toga da je Žarko Šobić ,,samo“ pjesnik. Takođe je bio i slikar, sa čak 20 samostalnih izložbi. Pa prije svega toga, u godinama odrastanja – borac Pete proleterske. Iste one brigade, koja je svoje mučeništvo ugradila u besmrtnost bitke na Sutjesci. I da, Žarko je potom, nakon rata – u svoj onoj nesreći svog naroda – bio i Golootočanin. Logoraš u mladosti. A zatim i ostvaren inžinjer. Graditelj onih najtežih konstruktorskih poduhvata od hidrocentrala...

Nego, znate zbog čega je ,,Hajka Mušovića“ najljepša epska pjesma? Jer se tu, na prostoru od Bedema do Trebjese, dogode sve arhetipske priče i sve mitologije svijeta. Jer ta Hajka, kćerka bega Mušovića, kapetana od Nikšića grada – nije samo tu jedna muslimanska ljepotica. Niti je Vulović Stojane, ,,od Drobnjaka lomne Gore Crne“ – samo jedan strašni hrišćanski hajduk sa planine.

Ne, tu dvoje sasvim ravnopravnih i jednako svojih mladih ljudi Žarko Šobić sučeljava, oboje ponaosom i zajedno – o dva životna koncepta, dva svijeta. Sa jedne strane onog, koji se krije u sigurnosti i komociji debelih bedema, gradova sa silnim dućanima, pravila od silnih društvenih mjerila, od svega onoga što su obaveze jedne begovske kćeri i jednog sina slavnih hajduka, pa do dogovorenih brakova i unaprijed upisanih života... A sa druge – svijeta neke zore sa istoka u pustoj planini, svijeta neočekivanih a sudbinskih susreta, gdje se mladići pričešćuju poljupcima sa djevojačkih lica kao sa najljepših oltara – i gdje, konačno, grije strašno sunce slobode.

Zato ta Hajka nije ni obična ljepotica; nego je u pjesmi Žarka Šobića dostojna Homerovog epa (,,Zbog njenih bi čari i milina/ Penelopa burmu izgubila; /Jer bi Hajka, kraljica sirena, /Odiseju pamet zanijela/ Nikad ne bi na Itaku stiga' “!). Pa bi, tu u pjesmi, pred njom sa tronova ustajali i Cezar i Hanibal...

I toliko je tu poštovanja i divljenja prema drugačijem – od ,,odaja bijelijeh saraja“ Mušovića, za djevojku koja noge umiva ,,u mlijeko srne i košute“, prije nego će poći, sama i sa 16 godina, prvi put ka Trebjesi. I toliko poštovanja pred jednom maramom od zelene svile ,,na kojoj je uslikala Hajka/ grb plemićki nikšićkih Turaka“; i jednoj bluzi od bijele svile, pod kojom ,,pokraj srca sa lijeve strane/ Da joj čuva rascvjetale grane, /Amajlija sveca Muhameda/ Što joj majka na rastanku preda“...

I sve to, naravno, nije ništa spram jednog susreta i duge noći pod Bedemom – koja sučeljva djevojku i hajduka u ,,Hajki Mušovića“. Prava je dragocjenost, što je makar na jednom mjestu dostupna onlajn:

https://zarkosobic.blogspot.com/2012/03/blog-post.html

Kad stignete do njenog kraja, biće vam jasno i zbog čega je ona prva objavljena autorska pjesma Miladina Šobića, tinejdžerska ,,To sam ja“, jedna divna lirika nikšićke mladosti - praktično u okvirima epskog, simetričnog osmerca. I naravno koliko je te Hajke Mušovića prisutna u onoj Miladinovoj ,,Nije znala da sam pjesnik“, onoj ,,Ždrebici“ i ,,Ašik Ajši“. Koja do jedne studentske sobe stiže koracima – od deseterca.

Jedan od naslova zbirke Žarka Šobića: ,,U čast Crne Gore i slobode“, pa u nadnaslovu jedno ,,Šeherazidine epske priče“ i ,,Na viđelo dana“. Neke od pjesama, tu: ,,Jelena Jakšić ide u hajduke“, ,,Rijeka Bijela“, ,,San ljetnje noći“, ,,Sestra bratu vijenac izvezla“, ,,Legenda o kraljici Teuti“...

Toliko – čisto da znate, zašto je Crna Gora tom Žarku Šobiću u epskim pjesmama toliko bitna. Jer je uvijek oslikana kao univerzalni, nadvremenski i nadprostorni simbol slobode i duha i karaktera. To se ne može isfolirati, tamo na uglu Ivana Milutinovića i Đura Salaja. Žarko Šobić preminuo je 2011. godine.

I naravno, čisto da znate, koliko i kako su Nikšić i njegova zemlja bitni Miladinu Šobiću.

Photo cover: Žarko Šobić (Youtube Screenshot)