U ulici odrastanja Voja Stanića

Nema više u centru, u Nikšiću, Gundulićeve ulice. ,,Kao što više i nema onih ljudi. Kako bi ih bilo? Niko nije lud, da živi koliko ja“ – govorio je Vojo Stanić o geometriji radosti svog odrastanja.

Pa ipak: kad već pominjete i sa jednim ,,share“ kitite ono Vojovo ,,vazda velim da sam Nikšićanin“, i kad vam se već brk smije na ono najnikšićkije, da je rođen u Podgorici, ,,i pošto mi se nije svidjela, kad sam imao osam mjeseci, preselio sam se u Nikšić“... Da znate gdje je to. Kao mjesto sa nekih slika, gdje žubori Mliječni put; a zvijezde se mrijeste kao u tihim rijekama, prije nego pronađu put do mora.

Bila je ta jedna predratna ulica, gdje su naslikane firme, na tabli sa natpisima zanatlija i kafana, blistale kao najljepše slike. I bio je jedan Mileta Nikolić, umjetnik i pijanac. Rođak Vita Nikolića. Tu u Gundulićevoj oslikavao je te firme. Vojo Stanić se kleo, decenijama, cijeli vijek kasnije, da bi se samo od tih oslikanih tabli, mogla napuniti galerija. 

 

Pogledajte neki od onih trgova ili ulica sa De Ćirikovih slika; ili neki Felinijev ili neki novi, Sorentinov film... Pa ćete znati, kolika je to neodoljiva ironija, tamo u Gundulićevoj. Na primjer, iznad ,,Konaka za prenoćište“ Mitra Mitrovića, Mileta je oslikao brkatog Crnogorca pruženog na krevetu. I kao da neće, na vrhu kreveta, da ne primijeti svako – naslikana i jedna bubašvaba.

I možete da zamislite, kako je to malom Voju bilo zabavno! I vijek kasnije se kleo, da ga je jedna firma oslikana iznad mesare – panj sa sjekirom, pored krvava jagnjeća glava – zadirkivala i strašila i zabavljala, kao neke Lubardine slike.

 

I Lubarda i Stanić bili su nikšićki gimnazijalci. Tu priču o Voju ste već čitali i čuli: kako je na pismenom maturskom radu iz srpskohrvatskog, u sred rata, na temu o Lovćenu – krenuo da crta planinu koju nikad nije vidio. I to se tadašnjem direktoru, Italijanu koji je bio sve a najmanje okupator – mnogo svidjelo. Pa Vojo položi...

Svoj Nikšić odrastanja, taj predratni, opisivao je i kitio ordenjem kosmopolitskog mjesta. Za silne Hercegovce, Katunjane, pa i neke Bokelje, Pegose... Opisivao je i šarm geometrije tog centra gdje je Josip Slade upisao konture jednog savršenog trga.

 

I šta sad od toga ima? Sa Vojom Stanićem, otišla je i Gundulićeva – otišao je onaj koji je posljednji tako zvao. Jer sigurno znate one iz ,,bumerske“ generacije za koje je ona bila Hrvatska ulica; pa i naše đedove i babe koji su je nazivali Zagrebačkom...

Pa ipak, prođete, pod ovom oblačinom koju će već sjutra rastjerati novembarski sjeverac, niz Manastirsku. Od Saborne crkve bliže ka trgu i uvijek kontra vjetru; pa vam se možda, možda, iz magle ili pod nekim zrakom koji će oblake posjeći – ukazati neka od onih firmi i natpisa Vojovog djetinjstva. Pa ćete čuti i one zanatlije i onu kafanu i...

 

I kad god pomenete ono Vojovo ,,vazda velim da sam Nikšićanin“ – sjetite se i ovog. Da je vjerovao i isticao, da je za svakog čovjeka i njegovo formiranje, najvažnije tih prvih 15 godina života. ,, Tada naučiš jezik, počinješ da upoznaješ ljude, svijet oko sebe; to je kičma. A i doživljaj je najsnažniji. Sliku koju poneseš iz djetinjstva, iz roditeljske kuće, poslije samo uljepšavaš; ili je, ako baš nemaš sreće – pokvariš“...

I onda ćete i znati, pored svih širina jednog prozora u Novom, tamo na Škveru, koje je Vojo Stanić, jedno dijete koje je sanjalo o moru i to more sebi ostvarilo – koliko je u tim vidicima bilo i ostalo onog Nikšića.

 

I zašto na nekim njegovim slikama, neki kafanski likovi imaju svetačke oreole.

Jer ,,prvi utisak, formiran spram podsvijesti, je bitan. Podsvijest je naša prava svijest, jer je spontana. Važna je, je li, i svijest, ali, budući nastala kao rezultat iskustva i obrazovanja, na nju se nikada nijesam previše oslanjao… U slikarstvu, u umjetnosti uopšte, ono što je vrijedno, potiče iz podsvijesnog. Uvijek sam slušao instinkt. Umjetnost je intuicija. Naivnost je osobina djeteta i, srećom, postoje ljudi koji su isuviše ozbiljni da bi sebi dozvolili da tu naivnost izgube“ (Stanić, intervju za ,,BH Dane“, oktobar 2011. godine).

 

I nije bilo ljepšeg i pitomijeg mjesta da tu podsvijest odrastanja Vojo sačuva, da je miluje i ogrije – kao tamo, u Novom...

I sve te slike će vam samo reći, koliko je za Voja, u 101. godini, tu bilo nedostajanja i samoće. Za Nikšićem – u onoj mjeri, koliko je to bilo, za onim ljudima. Jer opet: ,,kako bi ih bilo? Niko nije lud da živi koliko ja“...

 

Zato, Nikšićani – kad prvi put pomenete, da jedna ulica u gradu ponese ime Voja Stanića – sjetite se i one Gundulićeve. Da makar jedan dio, ili ćošak, one Manastirske, od crkve ka trgu, ponese to ime.

I okrenite, ovih dana, jedan krug kroz Manastirsku. I pogledajte sve te Vojove slike. Pa ćete znati: traje i Gundulićeva, dok bude tekla ona vječnost, kao Mliječni put kraj mora od žada i oreolskog svjetla, na slikama Voja Stanića.

 

(cover photo: ,,Onogošt“ Voja Stanića)