Veljko Uskoković: Disciplinovanost, preciznost, predanost

Sa šesnaest godina bio je dio ekipe kadetske i juniorske vaterpolo reprezentacije SFRJ, tima koji je osvojio i svjetski i evropski šampionat. Sa dvadeset godina je seniorski reprezentativac SFRJ na Evropskom prvenstvu u Atini. Za reprezentaciju SFRJ igrao je do 2002. U 37. godini postaje kapiten reprezentacije crnogorske države. Pod njegovim vođstvom, 2008. godine, sa Evropskog prvenstva u Malagi, stigla je zlatna medalja u Crnu Goru.

U prijatnoj hladovini kivija, u Radovićima, selu u blizini tivatskih Plavih horizonata, sa Veljkom Uskokovićem, legendom crnogorskog i jugoslovenskog vaterpola, prisjećamo se njegovih brojnih i velikih uspjeha. Poput mnogih kotorskih dječaka, prva iskustva stekao je u vaterpolo klubu Primorac. Predano i disciplinovano trenira svakodnevno na otvorenom bazenu, svega stotinak metara od kuće u kojoj živi. Zimi na treninge odlazi u Kupare, Podgoricu, Risan, Herceg Novi. Kotor tada nije imao zatvoreni bazen. Uporedo, nekoliko godina trenira i džudo, ali vaterpolo postaje i ostaje prvi Veljkov izbor... Sa 16 godina je dio ekipe kadetske i juniorske vatrepolo reprezentacije SFRJ, tima koji je osvojio i svjetski i evropski šampionat. Pripreme sa seniorskom reprezentacijom počinje 1990. godine, a godinu dana kasnije, tada dvadesetogodišnji Veljko dobija priliku da igra za reprezentaciju Jugoslavije na Evropskom prvenstvu u Atini. I iskoristio ju je. Hrvatski i slovenački vaterpolisti su se, desetak dana pred prvenstvo, povukli iz reprezentacije SFRJ. Veljko se našao među vaterpolo asovima; tu su: Vitomir Padovan, Mirko Vičević, Aleksandar Šoštar, Igor Milanović, Viktor Jelenić... predvođeni selektorom Nikolom Stamenićem. Jugoslavija je te 1991. godine osvojila zlatnu evropsku medalju, a Veljko Uskoković je svijetu pokazao svoj talenat. Bio je drugi strijelac i nezvanično najbolji igrač prvenstva. Iste godine proglašen je i najboljim sportistom Crne Gore. Jugoslavija se raspada, a SRJ svijet izriče sankcije. Taj politički i istorijski trenutak nije išao na ruku Veljku i njegovoj generaciji sportista. Njihov nastup na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. godine, kao i na svim velikim takmičenjima 1993, 1994. i 1995. godine, spriječile su sankcije. „Spremali smo se za Barselonu skoro dva mjeseca, i, po mnogima, bili smo favoriti. Olimpijada je počela, vaterpolo turnir je ‘kretao’ osmog dana i do poslednjeg trenutka smo se nadali da ćemo ipak igrati. A onda su nas obavijestili da nam je nastup zabranjen. Bio je to težak trenutak, možda i najteži u mojoj karijeri...“

Tek 1996. godine, SRJ je dobila pravo učešća na Olimpijadi koja se održavala u Atlanti. „Godinu ranije, vratili smo se na svjetsku scenu pobjedom na Univerzijadi, ali tada smo igrali pod univerzitetskom zastavom“ – sjeća se Uskoković. Za reprezentaciju SRJ igrao je sve do 2002. godine, a od 1996. do 2001. bio je i kapiten ekipe. Na 300 utakmica, koliko je odigrao za reprezentaciju, postigao je oko 450 golova. Tu reprezentaciju napušta 2001. godine, a, onda, na poziv tadašnjeg selektora Petra Porobića, Veljko, u svojoj 37. godini, postaje kapiten reprezentacije Crne Gore. Pod njegovim vođstvom, 2008. godine, sa Evropskog prvenstva u Malagi, stigla je zlatna medalja u Crnu Goru. „Malaga je bila velika priča. Uspjeh koji smo sanjali, za koji sam strahovao da se neće brzo ponoviti. Bila je to nevjerovatna energija između igrača i stručnog tima. Velika podrška publike koja je iz Crne Gore došla da nas bodri. Mnogo nam je to značilo. Zlato je bilo kao nagrada za sve protekle godine i neodigrane mečeve“ – kaže Uskoković. Rado se sjeća i dočeka na tivatskom aerodromu, mase ljudi koji su ih pozdravljali putem od Tivta do Kotora, kao i dočeka u Kotoru. Veliki uspjeh, koji je cijela Crna Gora danima slavila. Poslednje takmičenje za reprezentaciju bile su Olimpijske igre u Pekingu, u avgustu 2008. Vaterpolisti Crne Gore završili su na četvrtom mjestu, ali taj događaj ostao je urezan u sjećanju. Na svečanom defileu otvaranja Olimpijskih igara, među najboljim sportistima svijeta, Veljko je, kao vođa crnogorske delegacije, nosio crnogorsku zastavu. Za reprezentaciju Crne Gore odigrao je 60 utakmica i postigao 56 golova, prije nego što se, na revijalnoj utakmici između Crne Gore i SAD-a, organizovanoj povodom Dana državnosti i godišnjice uspjeha u Malagi 2009. godine, oprostio od reprezentacije. Ostali su zapisani veliki datumi i priznanja koje je Veljko Uskoković u dresu reprezentacija ostvario. Zlatne, srebrne i bronzane medalje sa evropskih i svjetskih šampionata, učešća na Olimpijskim i Mediteranskim igrama, nastupi za reprezentaciju svijeta...

Ništa manje nije „ljevoruki bombarder sa srcem kao Lovćen“ ostvario ni tokom svoje klupske karijere. Kotorski Primorac napušta 1993. godine i odlazi u Italiju, gdje dvije godine igra za tamošnje klubove. Po povratku u Crnu Goru, igra za Budvansku rivijeru, a dvije godine kasnije za Bečej. „Bio je to zlatni period moje karijere“ – opisuje Veljko period od 1997. do 2001. tokom kojeg je igrao za Bečej, sa kojim je 2000. osvojio Kup evropskih šampiona. Ponovo odlazi u Italiju. Od 2001. do 2006. igra za Kamolji i Salerno. Vraća se u Budvu 2006. godine, i nakon tri sezone igre „kači kapicu o klin“. Septembra 2009. godine Veljko postaje član stručnog štaba Catara. Zatim dvije godine vodi mladu selekciju Primorca, dječake do 15 godina. U ovom periodu trenira i mlade pri Vaterpolo savezu Crne Gore. „Živio sam, i živim normalan, običan život i trudim se da uvijek stojim čvrsto sa obje noge na zemlji. I u vrjeme kad sam igrao i sada kada sam uskočio u trenerske vode. Uvijek maksimalno disciplinovan, precizan i posvećen“ – kaže vaterpolo šampion. Njegovo ponašanje oličenje je tih riječi. Ne krije ponos dok mi govori o supruzi Maji, direktorici Pomorskog muzeja Crne Gore. „Cio život bila je moja najveća podrška. Studije i posao kojim je oduvijek željela da se bavi

onemogućio je vaterpolo, jer smo se stalno selili. A, onda je došlo njenih pet minuta. Magistrirala je na studiju za restauraciju i konzervaciju papira i ostvarila svoje profesionalne snove“ – priča Veljko. Sinovi Mijat i Igor, danas studenti, donedavno su se bavili vaterpolom. Na nagovor i uz podršku prijatelja, Veljko Uskoković priprema knjigu. „Mislim da o našem sportu ima vrlo malo pisanog traga“ – kaže. Naći će se, možda, na ovim stranicama, u javnosti manje poznati detalji iz života velikog vateropoliste. Poput sjećanja na davnu 1991. godinu, kada mu je, dok je u restoranu sjedio sa svojom Majom, novinar Duško Davidović saopštio da će biti proglašen sportistom godine. „Maja apsulutno nije pratila sport i iznenadila se, da tako kažem, mojom popularnošću.“ Ili, zapis o tome kako su stručnjaci australijskog Kambera proučavali njegov specifični i snažni šut, peli se na krov bazena i snimali ga odozgo. „Sve u pokušaju da otkriju zašto je moj šut toliko jači i brži od njihovog...“