Vito, Brana Petrović – i jedno drvo Baja Pivljanina

Cijelih je 30 godina od smrti Vita Nikolića. Tako to biva: ,,I opet jesen. Opet tutnje beskrajne kiše po Nikšiću“... I jedan grad, u kome samo možemo svjedočiti, koliko je dalje prisutan i živ pjesnik u njemu.

Opet, ne priliči nama, iz ,,Omladine“, da pišemo o Vitu: o njemu smo najprije slušali od roditelja, ili nekog starijeg Vitovog poznanika sa svih njegovih ulica i drumovanja... Ili smo pjesnika, reportera, novinara – najprije i najbolje upoznavali iz onih ispisanih redova.

Pa smo tako saznali i onu priču – da su nekim mjestima u Crnoj Gori pjesnici kumovali i davali im imena. Recimo, uvala i mjesto Utjeha, između Bara i Ulcinja; onda kad je Vito, u boemskoj atmosferi, to ime pomenuo...

Ali opet, ne pripada nama, da sada o Vitu pišemo. Tu priču o Vitu i Utjehi ćemo za vas prirediti neki drugi put. Cijelih je 30 godina od Vitove smrti, a ovog puta biramo riječi koje je o njemu pisao drug i blizak prijatelj, takođe pjesnik – Brana Petrović. Istog onog, zbog čije je Ane (,,Kako Ana rešava ukrštene reči“) u Vitovoj pjesmi ,,Zaboraviti sve“ završilo ono ,,pa opet voljeti neku Anu iz prve klupe petog C“.

 

A Brana Petrović, koji je u Nikšiću i Crnoj Gori bio gost – a kod Vita i zbog Vita, u Crnoj Gori kao kod svojih, najbližih, je pisao o tome: koliko Vitu znači njegov grad. I njegova zemlja i sve te planine i putevi i zaseoci i... Ukratko – sav onaj svijet koji je Vitomir Nikolić divno okitio, u reportažama rubrike ,,Crnom Gorom putem i bespućem“, koje je godinama pisao u Pobjedi.

I taj pjesnik Brana Petrović je o drugu Vitu pisao ovako:

„Davno, davno, na ,,studijskom“ putovanju po Crnoj Gori nekim starim džipom, Vito je nesebično uzeo na sebe ulogu vodiča, čiče(rona). Nikad se takav čičerone više neće roditi. Nikad sa takvim poznavanjem Crne Gore, od istorije, geografije i pomorstva, do etnologije, pesništva i Njegoša. Znao je svaki potok, svako selo, svaku kuću i svakog domaćina u kući. I bejaše takav čudan čovek, da mu je svaka kuća, i u visokim planinama, bila otvorena. I svuda ga dočekivahu kao kuma, kao položajnika, badnjačara, milog zeta, ujaka i pesnika.

Pre Vitovog dolaska mnogi domaćin nije znao da mu je đed bio čuveni junak sa Skadra, pa kad Vito i tome ispriča istoriju nastane radost u kući, živne čuvarkuća ispod praga. Domaćin se uzoholi, snaje se uzmuvaju, stiže loza i pršut, zanoći se obavezno. Svaka je kuća bila slavnija ako je Vito pohodi. Znao je svako groblje i svaki grob reklo bi se, i svakog onog koji počivaše u grobu. Bio je upućen na poimanje smrti, taj vitez. Nema stope zemlje, govoraše, da nije nečiji grob, nečiji amanet. I neprestano govoraše: Tu je bilo to, tamo ono, od praslovenskih vremena, preko dukljanske slave do dana današnjeg. Imao je dve hiljade godina, pamtio je mnogo. Znanje nije čuvao za sebe, nije škrtario, taj čovek.

 

Nekako desetog dana ugledasmo jedno čvornovato drvo na kamenitoj padini, drvo za udžbenike iz samotništva, uporstva, žilavosti i snage, a bogme i drvo da ga Mijo Mijušković Dobri izloži u Parizu. Već dobrano zamoren, što od loze što od stare slave, rekoh prilično grubo: Nikoliću, silo nebeska, diko prađedovska, istorijski institutu jedan, ako i uz ono drvo, ono tamo, ide neka istorija, prećuti je, molim te, mnogo mi je!

– Od volje ti, Banja – reče Vito. – Prećutaću. No mi te žao da ne saznaš đe je poginuo Bajo Pivljanin.

I uz blagost (nezaboravnu blagost i osmeh Vita Nikolića), pravog učitelja, koji olako pređe preko đačke drskosti, dugo je govorio o Baju Pivljaninu, hajduku, junaku i legendi.

Takav je bio Vito Nikolić.

S malo pesničkih knjiga, ali velike pesničke slave...“ – pisao je Brana Petrović.

I sad znate, koliko je Vito Nikolić volio svoju zemlju i njene ljude. I zašto je njemu pripadalo, da nekim mjestima i uvalama na Jadranu, daje imena.