Žarko Varajić: Nesuđeni fudbaler, meč na Malom stadionu – i put do vječnog rekordera Evrolige
28.06.2025
Znaju odlično košarkaški zaljubljenici – pogotovo nikšićki – da je naš Žarko Varajić, u Evropi slavljeno krilo – rekorder finala Evrolige, sa čak 45 poena u meču za trofej.
Znaju i da je legenda sarajevske Bosne, da je Nikšićanin bio kapiten tog sarajevskog tima koji je prvi jugoslovenski sa titulom prvaka Evrope (1979. godine). I još mnogo toga o tom čuvenom meču u Grenoblu protiv favorita, italijanskog Emersona; pa o evropskim i olimpijskim medaljama koje je naš Žarko osvajao kao reprezentativac Jugoslavije...
A sada bi, ipak, istakli neke momente iz karijere koji mogu biti interesantni prije svega njegovim Nikšićanima.
Takođe, znaju i mnogi – da je prije košarke, Žarko igrao fudbal u pionirima Sutjeske! U istoj generaciji, recimo, sa Borom Matovićem, budućim prvotimcem... Pa je Iko Kaljević procijenio – da već izuzetno visok dječak (Varajić će izrasti do 202 santimetra) i nema baš toliko sklonosti za fudbal.
Pa se Žarko neko vrijeme kao tinejdžer u Nikšiću bavio stonim tenisom. Ali, kako košarka?

Desilo se to, da se finale prvenstva za juniore igralo na ,,Malom stadionu“ u Nikšiću. Najbolji juniorski timovi Jugoslavije u našem gradu, u periodu kada je košarka doživljavala veliku ekspanziju popularnosti u zemlji, tamo sredinom šezdesetih. I Nikšićani, na čelu sa Željkom Cerovićem, osvoje na tom prvenstvu drugo mjesto! Sjajna generacija, u kojoj su igrali i Gašo Vukajlović, pa naš budući proslavljeni trener Miodrag Bale Baletić...
A Žarko Varajić to sve gledao sa tribina ,,Malog stadiona“ – i svidi mu se igra. Pa počne da trenira. Odatle (uz mentorstvo sjajnih trenera poput Mirka Minića) – počne da igra košarku za Sutjesku. A od 1969. sa 18 godina – na nagovor Vula Vukalovića, našeg Nikšićanina i direktora Bosne – pređe da trenira i igra u Sarajevu, za tadašnjeg drugolišaga.
Pa je ta Bosna već 1972. stigla do statusa prvoligaša, kroz majstoricu sa gradskim rivalom Željezničarem. I generacija je samo napredovala na čelu sa mladim trenerom Bošom Tanjevićem (sa samo 24 godine preuzeo prvi tim!), 1978. postali prvaci Jugoslavije... A godinu kasnije – prvaci Evrope!
Još jedan kuriozitet: taj italijanski tim Emerson iz Varezea je bio u toj mjeri favorit finala i turnira za titulu prvaka Evrope u Grenoblu (sa fantastičnim Amerikancem Bobom Morsom u timu, ali i italijanskom legendom Dinom Meneginom, pa još jednim Amerikancem Čarlijem Jelvertonom) – da na turnir nijesu ni donijeli pehar. Toliko su bili uvjereni da će osvojiti titulu.

Taj Vareze je osvajao titule prvaka Evrope 1970, 72, 73, 75. i 76. godine, bio apsolutna kontinentalna velesila... I onda dođe Varajić – i kao kapiten preuzme odgovornost, pa ih zatrpa sa 45 poena u finalu za trofej! Poređenja radi, Rus Andrejev je prethodno držao rekord sa 37 poena u finalu. Niko nakon ni prije Žarka u finalima Evrolige (tad Kup šampiona) nije ubacio 40 ili više poena. Samo četiri igrača u meču za trofej prvaka Evrope postigli su preko 35 poena...
I da, da znate – Žarkov rekord važi za finala svih evropskih klupskih takmičenja!
Nego, željeli smo o Varajiću, po kome sada u njegovim Ozrinićima sada nosi ime jedan važan košarkaški trener (gdje se i svakog ljeta održava memorijal turnir u sjećanje na Žarka) – još jedan kuriozitet iz karijere.
Tačno pred nastup košarkaške reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Manili 1978, nekoliko dana i sedmica ranije, zvijezda i kapiten Bosne, prvaka Jugoslavije – dobio je poziv za vojsku. Godinu ranije Žarko je sa reprezentacijom postao prvak Evrope, a dvije godine ranije osvojio u Montrealu olimpijsko srebro.
I, šta se desilo? Proslavljeni košarkaš morao je da napusti pripreme nacionalnog tima – i ode na odsluženje vojnog roka. Takvo je vrijeme bilo – i to je Žarko, naravno, smatrao dužnošću... Nije bilo poštede ni kada su najbolji spotisti u državi u pitanju.

Pa je Varajić tako ostao bez prilike, ne da osvoji medalju na Mundobasketu – nego da dočeka svjetsko zlato. Koje je u oktobru 1978. osvojila, u velikom stilu, Jugoslavija sa Dalipagićem, Kićanovićem, Ćosićem, našim Nikšićanima Žižićem i Radovanovićem, Delibašićem, Vilfanom, Slavnićem, Jerkovim, Skročeom...
Bosnu je Žarko, uz Mirzu Delibašića, predvodio do tri titule prvaka Jugoslavije. Osvojio je i dva kupa, pa onu titulu prvaka Evrope. Sa reprezentacijom – dočekao tri medalje.
Sa 202 santimetra visine, sa reputacijom jednog od najboljih šutera Evrope, sa fantastičnom radnom etikom, manirima i fizičkim predispozicijama za igru na poziciji ,,trojke“ – apsolutno igrač koji bi u nekim drugim vremenima uspješno igrao u NBA.
I jedna karijera i karakter, mnogo veći da bi stali samo u priču o onih fantastičnih 45 poena u finalu protiv Emerson Varezea... Zato vam o Žarku dugujemo još jednu priču narednih dana – o jednoj izgubljenoj medalji.