Znameniti Nikšićani: Krsto Andrijašević

MOJI RADOVI SU MOJA ĐECA

S Krstom Andrijaševićem, istaknutim crnogorskim vajarom i slikarom, u njegovom nikšićkom domu sam. Kiša neumorno tutnji po Nikšiću, a moj domaćin, sa zagonetnim osmijehom i veselim, širom otvorenim očima, polako priča. U pravu su bili oni koji su tvrdili da iz njega najčešće „progovara iskrenost i kad ćuti i kad zbori...“ A zbori o svijetu umjetnika i umjetnosti. „Moje stvaralaštvo i moj život su jedno isto“ – naglašava.

Na zidovima njegovog doma vise radovi crnogorskih kolega: crteži Branka Burića; pasteli Uroša Toškovića; ulja Mikija Radulovića, Žarka Bjelice, Vladimira Đuranovića, Žarka Vojičića, Novice Kovača... Oni ga podsjećaju na drage prijatelje i lijepa druženja. U pozadini, na starom gramofonu vrti se ploča Ksenije Cicvarić.

Krsto je počeo slikati s tri godine. Ikone u starim drvenim ramovima koje su krasile zidove rodne kuće u selu Balosave kod Vilusa, bili su njegovi prvi modeli. Vodenim bojama starijeg brata bojio je listove papira i ponosno ih pokazivao gostima. „Biće nešto od ovoga maloga“ – primijetio je neko. I dok je „čuvao janjce“ po balosavskim kamenjarima, neprestano je crtao. Bijeli zaravnjeni kamen premazivao je zemljom i zatim kamenčićem pravio crteže. „Svaki sam morao da uništim da bih počeo drugi“ – prisjeća se. Pamti i kako je, ležeći pored janjaca, posmatrao nebo i pratio zamišljene linije oblika i motiva, pitajući se šta se krije iza oblaka i šta postoji iza ovog pojavnog svijeta. Maštao je i o svjetovima do kojih se moglo stići bijelim motornim vozom, uskotračnim šinama sa stanice u Vilusima.

Sjećanja na te dječačke dane zabilježio je u prozi i pjesmama, objavljenim u knjizi Đevojački vez iz Balosave. Sanjao je Pikasa kako prodaje njegove radove, ali crteži su prostrti po podu i u snu nikako ne uspijeva da razazna šta je nacrtao...

Bukvar je postao nova stvaralačka inspiracija za Krsta. Već u prvom razredu vjerno je olovkom precrtavao ptice i životinje sa stranica udžbenika. „Jednom sam bio bolestan 15 dana. Brat je bio u trećem, a ja u prvom razredu. Seoska škola, svi kod jednog učitelja, Krsta Nikolića. Pošaljem crteže učitelju preko brata, a on kaže: ‘Boga mi, Novače, ovo si mu ti crtao.’ Brat mu odgovori: ‘Učitelju, ja to tako ne umijem.’“

Školovanje je nastavio u nikšićkoj gimnaziji. Stanovao je u baraci pored hotela Onogošt, zajedno s braćom koja su radila u Željezari. Održavao je dom u kojem su živjeli, prao i kuvao. Majčina smrt, a zatim i bratovo samoubistvo – brata koji je ostao u Vilusima – bile su tragedije koje je teško podnio. „Imao sam 16 godina i bio potpuno izgubljen“ – kaže plačnim glasom.

Mnogo o umjetnosti, priznaje, nije naučio u gimnaziji. Tek ponešto o Vinsentu van Gogu, Polu Sezanu i Gogenu. Zavolio je holandskog impresionistu, čitao njegovu prepisku sa bratom Teom, divio mu se, i tada i danas, uvjeren da je Van Gog najbolji. Nastavio je neprestano crtati, sada kredom po školskoj tabli. Kasnije, na Likovnoj u Beogradu, kolege iz gimnazije sa oduševljenjem su se sjećali tih crteža, a da nisu znali ko ih je crtao. „Bio sam to ja“ – objasnio im je Andrijašević.

Želio je nastaviti školovanje na Pomorskoj akademiji. Ali, odbili su ga. Slučajan susret s drugom iz osnovne škole, Stankom Kovačevićem Čombijem, koji je studirao na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću, odveo ga je na drugi put. Pitanje: „Krsto, ti si imao talenta, što ne bi upisao likovno?“, pomoglo mu je da se odluči. Primljen je zajedno s Duškom Jeknićem, Zdravkom Gagovićem i još trojicom u prvom junskom roku 1968. godine. „Tada sam shvatio da sam našao ono za šta sam stvoren.“ Iz Ćemenaca, gdje je tada živio sa sestrom, svakog jutra dolazio je rano u atelje. „Vidim da si ovo zavolio, Krsto“ – govorio mu je profesor i slikar Nikola Gvozdenović.

Druge studijske godine, na Pedagošku akademiju vratio se Drago Đurović. „Nije se previše bavio studentima, ali nismo ga ni mi tada dovoljno cijenili. Tek sada vidim koliko su njegovi spomenici izvanredni. Nagrada za savremenu crnogorsku skulpturu s pravom nosi njegovo ime.“

Omiljeni profesor bio je Nikola Gvozdenović. Nesebično je dijelio znanje s mladim slikarima, satima radeći s njima u ateljeu. „Voljeli smo Gvozda. Umio je da pohvali naše crteže, da nas stimuliše i ohrabri.“ Krsto je napredovao. Kao najbolji student prve godine, potvrdio je svoje kvalitete i na drugoj. „Nije me stid da kažem da sam bio najbolji.“ Brojni Krstovi radovi u ulju, temperi i crteži aktova u prirodnoj veličini ostali su na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću.

Na prijemni ispit za Likovnu akademiju u Beogradu ponio je svoje najlošije radove. „Sa tim škartom sam polagao.“ Između 500 kandidata prijavljenih te 1971. godine, Krsto Andrijašević bio je jedan od 46 primljenih, i jedan od šestorice na Odsjeku za vajarstvo. Diplomirao je kod profesora Jovana Kratohvila.

 „Bilo je malo mjesta u njegovom ateljeu, ali bog me je pogledao i Kratohvil me primio.“

Po povratku u Nikšić, suočio se s egzistencijalnim problemima. „Mogućnost je bila da uzmem dnevnik i predajem u školi. Radio sam već kao nastavnik u Malom Zvorniku i zaklinjao sam se da nikad više neću uzeti dnevnik u ruke. Ali morao sam. Predavao sam 20 godina, iako to nisam volio.“

Vajar Mijo Mijušković podijelio je s Krstom svoj nikšićki atelje. Tu je Krsto napravio svoje najbolje skulpture u drvetu. Jedna od njih je poprsje čovjeka sa teglama koje simbolizuju ljudsku svijest, prirodu, i sve što nosimo u sebi. „Sve što smo radili, mislili i preuzeli od drugih, sve je to zapisano u nama, a ja sam želio da to predstavim na jednostavan način“ – objašnjava Andrijašević.

S velikim ponosom podsjeća da je Dado Đurić kupio jednu od njegovih skulptura. Dado je tvrdio da je, kada je riječ o anatomiji ljudske svijesti, Krsto daleko ispred pariskih slikara. Njegove skulpture sadrže staklene glave pune trica i kučina, simbolizujući trivijalnosti svakodnevnog života.

U Mijuškovićevom ateljeu nastale su njegove najbolje skulpture, poput Žene prave kose s kvakom umjesto nosa, te drvene figure Adama i Eve. Već na početku stvaralaštva prepoznao je genijalnost Rista Stijovića. Bio je Risto Andrijaševiću veliki uzor, ali ga nije kopirao. „Mislim da je Stijović jedan od najboljih lirskih vajara na svijetu. Njegova Djevojčica koja se smije najdraža mi je skulptura koju sam ikada vidio. Žao mi je što mu ne posvete više pažnje, ne obnove njegovu rodnu kuću i ne izdaju mu monografiju s radovima koji se nalaze u Beogradu i Podgorici.“

Vremenom je Opština Nikšić obezbijedila Andrijaševiću atelje, uz obavezu da godišnje poklanja po jedan rad. Kasnije je, u kancelariji vajara Peka Nikčevića, koji je radio kao direktor Centra za kulturu, Krsto pronašao svoje radove koje je poklanjao Opštini. „Ne znaju šta će s njima, pa ih ja ponio“ – rekao mu je Nikčević.

Za svoje stvaralaštvo Krsto je dobio pet nagrada Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore, Nagradu Savremena crnogorska skulptura – Drago Đurović, te četiri nagrade za skulpturu i jednu za crtež. Godine 2020. dobio je najveće državno priznanje – Trinaestojulsku nagradu. Neposredno prije toga objavljena je njegova monografija Krsto, zahvaljujući pomoći prijatelja, advokata Novice Jovovića, i nekoliko sponzora. „Ne volim previše publicitet. Naravno, novčana nagrada i penzija olakšale su mi život.“

Krsto i dalje stvara. „To je čitav moj život. Nisam se ženio niti stvarao porodicu. Moji radovi su moja đeca. Kad prestanem da radim, onda me više nema.“

Dan je odmicao. S Krstom sam posjetila njegov atelje. Ponudio mi je da izaberem crtež za uspomenu na ovaj susret. Smijali smo se zajedno drvenoj figuri bogataša – poprsju muškarca u jarko crvenim gaćicama s naglašenim falusom. Neke skulpture uglačane, druge sa tragovima dlijeta po njima, ali sve one nalaze put do posmatračevog srca i spremno čekaju skoru izložbu.

Krsto je takođe spreman da objavi rukopis knjige Sjećanja i još ponešto, u kojoj će pisati o svojoj velikoj ljubavi prema filmu i cvijeću, o najljepšim danima svog života provedenim na nikšićkom korzou, o trapericama i uskim košuljama koje je volio da nosi, te o porodici i prijateljima.

Knjigu će posvetiti svojoj pokojnoj sestri Jeleni Andrijašević Kankaraš.