Znameniti Nikšićani: Petar Ađanski

IGRAO BIH FUDBAL I DA ME NISU PLAĆALI

Petar Ađanski branio je mreže fudbalskih klubova Sutjeske, Trepče, Borca i holandskog Eindhovena. Prvi put sreli smo se prije dvadesetak godina, u njegovom restoranu u Eindhovenu. Pisala sam tada, kao dopisnik beogradskih medija, o „našim“ uspješnim ljudima u Holandiji i posjetila restoran. Dvospratno zdanje, u kojem su specijalitete Mediterana, srpskog roštilja i ruske kuhinje probala slavna imena jugoslovenskog i svjetskog fudbala, odbojkaši, stonoteniseri, reprezentativci, političari i brojni manje znani gosti. Te večeri u gostima je bio i Mateja Kežman, u to vrijeme fudbaler sa najviše postignutih golova u Evropi.

U restoranu nikšićkog Onogošta dogovorili smo naš novi susret. Ovdje ga i dalje prepoznaju i rado sreću. Golmana, koji je davne 1966. godine iz beogradske Crvene zvezde prešao u Sutjesku i ostao osam sezona da brani gol Nikšićana. Na golu Sutjeske bio je i one sezone u kojoj se ovaj tim upisao među prvoligaše. Rado dolazi u ovaj grad, kaže mi. Ovdje je i upoznao, i sahranio, svoju suprugu Branku, jednu od najljepših žena grada pod Trebjesom, kako kaže i on i oni koji su je poznavali.

Fudbalsku karijeru nastavio je u Trepči iz Kosovske Mitrovice, zatim u banjalučkom Borcu. Godine provedene u Banjaluci pamti kao najljepši period karijere. Od 1975. godine bio je golman holandskog Eindhovena, a karijeru je nastavio u klubu Viljem II. Nekoliko godina trenirao je i holandske golmane PSV-a.

Mlada generacija naših ljudi u Holandiji, koju nazivaju „druga generacija“, prepoznaje Ađanskog kao simbol uspjeha i bogatstva. Uz smiješak objašnjava: „Imam nešto novca, ali zaista sam mogao biti mnogo bogatiji.“ Neki loši poslovni potezi i prevara bliskog čovjeka koštali su ga. S ponosom ističe da je sve što je postigao rezultat rada i upornosti. „Znao sam da moram da uspem.“

Petar Ađanski rođen je u beogradskom naselju Žarkovo, kao dijete radnika, mašinbravara, i majke domaćice. Želio je otići na more. „Zaradi!“ – rekao mu je otac. Prvi novac zaradio je utovarajući ugalj i uspio je otići na more – „bez džempera“ – napominje uz osmijeh.

U Holandiju Ađanski odlazi na poziv njihovog kluba PSV. Njegov odlazak tadašnja jugoslovenska štampa ispratila je senzacionalističkim tekstovima o „neverovatnom transferu“ od 150.000 dolara.
„Dobio sam oko 50.000 maraka, ali novac mi nije bio prioritet. Igrao sam fudbal jer sam ga voleo. Igrao bih i da me nisu plaćali. Danas je sve drugačije – manje je emocija, a cifre koje fudbaleri dobijaju broje se u milionima. Borio sam se kao lav da iskoristim šansu koja mi se ukazala. Znao sam da ću uspeti“ – priča Petar Ađanski.

Trenirao je tri puta dnevno i bio na terenu čak i srijedom, dok su drugi odmarali, što mu je omogućilo da ostane u holandskom fudbalu do kraja karijere. U Holandiju je otišao u vrijeme kada tamo Jugoslovena gotovo da nije bilo. Holandski jezik učio je od jedne Slovenke. Ona nije znala srpskohrvatski, a on nije znao slovenački, ali za početak je „išlo“. Vremenom je naučio jezik, otvorio restoran u Helmundu, zatim drugi u Eindhovenu, kupio kuću... Na kraju fudbalske karijere, nakon deset godina provedenih u Holandiji, nije više razmišljao o povratku u Jugoslaviju.

„Imali smo nešto novca, mladost i želju za uspehom. Bilo je to vreme kada je turizam cvetao, a restorani s našom kuhinjom ovde bili vrlo popularni. Žena i ja smo otvorili restoran, iako na početku nisam znao ni pivo da otvorim. Ali, mnogo smo radili i uspeli. Mislio sam, radiću ovo do četrdesete, ali godine su prolazile...“

U međuvremenu je prodao kuću i jedan od dva restorana u Holandiji. Brigu o restoranu u Helmundu preuzeo je njegov sin Igor. Petar, sada, u sedmoj deceniji života, živi između kuće u Beogradu, stana u Budvi, dragog Nikšića i druge domovine – Holandije. „Valjda ta nostalgija dolazi s godinama“ – prisjeća se Ađanski. I danas misli isto.

Gdje se osjeća kao kod kuće?
„Kad sam tek stigao u Holandiju, putovanje u domovinu zvali smo ‘idemo kući,’ ali vremenom smo počeli govoriti ‘idemo kući u Holandiju.’ Čini mi se da bih, kad bih pola godine ostao ovde, imao osećaj kao da nikad nisam ni odlazio.“

A odlaska u „tamo“ živo se sjeća. Posebno susreta s tadašnjim trenerom Keesom Rijversom. Ponio je sa sobom album prepun isječaka iz novina i tekstova koji su hvalili njegove uspjehe.
„Ovo je bilo tamo, vidjećemo kako će biti kod nas!“ – kratko je rekao trener.

Sa 37 godina igrao je za klub iz Helmunda koji je te godine ušao u prvu holandsku ligu. Iste godine i formalno će se oprostiti od fudbala. Ali, veza sa fudbalom nikad prestala nije. Svoje iskustvo dijelio je par godina sa fudbalerima PSV-a, ali i bio podrška igračima sa YU prostora koji su igrali u Holandiji.

Ljubav prema ovom sportu nije prestala. Kao trener, dijelio je svoje iskustvo nekoliko godina s fudbalerima PSV-a i pružao podršku i igračima s prostora bivše Jugoslavije koji su igrali u Holandiji – Mateji Kežmanu, Dejanu Govedarici, Dariju Kaleziću, Spasoju Samardžiću, Ivici Kralju, Nenadu Grozdiću i Tomiju Juriću. Svakom novom igraču koji je dolazio, pokušavao je objasniti mentalitet Holanđana. Učio ih na šta treba obratiti pažnju da bi ih bolje prihvatili.

„Kežmanu sam govorio: Ti si profesionalac i radnik kluba. To što te plaćaju moraš opravdati. U svakom trenutku moraš biti spreman da se odazoveš ako navijači žele da te vide, da se slikaju s tobom ili dobiju tvoj autogram. Spreman na intervju, kad god ga zatraže. Na treningu moraš dati sve od sebe. Savetovao sam ga i da ne bude prznica, da bude kolegijalan sa igračima, a trener će već prepoznati njegove kvalitete.“

Mateja Kežman potpisao je ugovor s PSV-om 2000. godine. Transfer je plaćen 25 miliona eura. „Mali“, kako ga Ađanski zove, opravdao je svaki cent, postavši dva puta najbolji strijelac Holandije i jednom evropski.
„Petre, evo ti ga! Od danas si mu kao ćale!“ – rekao mu je Kežmanov otac kad je Mateja potpisao ugovor s PSV-om na pet godina. Kežman je ostao četiri, a da je izdržao do kraja, dobio bi holandsko državljanstvo.

Postojale su glasine da se za njega raspituje Barselona, ali na nagovor menadžera, potpisao je za Čelsi. Tamo se nije snašao. Odatle je prešao u Madrid, pa u Istanbul...
„Nakon povrede u Turskoj, šutnuli su ga“ – kaže Ađanski.

„Mali“ se vratio u Beograd i pozvao Ađanskog da mu nađe klub u Holandiji. U holandskom gradu Breda bilo slobodno mjesto centrafora. „Zovem ga i obavestim da su pristali. Rekao je da će doći za par dana. Sutradan zove i kaže da neće. Ide za Belorusiju. Tamo je odigrao tri-četiri utakmice, a potom se vratio u Beograd...“. Prijateljstvo je prekinuto. Ostale su samo fotografije kao uspomena na zajedničko druženje.

Družio se i s Ivicom Kraljem, u vrijeme kada je ovaj branio gol PSV-a.
„Ovo je veliki klub“, rekao sam Kralju kada je došao. „Treba da budeš jedan od najboljih golmana.“ Savjetovao ga je da na terenu ne smije da ima milosti, da brani čvrsto, tvrdo. Kralj je bio velika nada PSV-a, ali nije mu išlo. Ugovor potpisan na pet godina, raskinut je nakon samo dvije.

Legenda jugoslovenskog fudbala, kako ga i Ađanski zove, Ivica Osim, posjetio je njegov restoran u Eindhovenu 1998. sa fudbalerima austrijskog Šterna. Igrači su, pred sjutrašnji meč, pili šljivovicu. Osim, na čuđenje Ađanskog, nije reagovao.
„Mogu da piju koliko hoće, ali ako sjutra na utakmici podbace, znaju šta ih čeka – biće sklonjeni na mjesec dana.“