Znameniti Nikšićani: Prim. Dr Radovan Raco Mijanović

KAD JE PACIJENT ODLAZIO, ODLAZIO JE I DIO MENE

Ostalo je zabilježeno da je 1979. uradio mikrokateterizaciju desne komore srca u Zavodu za plućne bolesti dr Jovan Bulajić. Bilo je to samo deset godina nakon što je, prvi put, takva operacija urađena u Švajcarskoj. Improvizovao je opremu, jer pravu nije imao.

Odlazio je iz Nikšića, gdje se 1941. godine rodio, da bi se u ovaj grad uvijek vraćao. Prvi put u Požarevac, gdje je maturirao u gimnaziji. Potom na studije medicine u Beograd. Povreda ruke spriječila ga je da upiše Fakultet fizičke kulture. Medicinski fakultet bio je u istoj ulici, Deligradskoj. Ovdje će završiti i specijalizaciju iz interne medicine, a postdiplomske studije iz kardiologije u Zagrebu. Ponovo se vratio u rodni grad. Donio je, na zagrebačkoj klinici naučene, manire profesionalnog odnosa prema radu i naviku da na posao ide dotjeran, sa kravatom.

„Nemirna ličnost, sa jakom potrebom da se sebi dokazujem“ – kaže dr Mijanović. Tokom karijere uspio je da se dokaže i sebi i drugima. Kao čovjek velikog srca i impresivnog iskustva.

Radio je kao direktor Medicinskog centra u Nikšiću i Zavoda za plućne bolesti u Brezoviku. Bio predsjednik Crvenog krsta Jugoslavije u dva mandata, a u jednom Crvenog krsta Crne Gore. Takođe je obavljao funkciju potpredsjednika Opštine Nikšić.

Planine su ga privlačile. Osvajao je vrhove poput Mon Blana, Matterhorna, Dolomita, Anda, italijanskih i bavarskih Alpa. U kolekciji priznanja ima zlatnu i srebrnu značku Gorske i Bavarske službe spasavanja. Član Planinarskog skijaškog društva Javorak bio je četrdeset godina. Za svoj doprinos gradu i društvu odlikovan je najvišim priznanjima, uključujući Nagradu oslobođenja Nikšića – 18. septembar. Bio je međunarodni sportski ljekar, a od 1993. nosilac titule primarijusa. Posljednjih deset godina predsjednik je Društva prijatelja i poštovalaca Nikšića.

Razgovaramo u hotelu Onogošt. Razgovor s dr Mijanovićem teče lagano i prijatno. Sugrađani svih generacija pozdravljaju ga s poštovanjem dok on ispija svoje pivo – jedno dnevno je njegova mjera.

„Dugih 37 godina sam radio ovaj moj, stresan posao. Raditi u svom gradu, gdje se greške ne opraštaju, bilo je teško. Posebno uz činjenicu da su poremećaji rada srca i infarkti sve češći, čak i kod mladih. Morao sam biti stalno uz bolesnika, uz krevet, strpljivo objašnjavati rodbini. Mislim da je moj odnos prema pacijentima doveo do toga da me ljudi u Nikšiću poštuju“ – kaže dr Mijanović.

„Na smrt se nikad ne navikneš! Kad je neko odlazio, odlazio je i dio mene. Svi ti ljudi su mi povjeravali stvari koje, možda, ni njihove porodice nisu znale. Bio sam strpljiv i spreman da slušam, pogotovo starije. Oni su pričali i očekivali objašnjenja, a ja sam se trudio da im odgovorim na sve što se odnosilo na njihovu bolest. Pacijenti su uzvraćali poštovanjem.“

Tih sedamdesetih radilo se bez ultrazvuka, skenera i moderne tehnologije koja je znatno olakšala medicinsku praksu. Dijagnostika se vršila i metodom perkusije – kuckanjem prstima po grudnom košu. Tup zvuk ukazivao je na promjene na plućima, dok je zvonak značio da su pluća čista. Na taj način se određivalo da li je u pitanju izliv na plućima ili upala.

Godine 1979. Mijanović je u Zavodu za plućne bolesti Dr Jovan Bulajić izveo mikrokateterizaciju desne komore srca, improvizujući opremu, jer nije imao odgovarajuću. Samo deset godina nakon što je, prvi put, takva operacija urađena u Švajcarskoj. Improvizujući opremu, jer prave nije imao, uspješno je operisao pedesetogodišnjeg pacijenta čije je srce oboljelo usljed plućnih smetnji.

„U medicinskom časopisu sam opisao obavljenu kateterizaciju, a poslije su drugi pisali o meni. Ipak, morao sam pretrpjeti i mnoge neprijatnosti – od glasina da je operacija izvedena na mrtvom čovjeku, do potpunog ignorisanja.“

Deset godina prošlo je dok rad dr Mijanovića nije i javno priznat. I to zahvaljujući novinaru Dragoljubu Čarliju Iliću, koji će operaciju 27. decembra, kada je obavljena ova kateterizacija, nazvati, u svojoj rubrici Kalendar na TV CG, vrhunskim poduhvatom u medicini.

Tek posle ove Ilićeve objave počelo se o tome govoriti i pisati. Naš čuveni kardiolog Božo Vuković, koji je doktorirao u Parizu, opisao je moj metod rada u publikaciji Crnogorska medicina kroz praksu. Ja sam bio strpljiv, ćutljiv i radan. To je ono što ja zovem dokazivanjem pred samim sobom, a ne pred drugima“ – ističe dr Mijanović.

Dva puta je bio direktor bolnice za plućne bolesti u Brezoviku – prvi put 15 godina, od početka osamdesetih, kada to radno mjesto nije podrazumijevalo ni sekretaricu ni vozača. Drugi put, pet godina – od 2002. do 2007. godine, kada odlazi u penziju. Vodio je najteži, takozvani Četvrti paviljon s 30 bolesnika i samo jednim internistom-kardiologom.

U to vrijeme, kao pacijent dr Voja Borozana, u Brezoviku se liječio i Vito Nikolić. Mijanović rado pamti anegdote s dr Borozanom.
„Umro mu je otac, pa sam iznajmio autobus i cijeli kolektiv Brezovika došao je da mu izjavi saučešće. A on me dočeka riječima: ‘A nijeste trebali dolaziti. Umiranje je privatna stvar.’“

Inicijativu Jugoslovenskog crvenog krsta, da se 1998. obustave sva ratna dejstva u svijetu tokom trajanja Olimpijade, prihvatile su sve svjetske organizacije crvenog krsta. Raca Mijanovića, Antonio Samaran, tada predsjedavajući Međunarodnog olimpijskog komiteta, nagradio je poveljom.

No, sve godine rada u Crvenom krstu nisu bile uvijek prijatne. Obilježile su ih rat, bombardovanje i izbjegličke kolone.
„Bilo je otvoreno pet prelaza preko kojih su ljudi iz Krajine bježali prema Srbiji. Naši iz Crvenog krsta bili su na svim prelazima. Upisivali su ljude i usmjeravali ih dalje. Jednom je došao čovjek sa sinom od, možda, tri godine. Na pitanje ima li još članova porodice, odgovorio je: ‘Do juče nas je bilo još dvoje.’ Žena mu je umrla na porođaju, zajedno s bebom.“

Sjetiće se naš sagovornik i dječaka od petnaestak godina, koji traktorom, na kojem je puknuta zadnja guma, vozi stare ljude i djecu.
„Ne može volan da drži koliko se traktor iskrivio. Te slike ostavile su pečat na cio moj život.“

Sjeća se dr Mijanović i epizode iz vremena kada je bio predsjedavajući Crvenog krsta Jugoslavije.
„Na molbu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta sreli smo se sa Ljiljanom Zelen Karadžić na Palama. Povod susreta bila je molba Komiteta da mjesto predsjedavajućeg Crvenog krsta Republike Srpske ustupi nekome drugom. Ljuta na ovaj prijedlog, otjerala nas je s Pala.“

Tri decenije dr Mijanović proveo je na stadionu nikšićke Sutjeske. Živo pamti pripreme za ulazak ovog tima u prvu ligu i slavlja nakon što je Sutjeska postala prvoligaš. One generacije u kojoj su igrali Ađanski, Tivljaš, Grahovac, Bokan, Zeko, Medo...

„Da su igrali gdje drugo, a ne u gradu sa onako lošom infrastrukturom i igralištem, bili bi u vrhu jugoslovenskog fudbala. Sjećam se da su momci zagrebačkog Dinama, blijedi i u znoju, doputovali starim putem iz Podgorice u Nikšić. Njihov trener Čajkovski tvrdio je tada da nikad više neće doći u naš grad. Zato smo i ispali, a ne zato što je Sutjeska igrala loš fudbal“ – objašnjava Mijanović.

Priča mi da je u organizaciji Društva sportskih veterana Jugoslavije, kojim on predsjedava, organizovan i skup na kojem se okupilo oko 200 bivših sportista Nikšića – aktivnih između 1964. i 2000.

U impresivnoj biografiji mog sagovornika upisano je i da je kao član i nekadašnji predsjednik Planinarsko-skijaškog društva Javorak, nagrađen najvećim priznanjem tog društva – Zlatnim znakom PSJ. Danas planinari tek rekreativno. Vrijeme velikih avantura, poput osvajanja vrhova Anda, ostalo je zabilježeno ne samo na filmskim trakama, nego i u sjećanju.

„Otišli smo u veliku neizvjesnost. Prva interkontinentalna crnogorska ekspedicija na Andima. Nismo znali ništa o Andima, niti smo imali koga da pitamo. Penjanje je trebalo da traje mjesec dana, ali smo se vratili ranije, upozoreni da će biti strašno nevrijeme. Mi smo izbjegli katastrofu, ali makedonska ekspedicija nije. Sreli smo ih dok smo silazili s vrha, ali nam nije uspjelo da ih odvratimo od penjanja. Vratili su se bez noseva, prstiju, ušiju.“

Razgovor polako privodimo kraju. Pitam doktora zašto njegove kolege odlaze iz zemlje mnogo češće nego ranije.
„Danas je lakše otići“ – odgovara.

Srećan je što su njegova djeca ostala. Sin i snaha rade kao ljekari – sin kao specijalista internista-pulmolog u bolnici za plućne bolesti u Brezoviku, snaha kao ginekolog. Druga kćerka je magistar farmacije, dok je najmlađa inženjer građevine.

Jedan uspješan život se nastavlja.