Zoran Mićanović: Nikšićka hronika ispričana uljem na platnu

Mićanovića je, kažu, napravio Nikšić, a on opet od Nikšića napravio sliku. Motive manastira, Doma Vojske, Željezničku stanicu, ulicu Baja Pivljanina, Manastirsku, Šetalište Alekse Backovića, zgradu Samoizbora ili SDK, pejzaže Vojnika, Krnova, Lukavice, likove Nikšićana... Sve to slika Mićanović majstorskim potezima špahtlom i četkicom, i, kako je opisala Kristina Radović, istoričarka umjetnosti, „uvodi pravu atmosferu jednog grada u galerijski prostor“

Dočekao nas je reski miris terpentina i široki osmijeh Zorana Mićanovića u njegovom ateljeu u Rastocima. Publika voli njegova djela jer razumije njegove motive, prepoznajući suptilnost i iskrenost njegovog stila i posvećenost njegovom gradu. Njegov likovni opus mogao bi nositi ime: likovni ljetopis jednog grada. Nikšić je zaista njegov grad, iako se slučajno nije rodio u njemu. Od šestog mjeseca života odrastao je ovdje, živio i stalno mu se vraćao. Prvo je stanovao u Ulici Vuka Karadžića, zatim u Baja Pivljanina, u zgradi Monteksa. „Cijelom gradu sam bio komšija“ – kaže Mićanović sa osmijehom. Još u osnovnoj školi njegov slikarski talenat prepoznao je nastavnik likovnog, Vito Lekić, koji ga je godinama pri svakom susretu pitao: ‘Kad misliš počinjati?’ Počeo je kasno, u četrdesetoj, kada je odlučio da promijeni boemski, kafanski život koji je trajao dvadesetak godina. „Kad sam se prezasitio kafane, počeo sam da slikam.“ Oženio se, dobio ćerku Milicu i počeo provoditi po deset sati dnevno pred platnom. U kafani je često bio u društvu nikšićkog slikara Žarka Vojičića, od kojeg je mnogo naučio. Kad je razmišljao o budućnosti, pomislio je na svoju ćerku, koju je dobio u kasnim godinama. Razmišljao je, kad mu ćerka krene u prvi razred, on će već biti penzioner. „To bi moglo da izazove podsmijeh kod vršnjaka, pa rekoh, biće ljepše da joj tata bude slikar.“ „Sve je bujalo u meni. Samo bih slikao. Na posao nisam išao, tako je nekako došlo...“ – prisjeća se Mićanović. Ne pamti koju je prvu naslikao, jer po pet ih je uporedo slikao. I uvijek – Nikšić. Vječna tema i inspiracija, ono što osjeća, doživljava i voli. „Nevrijeme, snijeg, kišu – to najviše volim da slikam jer to osjećam“ – naglašava.

Zoran Mićanović rođen je 1958. godine u slovenačkom gradiću Jesenice, gdje je njegov otac Milan bio na službi. Jedno je od četvoro djece Milana i Milice. Školu nije volio, ali je ipak, nakon završene srednje tehničke škole, položio prijemni ispit na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. Ipak, školovanje na tada jedinoj slikarskoj akademiji u Crnoj Gori nije nastavio; kafana mu je bila privlačnija. O tim godinama govori s nostalgijom: „Kafana je institucija. Nema boljeg mjesta za druženje, niti za upoznavanje ljudi i njihovih karaktera“ – tvrdi Mićanović. Teku sjećanja: „Ko nije udisao miris nikšićkih lipa i šetao glavnim gradskim korzom, ne može znati šta je značilo oblačiti farmerice s umetkom, čija je širina nogavice na dnu bila 35 cm. Kada bi se pokvasile od kiše i bljuzgavice, imao bi osjećaj da su te angažovali za ulogu Limenka iz ‘Alise u zemlji čuda’...“ Na ona druženja uz iskra gramofon i ploče grupa Nazaret, Deep Purple, Korni grupe, Drugog načina, Demisa Roussosa... Tokom služenja vojnog roka, učestvovao je u konkursu lista Zum reporter i osvojio treće mjesto za erotsku karikaturu. Novac od nagrade brzo je potrošen s nekoliko drugova vojnika, a potvrda o nagradi je zagubljena. Prije nego što se vratio u Nikšić, živio je i radio u 17 gradova bivše Jugoslavije. Na očevu preporuku, zaposlio se u nikšićkoj željezari. „Bilo mi je suđeno da skitam, ali sam se uvijek vraćao Nikšiću. Ovdje pripadam.“ Na štafelaju je slika na kojoj Mićanović trenutno radi. „Sve na mojoj slici počinje rovašem“ – objašnjava Mićan sliku na kojoj radi. Prepoznajem onaj dio Nikšića gdje se sijeku Njegoševa, Proleterska i Ulica narodnih heroja. Ovdje je on nekad svraćao u kafanu Stajalište ili, naslonjen na prozorski lim kuće pored bivšeg pozorišta, provodio vrijeme u dokolici. Slika po sjećanju, jer sjećanja su živa.

Obojena onom iskrenom emocijom jer „samo takve slike imaju vrijednost“. Nikšićki slikar Mišo Vemić, povodom jedne od Mićanovićevih izložbi, zapisao je: „Ne smatram ga pukim hroničarem vremena, niti mislim da je čuvar svjedočanstva sredine u kojoj živi. On je umjetnik koji pokušava sačuvati ono malo duše u nama.“ Mićanović je izlagao 17 puta u Nikšiću, jednom u Budvi i Plužinama. Četiri godine su ga nagovarali da učestvuje na izložbi tokom manifestacije Grad teatar. Osam slika je tada prodao, Nikšićka hronika ispričana uljem na platnu ali izložbu van Nikšića neće ponoviti. „Jer i ja i moj rad pripadamo samo Nikšiću.“ Zoran Mićanović radi mnogo, a njegove slike su tražene i brzo pronalaze nove vlasnike. „Lako se odvojim od svojih radova jer više volim da moja slika bude na tuđem zidu nego na mom. To znači da se ljudima sviđa ono što radim. Moje slike su svuda po svijetu.

Jedno vrijeme sam ih pratio, ali sada više ne vodim evidenciju. Neka putuju, nemam ništa protiv.“ U portretu se dugo tražio, a zatim uspješno pronašao. Naslikao je do sada 170 portreta Nikšićana, među kojima su gradski oriđinali, poznate i manje poznate ličnosti, pjevači, slikari, glumci, novinari, pjesnici, sportisti... „Sa svakim od njih sam barem pivo ili dva popio“ – kaže Mićanović. Portretišući ih, nastojao je uhvatiti njihov karakter, kao što se u pejzažima traži atmosfera. Među njegovim portretima su Smajo bokser, prepoznatljiv po svom stavu s jednim podignutim ramenom i odijelom nekoliko brojeva većim, gradski amali Jovo Džada i Petar Stolica, pjesnici Vito Nikolić i Dugo Krivokapić, čija su lica nosila poetske tragove, profesor Slobo Vujačić, doktor Raco Mijanović, i glumac Veljko Mandić. Portrete Nikšićana predstavio je u kafeu Propaganda, zajedno s Radojicom Stankovićem, autorom knjige Nikšićki imenik. Radojica je riječju, a Mićanović bojom, oživio one koji su ostavili trag u hronici grada pod Trebjesom. Za radove Zorana Mićanovića nije bilo mjesta na konkursu za likovnu nagradu Ilija Šobajić jer nije akademski slikar – tako su mu objasnili. „Trebalo bi da predam diplomu kao da se zapošljavam. Pa nije akademija napravila slikara, već slikari akademiju“ – primjećuje Mićanović s dozom ironije.